Da bismo se pravilno mogli postaviti prema toj vrsti nabožnosti treba za početak zauzeti stav kakav imaju ateisti.Tada bi sve relikvije, amajlije, talismani, kao i relikvije u drugim religijama ( npr. budizmu) imale isti smisao i isti odnos onoga koji ih koristi, nosi ili im se klanja.
Međutim, treba razlikovati onaj izvanjski i unutarnji odnos prema takvim predmetima.
Izvanjski je gotovo kod svih isti. Budisti se prema svojim relikvijama odnose isto kao i kršćani. Oni koji nose talismane i razne amajlije i zapise isto tako. Kamenje iz Međugorja, stijena u Lurdu koju su vjernici ''izglancali'' svojim dodirima - sve to pokazuje istu tendenciju; da neka sila, moć ili duhovna snaga izbija iz toga i pomaže, liječi, štiti....
To je pradavni oblik štovanja koji smo baštinili od kako se zna za religijske obrede i praksu. Nekim narodima je to izgleda jednostavno u genima. Tako Talijani npr. svojim rukama moraju dodirnuti svaki kip, ili svetu sliku pa su u crkvama u Italiji vrijedna umjetnička djela zaštićena od takvih dodira.
Ono što je bitno u svemu je naš unutarnji odnos prema tome. Ako se prema tim predmetima odnosim na način da vjerujem u njihovu neku iscjeliteljsku moć, a pri tome nije važno kakva je moja vjera. Ili, još važnije; dali je to od Boga dano ili ti predmeti tu moć posjeduju sami po sebi, ili još gore; od neke sile koja je ekvivalent demoskom ili poganskom. Tu se tek vidi razlika kršćanskog pristupa i poganskog, danas toliko razvikanog njuejđevskog.
Namjerno sam pomiješao i relikvije i talismane i a majlije i kamenje i stijene…. Da bismo se na jednoj općoj razini znali postaviti prema tome.
Same relikvije su ipak dio toga.
Kršćani su od sami početaka jako štovali relikvije apostola i mučenika. U katakombama su svi željeli biti pokopani što bliže grobu mučenika. Kasnije su ih iskapali i postavljali u crkve ili u posebno ukrašene moćnike. Srednji vijek je u tome kulminirao, ali tada su te moći bile i stvar prestiža. Gradovi, samostani i biskupijske crkve su se natjecale tko će imati najvrednije i najznačajnije moći. A najvrjednija relikvija bila je ona sv. Križa. Da se tu dalo zaraditi vidi se po bezbroj falsifikata. Uostalom zar mnogi ne kažu da je Međugorje falsifikat?
Takva vrsta nabožnosti više je proširena na jugu Europe, Italija, Španjolska, dok je sjever, zbog utjecaja protestantizma suzdržan. Ali nije uvijek bilo tako.
Daleko bi nas odvelo detaljno tumačenje samog djelovanja tih predmeta, ali je činjenica da se u njihovu iscjeliteljsku moć sve manje vjeruje. Jer, dok su nekada moćnici bili na oltarima ili se povremeno iznosili pred puk, danas su oni po crkvenim riznicama koje turisti razgledavaju, ali pri tome gotovo i ne obraćaju pozornost na moći nego na umjetnički oblikovan moćnik.
Dok se u Crkvi moći više toliko ne istiću, pobožni puk i dalje traži i donosi neke svoje moći; razno kamenje, narukvice, latice s gorobova svetaca….. U svemu tome je ipak bitan naš unutarnji vjernički odnos i to je i jedini kriterij po kojemu se ocjenjuje kršćanski od poganskog pristupa, ali uvijek je tu neka doza praznovjerja.
