NEDJELJNE PROPOVIJEDI
DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU A

U crkvenoj godini imamo dva stožerna blagdana: Božić i Uskrs, kojima predhode priprave; došašće i korizma. To je diptih ''jakog vremena'' koje nam živopisno oslikava najvažnije događaje iz Isusovog života i njegovog otkupiteljskog djela spasenja. Izvan toga redaju se nedjelje kroz godinu, koje, onako, neliturgijski zovemo obične nedjelje. Međutim, niti jedna nedjelja nije ''obična''. Svaka je blagoslovljeno vrijeme susreta s Uskrsnulim na najsvečaniji način. Poput Marije sjedamo do nogu Učiteljevih i slušamo što nam on to želi kazati kroz današnja čitanja. Kako je obično prvo čitanje iz Starog zavjeta postavlja se pitanje tumačenja starozavjetne poruke u suodnosu s novozavjetnom koja je opečačena izravnim Isusovim naukom.

Krivo čine oni koji cjelokupnu Objavu (Stari i Novi zavjet) uzimaju kao svojevrsni kodificirani zakonik u kojemu svaki redak ima jednaku nosivost i spasenjsku poruku. Takav pristup Objavi čest je kod nekih kršćanskih sekti, koje pabirče po Bibliji tražeći citate kojima bi mogli potkrijepiti neku svoju istinu ili postulat. Za Crkvu vrijedi pravilo da je Isus Krist centar cjelokupne Objave i u svjetlu njegova evanđelja mi tumačimo cjelokupnu poruku Svetog pisma. Bez osobe Isusa Krista, za nas bi Stari zavjet bio tek povijest jednog naroda, a njegovo literarno bogatstvo bilo bi daleko bolje zastupljeno u svjetskoj beletristici nego što je to danas. Razlog što se cjelokupno biblijsko literarno bogatstvo namjerno zapostavlja već nekoliko stoljeca je njegova prenaglašena religiozna poruka koja iritira i plaši razmaženog zapadnjačkog intelektualca nevjernika.

Uzmemo li u tom duhu današnji odlomak iz Knjige proroka Jeremije onda nam nije potrebno tražiti koji su to bili povijesni uzroci napada na proroka. Zbog čega se okolina digla na njega. On je za nas jednostavno čovjek Božji kojemu je Bog sve. Nema drugih interesa. ''Svoju parnicu'' on povjerava Bogu ili prevedeno; u Božje ruke stavlja svoju sudbinu. Ono što nas uvijek ponovno zbunjuje, za takvu vjernost, ne samo da izostaje nagrada, nego Bog kao da se povlači. Svog miljenika stavlja na kušnju. Zar to nisu iskusili toliki pravednici Starog zavjeta: Mojsije, Ilija, Jona.. Zar nisu kroz ''noć duše'' prošli toliki velikani duhovnog života, da bi za sve njih sam Spasitelj potvrdio svu gorčinu i svu veličinu te kušnje kroz Božju odsutnost kada je na križu zavapio: '' Bože, Bože moj! Zašto si me ostavio? ( Mt. 26, 46 = Ps, 22,2) Gorčinu, jer se tako nešto događa u najtežem i najranjivijem momentu života, a veličinu, jer postojane u ljubavi snažno privija k sebi i uzdiže.

U životopisu našeg poznatog sportaša Ivice Kostelića ostati će zapisano da je u djetinstvu imao strah od visine. Za njegov sport to je bila prava katastrofa. Da bi taj strah savladao, uz asistenciju svoga upornog oca, on je na otoku Mljetu trenirao skačući u more. Svaki dan sa više stijene dok se nije oslobodio tog straha. Da to nije učinio ostao bi obični, anonimni Ivica. Nikada ne bi bio sposoban popeti se na visinu uglednog sportaša svjetskog glasa. Usporedimo li to s današnjim odlomkom iz Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima; oni koji nemaju hrabrosti vinuti se u milosni život novog Adama - Isusa Krista, ostaju smrtni Adami po uzoru na prvog čovjeka, vezani uz grijeh i Zakon koji spada u domenu tjelesnog, dok nas milosni život s Kristom uzdiže u domenu duha i Zivota.

Evanđelje sve to podcrtava Isusovim pozivom na hrabrost. ''Ne bojte se ljudi!''.. ''Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.''

Zaključujući današnje razmišljanje nad liturgijskim čitanjima kristalizira se zaključna misao kroz apokaliptički poziv Gospodina u Knjizi otkrivenja (Otk 2,10): ''Ostani vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života.'' Što će na svoj način prereći sv. Augustin: ''Tko stupa u službu Božju nek zna da ulazi u tijesak: tu će biti stisnut, zdrobljen, iscijeđen, ali ne zato da propadne u ovom svijetu, nego zato da se pretoči u Božje vinske posude.'' Amen.

(vlč. Milan Juranić)