Katolički odgovori

Prva korizmena propovijed službenog korizemnog propovijednika papainskog dvora P. R. Cantalamessa pročitajte:
http://www.don-ivica.net/razno/56-opca- ... agape.html

Baš je jučer na bitno.net izašao članak (o. Wilfrid Stinissen) https://www.bitno.net/lifestyle/osobni- ... rcisoidni/

Naime, mnogi su danas duhovno ranjeni jer je jasno što se događa s čovjekom koji iz bilo kojih razloga nije primio potrebnu ljubav još od ranog djetinjstva, pa čak i od začeća. Neupitno je da je čovjek silno potreban prave ljubavi pa onda kada je ne prima, u njemu se rađaju velike patnje, besmisao, depresije koje utječu na njegov cijeli život i odnose s drugima.

Ljubav je duhovna snaga koja za čovjeka znači spas i život jer je temelj na kojemu čovjek može sebe izgrađivati čineći ga cjelovitim, a time i zdravim.
Ljubav nije na razini emocija, ona je duhovna kategorija, a osjećaji njegova psihofizička razina.
Zato je čovjekova najveća mudrost upravo u povezanosti sa Stvoriteljem - i odnosu Božje ljubavi, ljubavi prema samom sebi / prihvaćanju samog sebe te prema drugima - o čemu članak, između ostalog, govori...
Ipak, kako bi rekao pok. T. Ivančić, srce je organ ljubavi i zato ga treba osposobiti za prihvaćanje ljubavi. Čovjek koji je ranjena srca ne može ljubiti, ali se može osposobiti da prihvati ljubav.

+!
Ne mogu dati 100 kuna, ako ih nemama.

Ne mogu dati Mir, ako Ga nemam.
Ne mogu dati Ljubav (OtacSinDuhSveti), ako Je nemam.

_________________
Tko se smiješi umjesto da bjesni, uvijek je onaj jači. - japanska

Dan bez osmijeha i čuđenja je bezlično siromašan dan.

Psihologija (usp. Letendre 2016 i Myles 2015) je pokazala da su takve osobe odrasle u okolini u kojima je ljubav bila uvjetovana roditeljskim potrebama (potrebe i osjećaji roditelja ispred potreba i osjećaja djeteta). Naime, djeca vrlo brzo nauče prepoznavati emocionalna stanja roditelja odričući se svojih osjećaja i potreba te odgovarajući na one roditeljske kako bi njih zadovoljili u lažnom odrazu sebe jer im je prebolno da roditeljima nisu dovoljno dobri onakvi kakvi jesu.
Na taj način takve osobe već u djetinjstvu uče kako je ljubav uvjetovana i jedino za takve odnose znaju u odrasloj dobi jer su im drugi oblici odnosa nepoznati.
Njihovo je ponašanje bipolarno – ili obožavaju ili obezvređuju, ili su jako tople ili jako hladne osobe, u jednom trenutku mogu biti zlobni i kritični, a u idućem dragi i puni ljubavi, nikada neće priznati pogrešku, ni ispričati se.

A ustvari je takva osoba izgubila svu nadu da može biti voljena, da ta osoba ne zna osjećati empatiju zbog boli koju je proživjela i koju joj nitko nije priznao.

Treba imati na umu da čovjek nikada ne može biti ljubav, već samo odraz, bljesak te vječne Ljubavi. Ljubav nismo mi, kao što nismo sunce, ali možemo dopustiti da nas ono obasja, da nas Ljubav zahvati.

Postoje ljudi koji se uljuljaju u ulogu patnika, žrtve i za svoja jadna stanja okrivljuju svoj težak život, obitelj. Zato su uvijek neshvaćeni i ne žele "riskirati" ulaziti u dublje odnose jer u tom slučaju mogu biti još više povrijeđeni pa najčešće uživaju u tuđoj pažnji, ali i u svom jadu.
S druge strane, postoje ljudi koji unatoč svojim teškim obiteljskim i drugim okolnostima sazriju u odgovorne i nesebične osobe koje svojim snagama nadilaze to što ih je povrijedilo i žive život za druge bez straha jer ljubav je spoznaja da je i tebi netko dragocjen, da u toj osobi vidiš svoj život, ostvarenje sebe i ispunjenje svojih čežnji.

Ljubav je čovjekova potreba i kada je ne prima i ne želi primiti u njemu se rađaju velike patnje, besmisao, depresije... Put "ozdravljenja" nije lagan, ali je moguć - a ja sam kroz svoja iskustva naučila da se nikada ne može pomoći onome tko ne želi pomoć.
Naši puti nisu Božji puti, kao što ni naše misli nisu Božje misli - zato, koliko puta nam se Bog nudi kroz različite ljude, situacije, događaje?
Ipak, On ništa ne radi na silu i uvijek strpljivo čeka naše iskreno DA.

Pitanje koje si ja u zadnje vrijeme postavljam kad razmišljam o onima koji tvrde da im Bog šuti jest: Šuti li Bog uistinu ili mi ne želimo čuti ono što nam govori?

+!
ŠUTNJA

Ljubav je sve lijepo i dobro stvorila, pa tako i intimni ljubavni odnos između osoba muškoga i ženskoga tijela,
gdje je također šutnja veoma prisutna.
Čak i djela milosrđa u šutnji su poželjnija, pa i kad nekoga tješimo.

Ima jedna priča o jednom Sebastijanu, koji je danima dosađivao Raspetomu kako bi volio zamijeniti Ga barem na 5 minuta.
I jednog dan reče Raspeti:
- Dobro, Sebastijane! Možeš Me zamijeniti, ali samo pod jednim uvjetom: da šutiš.
Sebastijan je veselo pošao na Sv. Križ.

I dok je Sebastijan visio na Sv. Križu, dođe jedan bogataš s torbom punom novaca pred Oltar.
- Bože, žurim se na jedan poslovni razgovor! Daj, da sklopim posao!
I žurno ode, a zaboravio je torbu s novcima.

Dolazi potišteno jedan sirotan i počne se jadati:
- Gospodine, pomozi! Ostao sam bez posla. Žena i djeca nemaju danima što jesti.
I rukom srušivši torbu pokraj sebe ugleda novce kako vire iz torbe.
- Hvala Ti, Gospodine!
Ode sirotan žurno svojoj obitelji.

Napokon dolazi i jedan mladić.
- Gospodine! Žurim se na put. Idem zbog posla na daleki put brodom. Prati me na tom putu, da sretno stignem...
I dok je on još molio, dolazi bogataš do mladića i počne tražiti svoju torbu s novcima.
Mladića je salijetao pitanjima o torbi, ali mladić nije znao za nikakvu torbu.
Sebastijan je to sve gledao sa Sv. Križa.

E, kad su došli i žandari, te zatražili od mladića, da pođe s njima, Sebastijan više nije mogao izdržati,
te vikne:
- Nije mladić uzeo torbu nego siromah!

Raspeti reče Sebastijanu:
- Siđi s Križa! Nisi dostojan Križa. Bogataš je trebao izgubiti novce, jer taj posao nije s Blagoslovom,
a siromah je trebao te novce kako bi prehranio svoju obitelj, dočim je mladić trebao biti zadržan u žandarmeriji,
jer će brod potonuti.

_________________
Tko se smiješi umjesto da bjesni, uvijek je onaj jači. - japanska

Dan bez osmijeha i čuđenja je bezlično siromašan dan.

Ali ima onih koji nikada nisu ni povjerovali da bi uzeli barem malo njihovih boli.
Takve boli su duboke i razdiru dušu i na jedan način život mijenjaju. Takva je bol grozna, nepodnošljiva i stravična.
Kod nekih ljudi osjećaj da su voljeni i nekome važni izaziva ljutnju i povlačenje.
Čak i običan "kompliment" koji inicijalno prihvate kasnije izaziva osjećaje nevjerice i ljutnje i prekida se komunikacija jer ih opere niz negativnih i kritičnih misli i osjećaja prema sebi.
Što kad za neke osjećaji da su voljeni izazivaju tjeskobu zbog toga što prijeti svim zidovima koje su podigli da bi se zaštitili. A kada se dopre do njih i padnu te obrane, osjećaju se ranjivim pa se taj strah često pretače u ljutnju i agresivnost, grubost, vrijeđanje. Zauzimaju obrambeni stav i reagiraju bez razumijevanja.
Pitanje je kako će Ljubav objasniti bilo što nekome tko ne zna uopće što je ljubav?