NEDJELJNE PROPOVIJEDI
DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU A

27. listopada 1986.g. zbio se nevjerojatan događaj, koji je jedinstven u povijesti svijeta i Crkve, jer toga je, naime, dana sv. otac pozvao na molitvu predstavnike svih velikih religija svijeta u Asiz. Bio je to veličanstven događaj, koji je istina zbunio mnoge katolike, jer se papa tako vladao da se nije po protokolu izdizao iznad drugih. Pa ipak, nije mu bila nakana pokazati kako su sve vjere iste, nego je želio posvijestiti kako su različite vjere po čudesnom Božjem naumu providnosti različiti putevi spasenja.

Današnja liturgijska čitanja, kao rjetko kada, ujedinjena su u zajedničkoj poruci kako je svima upućena poruka spasenja i kako su svi od Boga pozvani da se spase.
U vrijeme proroka Izaije dozrijeva ta svijest univerzalnog spasenja. ''A i sinove tuđinske….njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve..'' Tu univerzalističku svijest kod proroka Izaije snažno podržava i psalam, koji pjeva: ''Neka te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave!''

Pavao, kao apostol naroda i pogana izriče jednu vrlo hrabru misao koja ima duhovni okus mističnog; kako je Bog sve, i pogane i Židove, zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje. Jer Bog je Otac svih i on vidi svačije srce i može osjetiti vjeru svakoga, bio on poganin ili Židov, a mi bismo rekli; bio kršćanin ili pripadnik neke druge religije. Tako da ključ spasenja nije u ispravnosti nego u živoj vjeri. Daleko će lakše na pravi put vjere oni čija je vjera živa od onih koji samo ustima ispovijedaju pravovjerje, a srce im je daleko od Boga.

Upravo to želi Isus svojim suvremenicima i slušateljima, koji su bili mahom pravovjerni Židovi, pokazati na primjeru jedne poganke. Ona, premda poganka, Isusu vjeruje i svu svoju nadu i sve svoje ufanje polaže u Isusovu dobrotu, samo da joj pomogne, jer joj je dijete bolesno. Ona je prečula namjerne uvrede Isusove. Ona nije planula: kakav si ti to učitelj koji nas vrijeđaš i zoveš psićima? Ona je progutala gorku pilulu uvrede imajući do kraja vjeru da će joj taj Učitelj, kojega su zvali dobrim, izliječiti dijete. ''O ženo, velika je vjera tvoja!'' Nije to Isus kazao prvenstveno njoj, nego onima koji su sumnjali u njega.

Taj odgovor ženi poganki. ''neka ti bude kako želiš'', ako bismo krenuli putevima iskrenih i pobožnih vjernika drugih religija, za koje i mi znamo reči onako s visoka da su pogani; mogli bismo ako ne čuti, a onda doživjeti.
S koliko vjere i samopožrtvovnosti obavljaju pripadnici drugih vjera i najteža odricanja, postove i različite oblike žrtve, samo da bi zadobili oproštenje grijeha i spasenje.

Kod Tibetanskih budista je još uvijek običaj da poduzimaju i po nekoliko stotina kilometara dugački put svojevrsnog puzanja po zemlji do nekog od poznatih budističkih svetišta. Nakon svaka tri koraka pružaju se na zemlju, čelom dodiruju tlo, koje je kadkada posuto oštrim kamenjem, ledom ili snijegom. Na cilj dolaze izmrcvarenog i izranjenog tijela, ali duša im je sretna, jer vjeruju da su sada zadobili oproštenje i oslobođenje od svojih grijeha. Usporedimo li to s komotnim i konformističkim ponašanjem zapadnjačkog kršćanina, koji, kad je vjera u pitanju, ne poznaje i ne prihvaća niti najmanje odricanje, onda će nam biti jasnije kako nije dovljno samo pravovjerje nego i živa vjera. Amen.

(vlč. Milan Juranić)