ezra je napisao/la:
Nažalost, primjećujem da je dobrim dijelom stajalište ovog foruma takvo da se o stajalištu crkve niti ne smije razgovarati jer je poziv na razgovor "privatna mudrolija". I naravno, svaki pokušaj razgovora o nečem što nije striktno crkveno učenje se nužno proglašava protestantizmom i pokušajem rušenja crkvenog učenja....
Smije se razgovarati
. Evo kako Crkva o tome govori:
4. NERAZRJEŠIVOST
4.1. Načelo
Tradicija prvotne Crkve, koja se temelji na nauku Krista i apostola, potvrđuje nerazrješivost ženidbe, pa i u slučaju preljuba. To načelo je potvrđeno unatoč nekim nespretnim pokušajima tumačenja na primjer oprosta udijeljenih osobama koje su se našle u osobito teškim prilikama. Uostalom, nije lako točno vrednovati proširenost i učestalost tih prilika.
4.2. Nauk Crkve
Tridentski sabor je izjavio da Crkva nije griješila i ne griješi kada je učila i uči, u skladu s evanđeoskim i apostolskim naukom, da ženidbeni vez ne može biti prekinut preljubom (DS 1807). Ipak, Sabor je anatemom osudio samo one koji niječu vlast Crkve na ovom području. Razlozi takve uzdržanosti nalaze se u nekim sumnjama koje su se pojavile kroz povijest (mišljenja Ambroziastera, Katarina i Kajetana) te, s drugog gledišta, u mogućim ekumenskim perspektivama. Ne može se dakle ustvrditi da je Sabor imao nakanu svečano definirati nerazrješivost ženidbe kao istinu vjere. (cit.: Proinde affirmari non potest Concilium habuisse intentionem solemniter definiendi indisolubilitatem matrimonii ut veritatem de fide). Ipak treba voditi računa o riječima Pija XI. u enciklici Casti conubii, kad kaže o ovom kanonu: “Ako Crkva nije nikada pogriješila i ne griješi kad je ovako naučavala i naučava, posve je dakle sigurno da ženidba ne može biti razriješena niti u slučaju preljuba. Jednako je očito da drugi razlozi rastave, puno upitniji nego što se može pretpostaviti, imaju još manji značaj, te se ne mogu uzeti u obzir” (usp. DS 1807).
4.3. Unutrašnja nerazrješivost
Unutrašnja nerazrješivost ženidbe može se promatrati pod raznim vidicima i temeljima:
1. Problem se može gledati u odnosu na supružnike. U tom slučaju se potvrđuje: intimno jedinstvo ženidbe, uzajamni dar dviju osoba, samo bračno sjedinjenje, dobro djece zahtijeva nerazrješivo jedinstvo ovih osoba. Iz toga proizlazi za supružnike moralna obveza da štite svoj ženidbeni savez, da ga čuvaju i unaprjeđuju.
2. Osim toga, potrebno je smjestiti ženidbu u Božji naum. Ljudska strana kojom se zaručnici uzajamno daruju i primaju stvara vez koji je utemeljen na Božjoj volji. Taj vez je upisan u sam stvaralački čin i nadilazi ljudsku volju. Ne ovisi o moći supružnika i stoga je iznutra nerazrješiv.
3. Gledajući iz kristološke perspektive, kršćanska ženidba ima još dublji temelj. On se sastoji u činjenici da je kršćanska ženidba slika, sakrament i svjedočanstvo nerazrješivog jedinstva Krista i Crkve. To je nazvano bonum sacramenti. U tom smislu, nerazrješivost postaje događaj milosti.
4. I društvene perspektive zahtijevaju nerazrješivost: nju zahtijeva sama ustanova. Osobna odluka supružnika je društveno prihvaćena, zaštićena i ojačana, posebno u crkvenoj zajednici (to je pravno-crkvena dimenzija ženidbe).
Ti različiti vidovi su međusobno usko povezani. Vjernost na koju se zaručnici obvezuju treba biti zaštićena od samoga društva, a na poseban način od crkvene zajednice. Nju zahtijeva kako Bog Stvoritelj, tako i Krist, koji je omogućuje snagom svoje milosti.
http://www.vatican.va/roman_curia/congr ... io_hr.html
Login
Registracija
FAQ
Traži
