Neki ljudi, kada nauče novu riječ, počnu je koristiti sve češće, gotovo opsesivno. Time se žele istaknuti pred drugima – bilo zato što im riječ zvuči intelektualno, sofisticirano ili „posebno“. Takvo ponašanje često ima dva uzroka: želju za potvrđivanjem vlastitog znanja i signaliziranjem statusa. No kada nova riječ preplavi cijelu zajednicu ili podkulturu, njezina snaga blijedi: pretvara se u frazu koja se ponavlja iz navike, dok na kraju ne postane klišej.
Primjer za to je riječ „prisutnost“, koja se posljednjih godina učestalo koristi u duhovnim krugovima.
PrisutnostPrisutnost je postala riječ koja se mora koristiti u duhovnim krugovima. Jednostavno, niste dovoljno duhovni ako niste imali iskustvo prisutnosti. Rijetko se spominje u čijoj prisutnosti ste trebali biti. Prisutnost je lagana i jednostavna riječ a znači toliko puno, označava neku dubinu čijih razmjera nije svjestan niti onaj koji izgovara tu riječ. Riječ prisutnost je znak raspoznavanja, signal drugim ljudima da poznajete učenje o kojem se razgovara. Prisutnost je šifra prepoznavanja.
Prisutnost su prvi otkrili novodobni učitelji, a sljedbenici je preuzeli iz njihovih knjiga. Eckhart Tolle je možda najzaslužniji za popularizaciju ovog pojma kroz svoje knjige „The Power of Now“ i „Practicing the Power of Now“. Nakon njega, riječ su preuzeli life-coachovi, „mindfulness“ učitelji i spiritualni influenceri.
Ta riječ toliko je ušla u riječnik duhovnosti da sam je čuo čak i na misi. Čak i katolički svećenik spominje famoznu prisutnost. No, kršćanski pogled na prisutnost je malo drugačiji u svom temelju.
Nazočnost i brat Lovro od UskrsnućaNicolas Herman, zvani brat Lovro od Uskrsnuća, bio je francuski redovnik iz 17. stoljeća. U svojoj knjizi „Bog nadohvat duše“ brat Lovro spominje nazočnost. U Petoj zabilježbi piše:
Citat:
„Nazočnost Božja jest okrenutost našega duha Bogu; svjesnost da je Bog prisutan.”
U Sedmoj zabilježbi piše o učincima nazočnosti Božje: produbljivanje vjere, povećanje ufanja, ne pridavanje važnosti stvorenim stvarima i naposljetku
Citat:
„Po nazočnosti Božjoj i gledanjem unutra duša postaje tako povjerljiva s Bogom da gotovo sav svoj život provodi u djelima ljubavi, štovanja, kajanja, pouzdanja, zahvaljivanja, žrtve, molitve i u drugim vrijednim djelima.“
Pred kraj knjige zaključuje:
Citat:
„Nazočnost Božja morala bi se zbivati više po srcu i po ljubavi negoli po razumu i po mnoštvu riječi.”
Lovrina ’Vježba nazočnosti’ nije izmišljanje nove metode, nego ostvarenje drevnog biblijskog iskustva. On pokazuje da ono što su starozavjetni proroci i psalmisti nagovještavali – Bog koji prebiva među ljudima – može biti realnost svakog čovjeka u svakodnevnom životu.
Dakle, može se razumjeti da brat Lovro nazočnost smatra jednim preduvjetom za ostvarenje prisnosti ili bliskosti s Bogom.
Stoga bih ja u opisu duhovnog stanja radije koristio riječ ‘prisnost’ ili ‘bliskost’ jer ista označava realiziranu prisutnost.
Prisnost i prisutnostVelika je razlika!
Možete osjećati nečiju blizinu, nečije prisustvo, a da nemate nikakav odnos s tom osobom, ili ona s vama. Sjećam se zaljubljenih dana iz mladosti. Itekako sam osjećao prisutnost voljene osobe u prostoriji, osjećao sam je i prije nego li je ušla. Ali je li ona to osjećala prema meni? Nadao sam se, i žudio! Ali nije! Nismo bili prisni niti bliski, jer ona to nije željela. Nisam joj bio u milosti, odnos nije ostvaren.
Samo u potpunom odnosu povjerenja, predanja i ljubavi možemo govoriti o prisnosti. Prisnost je više od prisutnosti.
I to otkriva pravo lice duhovnjaka-koriste tu riječ mehanički jer misle intelektom, jer misle egom. Ne misle srcem i dušom, ne znaju da je prisutnost tek početak odnosa kroz koji trebamo ostvariti prisnost.
No, pojam odnosa, pojam Drugog, za njih ne postoji. I tu je kraj priče o duhovnosti. Za njih prisutnost ne znači odnos s Drugim, nego tek svjesnost vlastite pozicije i stanja.
Prisnost se javlja u osobnom i uzajamnom odnosu koji je pun predanja, povjerenja i ljubavi. To je unutarnja otvorenost u kojoj se ništa ne skriva. Kad kažem “prisnost”, ne mislim na toplu emociju, nego na zajedništvo koje ide dublje od osjećaja.
To je možda i najbolja riječ za mistično jedinstvo – unio mystica – trenutak kad u sili predanja čovjek i Bog prestaju biti “dvoje”, i preostaje samo Ljubav.
Login
Registracija
FAQ
Traži
