Katolički odgovori

Hagioterapija je izvorno hrvatski model pružanja duhovne pomoći , a razvio ju je dr.Tomislav Ivančić, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Centra za duhovnu pomoć ( CDP ) koji primjenjuje hagioterapiju u svome radu.
Hagioterapija je znanost koja proučava čovjekovu duhovnu dimenziju , patologiju duhovne duše , gdje u čovjeku nastaje zlo i razaranje njegove osobnosti i duhovne dimenzije, da bi otkrili uzrok tome i primjeniti pravu terapiju.
Hagioterapija je namijenjena za sve ljude, i ateistima i pripadnicima svih religija.
Hagioterapija je nastala iz Katoličke crkve ali to nije molitvena terapija , niti kršćanska terapija , ona je prvenstveno prirodna terapija.
Hagioterapija ima svoje korijene još tamo 70-ih, kada je na poziv blagopokojnog kardinala Kuharića započela evangelizacija putem seminara koje je vodio prof. Tomislav Ivančić. Kako se to produžilo trebalo je nekako to sustavno obraditi, jer smo susretali ljude psihički i tjelesno zdrave koje su imali bol duhovne naravi, tj. ljude koji nisu mogli oprostiti, pronaći smisao života i moralno živjeti.

Kakva su vaša iskustva s ovim vidom evangelizacije.

Mnogi kada cuju na prvi tren, pomisle da je to nesto sto se odnose na ljude koji imaju tako velike probleme da moraju ici drugima. Nije tako. Svaki covjek je upoznao muku od duhovnih rana i one uvijek ostave traga u covjekovom srcu, uvijek se prikradu i stvaraju prepreku. U hagioterapiji covjek ne ide drugom covjeku nego ide Bogu. To je glavni cilj, smisao, svrha.
Veliki uspje imade kod ovisnika.

_________________
Alergican na bibliotekarsku prasinu.

Pa ideja je odlicna, samo, nisu mi jasni metodi koji se primenjuju u lijecenju, nisto od toga nije navedeno.
Kod nas u Pravoslavnoj Crkvi, na bogoslovskom fakultetu, postoji predmet "pastirska psihologija", a i kod Rusa postoje rzne grupe hristijanskih naucnika koji u svojoj metodici lijecenja koriste iskustvo hristijanske Crkve! Objavljena je i otlicna knjiga"Terapija duse po Svetim Ocima" grupe ruskih pravoslavnih naucnika.

_________________
"Ljubav Bozja je okean bezobalen!"-Sveti Oci

Evo ti link na kojem ćeš naći kratak sažetak i literaturu http://www.cdp.hr/cdp_hgt.html#literatura
Mislim da nije nemoguće da postoji nekakav vid takvog djelovanja ili metoda psihologije. To samo ukazuje na sličnosti naših dviju Crkvava.

Složila bih se s time da je hagioterapija u širem smislu (= liječenje duha, duhovnih bolesti) nešto što već odavno postoji u Crkvi, jedino je novo što ju prof. Ivančić želi ogrnuti statusom znanosti, što je ili revolucionaran, hvalevrijedan ili pak možda uzaludan pokušaj.
Rezultata ima, ne želim reći da nema, mislim kao i većina vjernika koja je iskusila tu znanstveno nedokazivu činjenicu da vjera liječi.
Kao što prof. kaže da su ljudski duh, tijelo i psiha neraskidivo povezani, otuda slijedi da se to izliječenje najprije se dogodi na duhovnom području, a onda čovjek može brže i lakše ozdraviti i tjelesno i psihosomatski…

Kod nas vjernika je to izliječenje čvrsto vezano uz
1) jaku svijest da Bog Otac postoji i brine za nas i za tijek životnih događaja,
2) također jaku svijest o sjedinjenju vlastite patnje s Kristovom mukom i raspećem,
3) te uz iskustvo Duha Svetoga koji obnavlja i sve čini novo.

Stoga, vjernik koji ima tu milost brzo zaključuje da jedini izlaz iz njegove patnje i bolesti jest u pomirenju s Bogom, Njegovom voljom i sjedinjenju svog duha s Duhom Svetim. Dakle, medicina, lijekovi i psihoanalize su sporedne. Božja milost je ta koja liječi.
To se često događa bez posrednika, a ako i koji posrednik svojom riječju, primjerom ili molitvom pomogne bolesniku on najčešće nije ni svjestan toga.

U hagioterapiji radi se, ako sam dobro shvatila, o konkretnom, znanstvenom obrazloženju tog „posredništva“ u duhovnom liječenju.


Tu je prof Ivančić jako pažljiv u svojim terminima, jer hagioterapija, kako ju on objašnjava, nije uvođenje u religioznost, niti način katoličke evangelizacije, nego oblik liječenja ponuđen svim ljudima, pošto je duhovna sfera bitka zajednička svim ljudima. Zato se hagioterapeutski pristup kod ateista razlikuje od opisanog pristupa kod katolika. Profesor je jednom rekao da su već davno prestali s uvođenjem pacijenata u sakramentalni život jer to nije dalo rezultata na duhovnom području. (Osobno to mi zvuči skandalozno, ali razumijem zašto…)

Hagioterapeutski pristup dakle nije naviještanje Evanđelja, uvod u život Crkve, niti navještanje božanstva Isusa iz Nazareta. Hagioterapija je osvještavanje duha i izgradnja odnosa s Bogom koji je stvorio taj duh. Iako prof. kaže da je važna slika Boga koju pacijent nosi u sebi, i da je važno kakva je ta slika, on nije zamislio znanstvenu metodu "uvođenja u katolicizam" nego prvenstveno liječenja.



Ono što hagioterapija ne želi biti (ponavljam riječi prof. Ivančića) to je još jedna grana alternativne medicine. U alternativi izliječenje ne ovisi o moralnim karakteristikama osobe koja liječi – u hagioterapiji je naprotiv važno kakvo je duhovno stanje hagioterapeuta.

Iako ima puno sličnosti s „duhovnom inteligencijom“ kako su je opisali Zohar i Marshall, hagioterapija nema veze sa svime što se u Americi nudi pod tim nazivom (spiritual intelligence), jer ako je nekim terapijama cilj, uz poboljšanje međuljudskih odnosa, i stvaranje „raja na zemlji“ onda hagioterapija nema previše veze s time.
Ona nije niti karizmatski oblik liječenja, ne polažu se ruke, niti nema obreda…



Ovo što je opisano mislim da je plod dugogodišnjeg nasilnog istiskivanja Boga iz društvenog i javnog života, te tjeranje u privatnost i usađivanje u ljudima podsvjesni strah od javnog izražavanja vjere. Prevlast materijalizma i manjak duhovne snage.Smatram da je hagioterapija dobra stvar jer osim što u ljudima može probuditi iskonsku svijest o beskrajnosti duha i povjerenje u Boga, smisao zahvaljivanja i opraštanja, ljude koji su formalni vjernici ili pak one koji su zašli u neke patogene oblike religioznosti može vratiti k bitnome.



Evangelizacija?
Ako je evangelizacija „prvo naviještanje evanđelja pred nekršćanima kao i stalno ponavljanje poruke evanđelja u propovijedi, katehezi i liturgiji“, kao što kaže don Ivica, onda mislim da hagioterapija nije u suštini uopće evangelizacija, nego prije svega možda priprema temelja, izgradnja baze za daljnju evangelizaciju.

Adrijana dobro si napisala da hagioterapija nije evangelizacija.

Jedna moja poznanica išla je na "studij hagioterapije" i kaže da im je prof. Ivančić rekao da radi onih koji nisu kršćani kroz hagioterapiju se govori o Isusu kao o prijatelju, a ne kao o Spasitelju. Pitanje koje se meni u glavi postavilo je sljedeće: "Zar je igdje u Bibliji Isusu pridodano da je prijatelj (iako je definitivno i prijatelj, ali to je manje bitno) koliko znam, nije, nego da je Spasitelj i Otkupitelj. Iskreno me razočaralo da jedan svećenik i vrsni teolog može misliti da bi nekog mogao uvrijediti govoreći istinu, nije da sad imam pravo suditi ga, nego mi je bilo nejasno - zašto?

Ovo što si napisala da je hagioterapija čisto vid liječenja i s tim se slažem i mislim da sa rastom u vjeri nema po meni ama baš nikakve veze.

Isto sam zaključila nakon trodnevnog seminara prof. Ivančića u lipnju o.g., premda je on jako dojmljiv i interesantan predavač čiji su "uvod u duhovnost", analiza duhovnih bolesti i načini liječenja doista izvan svake teologije. On sam priznaje da teologija (niti bilo koja druga znanost) sve do 20. st. nije sustavno proučavala "duhovnu dušu", pa tako ni načine liječenja duhovnih bolesti, koje su karakteristične za sve ljude jednako, bez obzira na religiju i vjeru.
O čemu se točno radi navedeno je ovdje: Temeljne informacije o hagioterapiji



Prof. Ivančić izgleda ima dobra iskustva rada s ne-kršćanima kojima je pomogao da dođu do kakvog-takvog odnosa s Bogom, pa ne želi vršiti pritisak na njihovu slobodu savjesti. Pričao je (na onom seminaru) kako su se i neki muslimani nakon upoznavanja s hagioterapijom obratili na kršćanstvo, ali potpuno slobodne volje, bez ikakvih navođenja, jer takva promjena vjerskog opredjeljenja kod nekih skupina ima i loše posljedice: prekid veza sa svojom obitelji i rodbinom, obilježenost "smrtnim grijehom" zbog prijelaza na kršćanstvo i dr.

Razumijem da Ivančić želi biti otvoren svima, kao što i liječnik medicine svoje pacijente ne smije šikanirati zbog vjere, nego biti nepristran i jednak prema svima. Međutim, da tu dolazi do "pogrešnog predstavljanja" Isusa, koji je za nas Bog i Spasitelj, a također i onaj koji liječi duhovne bolesti - dok pred drugima to "moramo" prešutjeti.

Ali ako se ne-kršćane može time barem malo navesti da čitaju Isusove riječi u Svetom Pismu i da ga prihvate u svoj život, onda je to već prvi korak prema spasenju. Treba se moliti da oni to "prijateljstvo s Isusom" ne banaliziraju previše (nažalost po uzoru i na neke kršćane), već da se odvaže i na sljedeći korak, jer Isus nije "virtualni lik", niti jedan od 378 prijatelja na facebooku, već je on Bog koji je zbog nas postao čovjekom - i to im trebamo svjedočiti.

Treba biti pažljiv, jer u ovo vrijeme "procvata" ateizma, javljaju se i mnoge vrste liječenja duhovnosti i teorija duhovne inteligencije. Jedan od primjera je i razvikani Tony Buzan, čiji je Isus u Duhovnoj inteligenciji samo jedan od velikih mudrih učitelja u povijesti (kao i Konfucije, Buda, Muhamed i dr.). Nekad je bilo nezamislivo duhovnost odvojiti od vjere (i religije), a danas se nažalost to čini, jer je očito ateizam pukao od egzistencijalnih problema. Buzanove i slične teorije promiču upravo religijski indiferentizam, što bi apologeti rekli da je krivovjerje. Razne teorije liječenja duhovnosti javljaju se zapravo kao sekularizirani oblici odnosa čovjekovog bolesnog duha s Bogom.

Ne znam koliko se može vjerovati izjavama tvoje poznanice. Ako je ovo točno za mene to znači - zatajiti Gospodina. Prijatelja imamo mnogo. Spasitelj je samo jedan.

Nisam upućena u hagioterapiju jer ne želim dublje to proučavati. Bila sam na duhovnoj obnovi prof. Ivančića i zasmetalo me kad govori o tome da trebamo misliti pozitivno i da ćemo time pokrenuti iscjeljujuću snagu u sebi. To je kao joga.
Isus liječi, Isus nas obraća, Isus nas poziva.

Da, ali osim duhovne strane, čovjek ima i psihu. A u njoj je vrlo važno biti okrenut pozitivno. Jer nas je Bog ovakvima stvorio, mislim da traži da koristimo sve sposobnosti koje nam je dao.

Prof. Ivančić je vjerojatno govorio o tome da je hagioterapija otvorena za sve (i nekršćane i ateiste) jer je ona više kao karitativni rad, a ne pastoralni. Logično mi je da se pristupi pacijentu kršćanu i nekršćanu razlikuju, čisto iz poštivanja religijskih uvjerenja. Liječiti se može i razgovorom i molitvom, a ne samo propovijedanjem. Mislim da bi se Isusu više svidjelo poštivanje osobne savjesti u vjerskim stvarima i svjedočenje osobnošću i životom (u kojima pacijenti mogu prepoznati Krista) nego kateheze o Spasitelju koje pacijent još nije spreman razumjeti. Evangelizacija bi bila uspješnija ako nekršćanin u odnosu sa svojim hagioterapeutom iskusi lijek za svoje duhovne bolesti i snagu koju daje Krist nego ako mu ovaj predoči sav katolički nauk, a duh mu ostavi bolesnim. Tada bi mogao stvoriti vjerskog fanatika, što je još jedna duhovna bolest...

Ako je tako, onda je hagioterapiji ipak konačni cilj ozdraviti čovjeka u susretu s Bogom, znači svojevrsna evangelizacija. Jedino mi tako ima smisla. Jer molitvu shvaćam kao razgovor čovjeka s Bogom, vapaj duše za Stvoriteljem. Ako u toj priči nema Boga i ne postoji jasna nakana da ga se pronađe, onda bi to bila samo jedna od tehnika poput transcendentalne meditacije npr.

Svojevrsna evangelizacija.
U našoj Crkvi neki teolozi osobito zamjeraju što se Radosna vijest pokušava protumačiti isključivo medicinskom terminologijom, pa se u toj svojevrsnoj evangelizaciji koriste izrazi “dijagnoza”, “pacijenti”, “recepti”, “mala kućna ljekarna” i sl.
Također zamjeraju (a to se ne odnosi samo na hagioterapiju) što se prenosi stav kao da svaka bolest ima svoj izvor u grijehu, te da je određenim tehnikama molitve moguće od Boga “iznuditi” ozdravljenje.

Ali trebam napomenuti da sam od prof. Ivančića čula i o važnosti prihvaćanja patnje i boli na putu ozdravljenja, dakle nije sve tako kao što se stvari ponekad pojednostavljuju, ali pitam se što će se dogoditi s hagioterapijom nakon prof. Ivančića… Jako je važno da se oni koji se namjeravaju njome baviti dobro teološki obrazuju (a važno je da netko i nad time provodi superviziju), da ne (p)ostane sve samo lijepa rječitost i nadahnuta improvizacija…

Slažem se. Očito je da ljudi dolaze na seminare ozdravljenja pa vjerojatno i na hagioterapiju, molitvom kupiti zdravlje. Prvo, to im se ne smije zamjeriti. Gospodin ih na taj način zove k sebi i nijedan čovjek to ne smije osuditi.
Slijedeći korak je obraćenje...proces koji se pokreće je nezaustavljiv. Ipak mnogi otpadnu jer im je pretežak susret s Bogom jer taj susret s Bogom ide u korak sa susretom sa samim sobom, odnosno s vlastitim grijesima. Prisustvovala sam seminaru vlč. Radigovića na kojem su žene imale susret sa svojim činom pobačaja. (Iskreno, ne bih im bila u koži i hvala Bogu na mojim roditeljima -dva radnika i seljaka koji su me odgajali da je pobačaj težak grijeh protiv Boga).
Nakon toga slijedi valjana Ispovijed, a onda ovo što kažeš - prihvaćanje patnje i boli čovjek počinje doživljavati kao blagoslov, kao suučesništvo u Gospodinovim trpljenjima, prihvaća s ljubavlju sve što Bog daje.
Ako ovo nije krajnji cilj onda sve skupa nema smisla.

Tako je… Možda smo previše na ovom forumu raspravljali samo o seminarima unutar teme o Karizmatskom pokretu, a isto je i s hagioterapijom (i ona može biti pogrešno shvaćena), ali i sa nekim tradicionalnim molitvama kao što su molitve sv. Riti ili sv. Judi Tadeju…
Istina je da Bog tijekom raznih bolesti i teških časova zapravo čovjeka zove k sebi i uvijek se, kad je o tome riječ, sjetim riječi sv. Jakova:
Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. (Jak 1, 2-3)
Ili kao što Bernardu stoji u potpisu: Nitko ne može ući u raj neiskušan.

Dodala bih još kako je hagioterapija nastala baš na temelju iskustva karizmatskih susreta, u kojima su se ljudi suočavali s duhovnim i duševnim ranama, koje nije mogla ozdraviti niti medicina ni psihologija. Tu su se „ponovno otkrili“ i darovi ozdravljenja, milosti koje Bog daje. Dok milost tjelesnog ozdravljenja ne dobivaju svi, ipak su svi pozvani na ono važnije od tjelesnog zdravlja: a to je primanje milosti oproštenja grijeha i pomirenja s Bogom, kako pišeš:



Iako je težak, taj put je jedini isplativ...
Tehnika i materijalno blagostanje nisu učinili čovjeka sretnijim, zato se i mnogi okreću duhovnosti… Joga, transcendentalna meditacija, reiki i slično možda jesu popularni, ali njihove tehnike su tehnike „ispražnjavanja uma“ koji se onda puni istočnjačkim svjetonazorom u kojem se patnja pobjeđuje tako da se više o njoj ne misli, a svijet se čini idealnim tako da se okreneš „k sebi iznutra“, a ne bližnjemu pokraj tebe koji je možda u potrebi… Prije si spomenula TM pa sam se zato nadovezala da potvrdim da su sve te „duhovne tehnike“ nespojive s kršćanstvom, a i štetne za čovjekovu psihu…

Ja sam cula za hagioterapiju i osobno cak imam neke knjige od Ivančića.
Medutim mene zanima kako potaknuti osobu da razmisli o hagioterapiji (osobu za koju sama smatram da bi joj hagioterapija bila od velike pomoci u zivotu;naime to je jedna osoba izmucena i nezadovoljna svojim zivotom,neproduhovljena osoba jos od svojih roditelja i daljih predaka,mislim da sa njezine strane nitko nije bio vjernik,koja zivot provodi sa kronicnim alkoholicarom kojeg bi bilo jos teze nagovoriti na tako nesto,to je osoba puna pesimizma i gorcine,osoba koja nikome ne vjeruje,za nju su svi neprijatelji,rekla bi da je cak i u depresiji jer se zatvara u sebe,svoja cetiri zida i zivi zivot sama sa svojim problemima.Kada joj se pomoc ponudi,odbija,tocnije ne zeli ni cut za to!)

_________________
Ne želim uraditi drugome ono što ne bi voljela da drugi meni uradi!