Katolički odgovori

Ako je psiha znanost o duši, a je, onda bi se time trebali baviti dušobrižnici.
Ustvari, nema tu neke fame. Nađi nekoga gdje ćeš se izreći i samim tim ' izlaskom' liječiš se, bliže si onome što jesi. Drugi korak, zavoli barem jednu osobu, a oko toga ne moraš se truditi, jer svatko ima nekoga. Bezinteresno. A to je već početak prihvaćanja sebe. I to ti je sve što se tiče psihologije. Drugo su neki neurološki poremećaji za liječnike, psihijatre.
Psihologija je uglavnom jedan supstitut, zamjena za zahtjevnost duhovnosti. Kako je nedavno jedan biskup rekao: Nema duhovnosti bez svakodnevne vjernosti. A teza da medikamentom možeš utjecati na procese razmišljanja je stupidna. Lijek je nešto organsko i to mu je domena djelovanja - soma.

Iz (de) formacije klera proizlazi čuvena suradnja psihijatara i egzorcista. Suradnja da sa svima; govori dobro, čini dobro i budi integriran, jer je povezivanje neki opći lijek nazovi emotivne stabilnosti. I to je to. I određene mjere predostrožnosti pred vrlim svijetom mogu razumijeti. Ali druga je krajnost izučavanja podsvjesnoga i to dubinski (signal temporum).

I čudimo se otkuda sad veza egzorcizma sa psihijatrima. Stvar po sebi nema nikakve veze. Osim da osobu koja uistinu pati duhovno to sve učini još nesigurnijom. Dakle, veza je generalno plod nesigurnosti, iako se prikazuje suprotnom.
Uzroci se mogu tražiti kod medijskoga slučaja Anneliese Michael. Ne prema sv. Luki 4,35.
Tendencije društva su krajnosti na što Crkva nije imuna.
Kažem dominirale su medijske interpretacije tog njemačkog slučaja (Mt 8,34)

Tko želi, može istražiti kako su nastale psihologija i psihijatrija i kako su se razvijale do današnjih dana... To su posve svjetovne znanosti s određenim "slikama" i "tumačenjima" što je čovjek, a što je duša (postoje različite vrste antropologija). Tumačenja se kreću od ateističkog materijalizma (tj. biologizma) u kojima se psiha svodi gotovo na materiju (i otuda istraživanja o utjecajima lijekova na psihu), pa sve do onih škola koje se slažu da je čovjek jedinstvo tijela, duše i duha, ali duh je još uvijek najmanje istraženo područje.
U psihologiju se zadnjih desetljeća dosta uvukao new age (tj. mitovi, a ne znanost) i etički relativizam (grijeh se niti ne spominje kao uzrok trauma, duševnih rana i bolesti).

Bilo je rečeno na drugoj temi ali je ovdje prikladnije konfrontirati se sa nekim izjavama. Napomena, sve što govorim trebalo bi shvatiti kao ohrabrenje.

Tvrdnja da bi psihička bolest bila zapreka oslobođenju, tako da je bolje ne moliti, ne stoji. Druga tvrdnja je da bi egzorcizam nekome tko nije opsjednut utuvio u glavu da je, pa bolje ne moliti. Za ovakve iskusni egzorcisti znaju kako postupiti ( treba i psihijatrima ostaviti mjesta).
Prva tvrdnja nastaje radi krivih naglasaka. Amorth egzorcizam stavlja iza sakramenata Ispovijedi i Pričesti. Put oslobođenja također pretpostavlja svakodnevno obraćenje. Molitvu kajanja.
Ali treba reći da opsjednuti ulazi u duhovnu borbu, što ne isključuje osjećaje straha, tjeskobe i očaja. Ali prvenstveno je duhovna. A iscjeljenja opet Bog čini,najčešće kod zajedničkih molitava koja više otvaraju srce, a ona su bitna za veći put ljubavi. Iako Bog najprije pokazuje i povrede dubina u Adoraciji kojih ne moramo biti potpuno svjesni.

Amorth je egzorcizam koristio kao dijagnostičko sredstvo. Pa i liječnici su svjesni da treba reći pravu dijagnozu i kada je teška. Zar istina ne oslobađa?
U tom smislu egzorcizam je pomoć osobi da shvati problem, intenzitet i narav borbe.
Duhovno oslobođenje redovito se događa postupno; naglim preznojavanjem, tjelesnim probadanjem ili onime što nazivam 'lom kostiju', a sve su to znaci zdravlja. Bogu uči dušu dinamici.

Molitva sa Križa za druge vrlo je učinkovita. Isus u patnji misli na druge.
Sveta ura pred Sakramentom. I Pismo sa riječima koji ti Bog govori, dakle, usvojenima. Svakodnevna Krunica, i Časoslov.

Ali za opsjednute ili ne svakako je put 'odlučne odlučnosti' (terezijanski) ili 'svom dušom' (Isus).

Ako mi dozvoliš da dodam: sve što govoriš trebalo bi shvatiti kao ohrabrenje, ali i upozorenje.

'Izvanredne pak darove ne valja lakoumno zahtijevati niti se smiju od njih preuzetno očekivati plodovi za apostolsko djelovanje.' LG

Monfort govori da je Marija imala u punini sve darove a da nije učinila niti jedno čudo za života na zemlji.
Sv. Ivan od Križa uči kako sluga Božji djeluje, a to je kada Bog hoće, i kako hoće; ili bolje biva pokrenut na djelovanje. Bog tako daje darove kome hoće, kada hoće i kako hoće.
Nema preuzetnosti niti u traženju niti u služenju darovima. Zašto? Bog je suveren, a neke darove i đavao imitira. Osim svega i radi mogućih razočaranih očekivanja kojima bi se tako moglo nekoga dovesti u sumnju vjere.
Kao što je i govor dar ipak može upropašćavati o čemu sv. Jakov govori u svojoj poslanici ( zapaljivost jezika) . I kao što smo odgovorni za riječi odgovorni smo i za druge darove.
Kaže se da se određeni darovi aktiviraju stupanjem u akciju. Govori se i o usavršavanju pojedinog dara. Npr. pjevač se vježbom usavršava iako je lijep glas dar. Ali pjevanja nema bez prakse, što je naravno.

Specifični vid
Amorth govori za slugu Božjega Candita da je samo gledajući fotografiju vidio stanje osobe: opsjednut, psihički bolestan ili ništa od navedenog.
Radi se o izvanrednom daru razlučivanja duhova.

Drugi jedan egzorcist reče da bi svi htjeli pronicavost sv. Pia, ali ne bi trpjeli što je svetac trpio.

U hodu za Križem Bog će dati što je potrebno; u dinamici primanja i davanja unutar crkvene zajednice.

U knjizi Nutarnji život Isusa Krista, M. C. Baij nalazi se da je Krist trpio uvijek i od svakoga.
Prvotni cilj je nasljedovanje Krista na Križnom putu radi proslave.
Kada bi bilo tako molitvene zajednice bile bi učinkovitije u apostolatu.

Prvi korak. Osoba počinje uviđati da su drugi dar, darovani, i da sam pozvan na isto.

Slažem se.

https://ephesians511blog.com/2013/07/31 ... tius_mary/

Kratki komentar članka brata Ignacija Mary, i apel hijerarhiji

Stručnjak foruma EWTN:
'reći da Crkva odobrava KO nije opće odobrenje svakog navodnog karizmatskom dara,.. skupine ili pojedinca'. 'Razlučivanje djelovanja Duha Svetoga trajna je potreba'.
Kardinal Suenens dobro uočava da nije važno 'mi' grupe nego 'mi' Crkve, a tek unutar potonjeg može doći do pravog razlučivanja.
U tom smislu autentični karizmatici nisu oni koji traže druge grupe karizmatika, nego oni pod vodstvom biskupa, ili bolje sa biskupom uz sve ostale vjernike. Ima li toga? Više mi se čini prema onoj: snađi se druže! Sve je to daleko od pravog katoliciteta. U tom smislu ostvaruje se, nažalost, Ivančićeva procjena da karizmatske grupe stagniraju nakon par godina. Ulaze u ponavljanja. A mislim da nisu za to krivi, nego nedostaje interesa od strane hijerarhije, da ne kažem nečega drugog. Znam da vjernici grcaju u problemima i nema adekvatnog odgovora. Osim inicijative Posvete Srcu Isusovu koja je hvale vrijedna ne znam što rade na tim sastancima HBK. Mislim priča o kraljevstvu Tomislava i obljetnici, iako možda nije inicijativa njihova, jest priča za djecu.

Papa Lav XIV. je 23,rujna govorio o 'nužnoj' službi egzorcista. Što se događa u Hrvatskoj? Biskup puninom sakramenta ima taj dar i mogao bi pomoći mnogima. Cijenim priznanje jednog američkog biskupa ne jer je kukavica, nego što je javno priznao da on to ne može (vršiti egzorcizam) jer je materijalan. A pazite, radi se o čovjeku koji je javno dosta dobra napravio za Crkvu. Morao sam izreći ovu kritiku. Dokle više?

Autor članka primjećuje da je pentakostalizam utjecao na katoličko izražavanje karizmi. Nedavno sam čuo svjedočanstvo župljanina župe u kojoj je župnik pentakostalacu dopustio vodstvo molitvenih susreta. Nakon protivnih reakcija župnik je naposlijetku obustavio dopuštenje dotičnom.

Članak je zasigurno dopuna dokumentu o KO sa mons. Košičem na čelu, ali sve je to nedovoljno. Zamislite susrete oslobođenja i iscjeljenja u Areni pod ravnanjem biskupa. Nemam ništa protiv koncerata, ali kada će Crkva krenuti u duhovni boj.

Stalno se piše hijerarhija i karizmatici, a ja ne vidim tu hijerarhiju. Dakle, laici su spremni. Koliko sam upoznat i priželjkuju tako nešto. Zar se sve svodi na moguću kanonizaciju bl. Stepinca. Zašto ne bi punili arene ozbiljnim duhovnim programima. Misom, Adoracijom, Krunicom, i korištenje svih darova koje Bog daje onima koji uđu u akciju. Otkopajmo oružja! Neka se biskupi okupe sa klerom, neka Crkva pokaže tko je u punini. Ima li koga?! Jesmo li svjesni da Bog ne djeluje po ustaljenim obrascima? Nego je potrebno iskoračiti u nova područja.

Hvala Bogu, Soren, ako smo mi laici spremni - ovaj tvoj post je kao apostolska pobudnica - ali ne bih tako strogo o hijerarhiji.
Puno inicijativa imaju i redovnici (i redovnice).. isusovci, salezijanci, karmelićani... imaju dosta programa za uključenje laika, hoćeš duhovne vježbe, misije, volontiranje, mlade.. Nije da sam preoptimistična, ali hoću ovom prilikom pohvaliti trud!

Hijerarhija (ako u strogom smislu mislimo na HBK) ove je godine ponudila tri bitne stvari:
-uključenje u Jubilej (potpuni oprost - bio bi veliki propust ne uzeti kao prioritet)
-posveta Srcu Isusovu (i usmjerenje prema jednoj zdravoj duhovnosti i za one koji vrludaju po "karizmatskim" susretima ne nalazeći mira)
-ostale obljetnice kao što su:
Niceja - 1700 godina; Drugi vatikanski sabor - 60 godina; svetkovina Krista Kralja - 100 godina
Tu je negdje upao i kralj Tomislav, ali ne radi sebe samoga. Važnija je cijela vizija hrvatske povijesti vezana uz Crkvu koja se godinama prešućivala, prekrajala i gurala u mitove i legende. Tu mislim da trebamo osvijestiti kralja Tomislava kao onoga koji je uzeo ime "nevjernog apostola" Tome i dodao narodni -slav. Kralj koji je tijekom dvije splitske sinode pokušao uvesti red u organizaciju Crkve, ojačati veze sa Svetom Stolicom, potruditi se da domaći kler bude vjerodostojan.

Poganstvo isto kao i neo-poganstvo religije su "kraljevstva tame", a Tomislav nije toliko bio "nacionalno osviješten" (toga tada nije bilo!), koliko se potrudio uvesti Hrvatsku u "kraljevstvo svjetla", a to je Crkva koju je osnovao Krist.

Ja mislim da bi se oni uključili, kako koji, ne znam generalno. Koliko god im je položaj na nišanu mislim da se biskup treba upuštati više u akciju.
Vidiš i da dolaze i pozdravljaju na duhovnim koncertima, Arena, Maksimir.. Tu su ali nije lako uprljati ruke. A znamo tko onda 'trlja ruke'. Koncerte treba mudro zašiljiti.
Mislim da je pretjeran strah od medija.
Svjestan sam da to zahtjeva posebnu Božju milost.

Ali uvjeren sam da bi takva zajednička okupljanja molitvenih oslobođenja donijela obilje blagoslova.
Pastir, istina, mora često biti iza stada, ali mora i istupiti. Postali smo akademska Crkva (govorim u RH) sa dr. sc.a izgubili na relevantnosti, snazi.
Prvi bi korak bio prezreti poniženja. Kad bi samo jednog biskupa imali na tom tragu oslobodili bi se mnoge stvari. Dakle, netko za kim će se ić. Nema toga danas u svijetu. Najviše onaj iz Sydney, a nije ni katolički.
Fulton Sheen je punio katedrale za njime su išli. Nije mi bilo pa čak ni pod pseudonimom lako izgovoriti kritiku. Jer mislim da to teško može pomaknuti stvari. Ali zasigurno su potrebni novi iskoraci. Vremena se ubrzavaju. Koncil je davno bio.

Kažem, mislim da se previše taktizira. Umjesto 'raspiruj dar Božji', kultura.

U prvim vremenima egzorcizmi su bili dokaz vjere. Tertulijan je o tome pisao.
Konstantan pad zvanja u Europi, a mislim 15 milijuna katolika više godišnje. Ne iz uvjerenja, osim sporadično, nego iz tradicije,dokaz je pada vjere.
'siloviti osvajaju kraljevstvo'

Misliš li na molitve oslobođenja? Ali one ne mogu biti dio koncerata i velikih "duhovnih spektakla". Za njih treba pripremiti ljude, to je dio seminara za evangelizaciju i duhovnih obnova.

A ovo drugo, što se tiče odnosa (očekivanja) pastir-laik, odnosa između popularnosti (u medijima) i vjerodostojnosti, također i razlike između "sljedbeništva" i apostolata laika; potrebe za jakim duhovnim vođom i zrelog osobnog svjedočenja vjere (prema vlastitoj savjesti) - o tome bismo mogli razgovarati.

Glasoviti egzorcisti p. Amorth i p. Rufus držali su i vodili takve molitve na stadionima.
Prof. Ivančić jedan od zadnjih trodnevnih seminara na Šalati posvećuje upravo molitvama oslobođenja. Sve je to dio ozbiljnog katekumenata, a koji je ukorijenjena praksa Crkve, što dokumentira i praktički uvodi u temu hvaljenog priručnika Susret sa Živim Bogom. Napominje da psihički labilne osobe ne ulaze u to. Ili ako se ide, neka se ide postepeno.

Praktički danas mislim da se ozbiljno radi na Taboru, mjestu baštine fra Zvjezdana. Ozbiljni programi mogu se naći i u Prozorju, kod misionara Krvi Kristove. Ovo je predviđeno za rad u manjim skupinama.

Da ne bi bilo zabune. Molitve oslobođenja nisu egzorcizmi.molitve oslobođenja predviđene su za sve kršćane, kao svojevrsni neokatekumenat.

U zagrebačkoj Dubravi, mislim uoči župnog blagdana sv. Leopolda Mandića također bude devetnica toga tipa.

'jednom kada se u biskupiji otvore vrata ove službe, ona traje do smrti egzorciste. Kada se ovoj službi otvore vrata više se ne zatvaraju. Poslije smrti starijeg egzorciste, onaj poslije njega vidi stanje drugačije, VIŠE NEMA TOLIKO VREMENA, IMA VIŠE POSLA'. Summa Daemoniaca, str 322.

Ovo je citat za razmatranje.

Čovjek bi očekivao da će reći: ima manje posla. A onda se sjetiš evanđelja i malo malo egzorcizam. Zašto? Što više svetosti, više očitovanja i oslobođenja. Pred Kristom se nisu mogli kriti.
Sve ovo spada u visoke stupnjeve borbe. Kler kod nas nije ni dovoljno obrazovan po tom pitanju. Šta onda reći za ostale.
Uglavnom ovo je porazna stvar generalno za Crkvu u Hrvatskoj. A u kojoj prevladava više neka evangelizacija dojma, predziđe kršćanstva?! crkva gdje se ispovijedaju ljudi, jer naravno laska nam uvijek komparacija sa potopljeni crkvama zapada. Hoćeš li znati kakva ti je Crkva? Reci mi ima li u njoj kompetentnih egzorcista. Kakva ti je biskupija? Isto.

Ivančić nije bio karizmatik tipa onih seminara na koje dolaze bolesni očekujući da će "poznati karizmatik" na njih položiti ruke i bolest će u trenu proći.
(Takvi "karizmatici" nemaju podršku naših biskupa, jer imaju više spornih stvari u svojim nastupima...)

Ivančić nije pohvalno govorio o "počivanju u duhu", nije nikad tvrdio da njegovo polaganje ruku liječi niti da su egzorcizmi za sve.
Zapravo, bio je jako skeptičan kad su mu ljudi prilazili i tražili egzorcizam. Znao se s njima našaliti neka najprije odu k Papi.
Iza toga je stajala vjera da pravi, obraćeni kršćanin ne može biti opsjednut. Kod mnogih se duhovne smetnje mogu otkloniti duhovnom pomoći. Otud proučavanje duhovnih patnji i utemeljenje hagioterapije.

U Isusovo vrijeme bilo je puno među Židovima miješanja poganstva s vjerom, idolatrije - otuda opsjednutost /slobodan pristup đavlu (često se spominje u evanđeljima, ali ne zna se učestalost u židovskom narodu). Prava vjera, čisto srce i iskreno obraćenje ne daju mjesta đavlu.

Kakvo je tvoje mišljenje o fra Ivi Paviću?

Dosta si toga iznijela, ali stvari treba ispravno postavljati.
Ivančića sam slušao više puta uživo, zatim radijski - audio nastupi, i nešto pročitao od njega. Tako da mogu nešto reći.
1. hagioterapija. Išao je tu što šire, jer na kraju vjera se ne suprotstavlja razumu, ako hoćeš znanosti.
Tu su ga čak osporavali neki kolege (svećenici). Ja mislim da je za prodor u sekularno društvo - čitaj pogansko - i nemojmo misliti da se ne odnosi na RH, Ivančić išao promišljeno tim putem.
Da ne ulazim naširoko u taj put hagioterapije koja napokon postaje svojevrsna kerigma. Ali tu je opravdano govorio o fazama, i već tu ga njegovi nisu razumjeli.
Kako bilo, dolazi se do kerigme (Iv 15,5) Dakle, prvi navještaj Krista, kod nas uglavnom već krštenima.
Išao je, dakle, prvo od polazišta duha, preko tzv. transendentala (dobrote) i u tom smislu je bio otvoren i za ateiste, a na koncu otvaranja duha Bogu (usp Mt 10,16). Čovjek treba Boga zaželjeti a Bog odgovara i dolazi se do prvog iskustva vjere. Međutim, to nije ništa izvan konteksta kršćanske svetačke tradicije (usp. Ljubav vječne Mudrosti, Monforta, 181.). Ivančić je dakako obilježen vlastitim iskustvom smrtonosne dijagnoze i čudesnog oporavka. Stoga stavlja određene naglaske. Kako bi drugačije trebao!?, osim onoga što si sam prošao. I tu je pisao o hagioterapiji i sl. Mene to osobno ne zanima.
2. Kršćanstvo za odrasle, to ti je knjiga Susret za živim Bogom, mistagogija već krštenih, a tu spadaju i otklinjanja, i kako je sam profesor na koncu govorio 'jedite, pijte'. Ovo je isključivo za kršćane i nije ona gornja razina. Ne smijemo to miješati.
Još jedan važan naglasak koji kršćanskom intelektualacu ne smije promaknuti. Što misliš gdje je u kršćanstvu prvi egzorcizam? Sakramenat krštenja! U starijim obrenicima to je bilo naglašenije. Današnji tek spominju. U prvim stoljećima, nakon prvih progona mučenika, katekumenat je trajalo tri godine gdje je na prvom mjestu molitva (otklinjanja, skrutiniji). A sama molitva u sebi sadrži pouke. Zatim na Veliku Subotu u noći bdijenja dolazi biskup i krštenje je ustvari svečani egzorcizam. Danas kod nas većinom smo kršteni kao djeca a naglasak je na doktrini, i zato nedostaje pravog razumijevanja, što je problem odraslih kršćana (usp. 1 Pt 4,12 i sl. ).
Tek nakon svega ovoga iskustveno proživljenog možemo prijeći na specifičnu temu o kojoj govorimo. O različitim pristupima ozbiljnim i specifičnim slučajevima, kojih nema puno, ali ih je više no što se misli