Katolički odgovori

Ima li vjera u Trojstvo temelja u Starom zavjetu?

Temeljno svjedočanstvo SZ-a jest da je Bog jedan i jedini (Pnz 6, 4). On je ljubomorni Bog, koji ne trpi bogove uz sebe (Izl 20, 5; Pnz 5, 7). Iz ovoga Židovi i muslimani zaključuju kako u SZ-u nema mjesta za trojstvenu Objavu, te kako je Novi zavjet u totalnom diskontinuitetu sa starim. Ovdje ćemo prikazati da stvari baš i nisu tako jednostavne.
1.) Bog u SZ-u nije opisan tek kao jedan, on je ujedno i živi Bog, punina života (Ps 42, 3; 84, 3; Jer 10, 10; 23, 36; Dn 6, 27 itd.). On nije nepokrenuti pokretač kao Bog filozofa, nego u njemu, kao živom biću, neprekidno cirkulira život. Zato donekle imaju pravo crkveni Oci kad u nekim mjestima (teofanija u liku trojice muškaraca u Post 18; zatim trishagion, trostruko svet, u Iz 6, 1) vide neizravnu i skrivenu naznaku Trojstva.
2.) Zatim, lik anđela Jahvina, koji prati Izrael u pustinji (Izl 14, 19), pomaže onima u muci i tjeskobi (Post 16, 17; 1 Kr 19, 5; 2 Kr 1, 3), štiti pobožnike (Ps 34, 8 ). On očituje Božju snagu (Zah 12, 8 ) i znanje (2 Sam 14, 20). Na svim ovim mjestima anđeo Jahvin jest lik koji se razlikuje od Boga samoga, no na nekim drugim mjestima on je istovjetan Bogu, zapravo sam Bog koji se objavljuje u vidljivom obliku (Post 31, 11.13; Izl 3, 2.4 sl.). U tim tekstovima jasno vidimo napetost: biće koje je sad Bog, sad od njega različito duhovno biće. To je nesumnjivi nagovještaj kasnijeg kršćanskog nauka.
3.) U kasnijim SZ-nim spisima nalazimo Božju životnost opisanu pomoću raznih poosobljenja (hipostaza). Naročito su značajni govor o Mudrosti Božjoj (Izr 8 ) kao nekoj od Boga različitoj hipostazi, zatim poosobljenje Božje Riječi (Ps 119, 98; 147, 15 sl.; Mudr 16, 12), kao i Božjeg Duha ( Hag 2, 5; Neh 9, 30; Iz 63, 10; Mudr 1, 7). Dakle, i ovdje vidimo hipostaze koje su različite od Boga, no ne dokidaju strogo jednoboštvo, nego pripravljaju kršćanski nauk.
4.) Iz ovih naznaka provire jedno pitanje o zbilji Božjoj. Naime, osobno razumijevanje Boga u SZ-u je moralo voditi pitanju, tko je Bogu odgovarajući sugovornik? Nije moguće misliti neki Ja bez nekog Ti, prema tome, da li Bogu odgovara kao njegov sučelnik čovjek, ljudski rod ili Izabrani narod? Svakako, no tada su oni nužni sugovornici Bogu, a to se protivi Božjoj suverenosti; tada je Božja ljubav prema čovjeku ne više slobodna, nego nužna i uvjetovana. Dakle, SZ-na Objava ostaje u svojoj biti neispunjena i nedovršena: na ovo pitanje odgovrit će tek Krist.
5.) Počevši od prvih redaka Biblije, Boga se u SZ-u preko 2500 puta naziva Elohim. Ovo ne bi bilo ništa čudno da dotična riječ nije plural od El (opći semitski korijen za božanstvo, Bog), dakle Bogovi. To Bogovi uvijek se međutim pokazuje u kontekstu jednine. Jednina El, Eloah, Ela, se naprotiv rijetko upotrebljava, i to često puta na lokalnoj ili osobnoj razini, kao i za poganska božanstva. Bilo je raznih tumačenja toga, od Boga okruženog anđelima, do majestetskog plurala, no temeljna napetost između množine i njezinog konteksta jednine, u ono vrijeme kada je opasnost od mnogoboštva bila velika i nije se smio dozvoliti niti njezin trag u svetim spisima, ostaje. U kontekstu svega rečenog, kao i sljedećih odlomaka, jasno je da ovaj plural označuje neku pluralnost u Bogu, tada još nejasnu, no definitivno otkrivenu kršćanskom Objavom.
6.) Ovo će nam biti jasnije ako sagledamo neka mjesta u kojima Bog sam sebe oslovljava u množini (Post 1, 26; 3, 22; 11, 7; Iz 6, 8 ). Od ovih mjesta obradit ćemo ovdje prvo.

Post 1, 26-27:
Vajjomer elohim na`se adam becalmenu kidemutenu vejirdu…Vajibra` elohim et haadam becalmo be celem elohim bara` oto zakar uneqeba bara` otam.
Zagonetni plural (reče Bog načinimo čovjeka) je bio razlog da je tekst u rabinizmu bio stavljen na “indeks opasnih mjesta”.
a.) postojala su tumačenja da se ovdje radi o majestetskom pluralu. No, hebrejski jezik to ne poznaje, pa je to tumačenje isključeno.
b.) Tumačenje da je to plurale deliberationis (plural odlučivanja) moglo bi proći, no postavlja se pitanje otkud i zašto on ovdje? Vidjet ćemo i poslije da je i ovo tumačenje neuvjerljivo i ne pogađa bit stvari.
c.) Postoji tumačenje da Bog ovdje apostrofira nebeska bića (meleke, anđele), odnosno elemente iz kojih je čovjek napravljen. No to protuslovi cijelom opisu stvaranja koje Boga prikazuje, nasuprot starim mitologijama kao savršeno neovisnog i samog u stvaranju.
d.) Ovdje se, dakle radi o nekoj množini unutar samoga Boga. Adam u ovom kontekstu predstavlja pluralno biće, množinu. Ovo vidimo iz plurala da vladaju. Dakle: načinimo…čovjeka…da vladaju. Ovdje nam se sugerira da je množina u ljuskom biću odraz množine u božanskom biću. Da je ovo doista tako, vidi se i iz izraza becalmenu, na sliku našu. Ovdje, osim množine imamo i izraz slika Božja, koji predstavlja jedan smisleni izraz, različit od slika naprosto. Naime, slika Božja je na Istoku značila neki predmet koji u sebi sadrži božansku prisutnost, nešto božansko. Dakle, ovdje se želi diskretno reći da je čovjek slika Božja upravo zato što je unutar sebe množina jedinki. Drugim riječima, i Bog je množina unutar sebe. I ne samo to: taj i sljedeći izraz kidemutenu, daju naslutiti da postoji i neka, tada nepoznata Božja slika, po kojoj Bog stvara čovjeka. Ovo će kasnije do savršenstva razviti Novi zavjet.

7.) Hebrejski jezik poznaje, možemo to tako reći, dvije riječi za izraziti pojam jedan. To su ehad i jahid. Interesantno, u kontekstu svega ovoga, kao što je čovjek: dvoje njih bit će jedno tijelo, tako i Bog, u temeljnoj formuli vjere, nije jahid -osamljenik, nego ehad, jedan u jedinstvu.


Iz ovog svega uočavamo: SZ iako ne donosi trojstvenu objavu, ipak pruža neizravne temelje za nju. Ov su nedvojbeni dokazi za starozavjetnu podlogu kršćanskog nauka. Dakako, nisu i jedini

Hm, Knjiga postanka ipak je najmanje prikladna da bi se u njoj mogli nazrijeti početci vjerovanja u Trojstvo.
Analizom tih tekstova već u 19. st. najprije protestantski egzegete, a kasnije im se pridružili i katolički, otkrivaju uz različite izvještaje i redakcije i vidljiv utjecaj ondašnjih mitova susjednih kultura o stvaranju pa i o padu prvih ljudi. Oni zapravo daju odgovore na pitanja: kako je nastao svijet, čovjek i zašto nismo slični bogovima kada imamo razum i kada smo različiti od drugih živih bića.
Jasno, ti su mitovi nastali kao plod politeističnog vjerovanja. Postoje još mjesta u Bibliji gdije su ostala božanstva ''srezana'' u rang sinova Božjih, kao npr. u Knjizi Jobovoj gdije se spominje jedan od njih Satan (koji tamo nije pali anđeo, nego jedan od sinova božjih koji baš nije Bogu najposlušniji...).
Tako da taj plural treba svakako pripisati tom utjecaju. E, sad zašto u nekoj od redakcija nisu očišćeni ti utjecaji, pa bibličari su uglavnom mišljenja da je to iz strahopoštovanja prema predaji.....

ako Isus u odlomku o grmu pronalazi nagovještaj uskrsnuća (a ja ga ni uz najbolje naočale tamo nevidim), što ja nebi mogao i Trojstvo u Postanku?
Pismo ima svoje dublje značenje i simboliku. zapravo, već se sam berešit (u početku), dakle prva riječ biblije može shvatiti kao nagovještaj Sina (jer bi mu točnije značenje bilo umjesto početak, prvi ili prvorođeni-vjerojatno je Pavao ovo imao u vidu kod nekih tekstova, koji napadno sliče na ovo tumačenje).
glede poganskih utjecaja, SZ je u svojoj formi i izgrađen od poganskih elemenata-Bog se njima poslužio, jer su bili razumljivi tim ljudima da izgradi objavu, i na taj način posveti one ljude i njihova djela.
i ne samo poštovanja prema predaji, angeluse..imao je tu i Duh Sveti svoje prste.

Haime, Duh nema prste .

Mislim da se radi o govornoj frazi
Da li je s katoličkog gledišta uoće bitno, pronaći dokaze u Starom Zavjetu, za Trojedinog Boga? Neke naznake postoje no On se Židovima u Starom Zavjetu nije tako objavio. Tek je, u Novom Zavjetu, preko osoba Sina (Isusa Krista) i Duha Svetog, Njegova bit u potpunosti obznanjena. Mislim da je i Haim to mislio ali se nije u prvom postu stigao u potpunosti izraziti.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Pa ja se samo šalim.

Totalno pogrešno. O redakciji ću otvoriti novu temu, ali ukratko: danas liberalni bibličari odbacuju 4 redakcije, tvrde da im ima puno više itd.

Otac teorije redakcije, Julius Wellhausen, niti je bio stručan, niti je bio nepristran, niti je poznavao judaizam da bi mogao donositi takve zaključke. Sve ove današnje dokumntarne hipoteze se oslanjaju na njega mada on nije ništa dokazao, već samo pretpostavljao i to krivo, ali to je duga priča, pa da ne duljim ilustrirat ću ti na jednom primjeru; on nije imao pojma da su anđeli i sotona redakcijskim zahvatom uklanjani iz Tore, a i cijelog Tanaha, nakon povratka iz Babilona, zbog kulta štovanja anđela i idolopoklonstva koje su neki u Babilonu počeli upražnjavati. To pokazuje da anđeli i demoni nisu ušli u Bibliju pod utjecajem Babilonaca, već su zbog njihovog utjecaja izbacivani i reducirani tekstovi koji o njima govore.

Sama ta ideja da bi judaizma nešto preuzeo od pogana je smiješna. Postojale su i postoje istina neke grupe unutar judaizma koje bi upadale u razna sinkretistička strujanja, ali judaizam u cijelini je pre ljubomoran i "zatucan" da nešto preuzima od goya, a pogotovo tako važna učenja. Pa, Židovi se ni dan danas ne mogu nigdje asimilrati, on su po tome valjda najtvrđi narod na svijetu.


Postoje mnogi kasni tekstovi gdje postoji plural kada se govori o Bogu i ne može biti govora ni o kakvom utjecaju.

Da poznaješ poganske mitove, ne bi pričao o nekakvom preuzimanju, stavit ćujedan primjer da vidite, samo mi se ne da sada pisati.

Stari zavjet nam daje jasne i ne dvosmislene dokaze za trojstvo.

Ime Elohim je muška množina. Nekad se glagoli u množini koriste za Boga: Postanak 20:13: “kada su me Elohim izveli iz kuće očeve…, Postanak 35:7, “...jer ondje su se Bog njemu objavili“, vidi i 2Samuel 7:23, Psalam 58.

Eloah je jednina imenice Elohim. U Biblije se koristi tek 250 puta, dok se Elohim koristi 2500 puta, što odbacuje tezu da pisci nisu imali izbora nego su morali koristiti izraz u množini. Bog često za sebe koristi pluralne zamjenice: Postanak 1:26: “načinimo čovjeka na NAŠU sliku, nama sličnima.“, Postanak 3:22: “…čovjek postade kao jedan od nas.“, Postanak 11:7: “Pođimo, siđimo dolje i ondje pobrkajmo njihove jezike.“, Izaija 6:8: “Koga ću poslati, i tko će ići za nas?

Imenice i pridjevi korišteni u govoru o Bogu su često u pluralu: Propovjednik 12,1: “Sjeti se sada svojih Tvoraca“, Psalam 149:2: “ Neka se raduje Izrael Stvoriteljima svojim“ , Izaija 54:5: Jer tvoji Stvoritelji su tvoji supruzi. “, vidi i Jošua 24:19.

Ponovljeni zakon 6:4: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan (EHAD)!“ Ovaj ŠEMA oduvijek je bio Izraelova velika ispovijest. U izvorniku piše ...Jahve su BOGOVI NAŠI...

I riječi jedan, EHAD nema značenje apsolutnog jednog, nego sastavljenog jednog, sastavljene cjeline. U Postanku 1:5 kombinacija večeri i jutra čini jedan (EHAD) dan, U Postanku 2:24 muškarac i žena "će postati jedno meso." U Ezri 2:64 kaže nam se da je cijelo mnoštvo jedno, Ezekiel 37:17 se dva štapa spajaju u jedan. Riječ EHAD u koristi se da pokaže složeno jedinstvo, a ne apsolutno jedno. Pisci su mogli koristiti riječ jahid (vidi Amos 8:10) koja ima značenje apsolutnog jedinstva.

Nekad se riječ Elohim ili Jahve koristi za dvije osobnosti u jednom retku: Psalam 45:6-7:“…stoga Bože, Tvoj Bog pomazao Te uljem radosti...“ Drugi Elohim je Bog prvog. U Hošei 1:7 Govornik je Elohim koji kaže da će imati milosti prema kući Judinoj i da će je spasiti pomoću Jahve, njenog Elohima. Postanak 19:24: Tada On Jahve pusti sumpor i vatru na Sodomu i Gomoru od Jahve gore na nebesima. Prvi Jahve, ovdje na Zemlji, pušta kišu sumpora i vatre od drugog Jahvea koji je na nebesima. Vidi i Zaharija 2:12-13..

Tri božanske osobe: Gospodin Jahve, druga je Anđeo Jahvin. On je uvijek različita od svih drugih anđela i jedinstvena je. U skoro svakom retku imenuje ga se Anđelom Jahvinim i samim Jahvom. U Postanku 16:7 on je anđeo Jahvin, a u Postanku 16:13 on je sam Jahve. U Postanku 22:11 on je anđeo Jahvin, ali je sam Jahve u slijedećem retku, vidi i Postanak 31, Suci 6:13:3, Izlazak 23:20-23. Treća osoba je Duh Božji, kojeg se često označava jednostavno ruah ha-kodeš (sveti duh). U Danielu se Bog naziva Ruho, što je aramejska riječ za Ruah.

U Izaiji 48:12-16:“Ja sam On, Ja sam prvi, Ja sam isto tako i posljednji… I sad Gospodin Jahve i Duh Njegov poslaše Me.“ Bog govorići o sebi koristeći zamjenice pravi razliku između sebe i druge dvije osobnosti. Razlikuje sebe od Gospodina Jahve i od Svetog Duha. Ovdje je trojstvo najjasnije što se iz SZ dade iščitati, nema šanse da netko pronađe bolji dokaz. U Izaiji 63:7-14. Gospodin Jahve nalazi se u sedmom retku, anđeo Jahvin u devetom i Duh Božji u recima 10, 11 i 14.

“Gledaj, poslao sam anđela pred tobom da te drži na putu i dovede na mjesto koje sam pripremio. Čuvaj Ga se i slušaj Njegov glas, ne ljuti Ga jer neće otpustiti tvoje prijestupe, jer Moje ime je na Njemu. Ali ako slušaš Njegov glas i činiš što Ja govorim tada ću biti neprijatelj tvojih neprijatelja i protivnik tvojih protivnika jer moj anđeo će ići pred tobom i dovesti te do Amorićana i Hetita i Perižana i Kanaanaca i Hivijaca i Jebusejaca; i Ja ću ih posjeći“. (vidi i 1Kor. 10:4 Krist je bio ona stjena...)

Ipak, tek će Novi zavjet posve odgovoriti na pitanje iz Izreka 30:4: “Koje je Njegovo ime i koje je ime Njegova Sina ako znaš?“

Babilonski mit o stvaranju

Bog Apsu i božica Tiamat stvorili su ostale bogove. Kasnije se Apsu ražalostio zbog njih i pokušao ih ubiti, no umjesto toga, njega je ubio bog Ea. Taimat se htjela osvetiti i pokušati ubiti Eu, no nju je ubio Ein sin Marduka. Marduk joj je raspolovio truplo i od jedne polovice načinio nebo, a od druge Zemlju. Zatim je Marduk uz pomoć Ea, stvorio čovječanstvo iz krvi drugog boga, Kingua.

Da li ovo ima veze sa izvještajem iz Postanka? Evo koliko je teorija redakcije ozbiljna.