"Roditelj ne bi trebao gledati u dijete kao da je dragulj, nego se truditi da to postane", draga mi je misao vezana na temu roditeljstva i odgoja (nažalost, autor mi je nepoznat).
Po meni je važna dosljednost, pa tako i dosljednost u kažnjavanju koje može biti uskraćivanje neke ugode, ali dosljedno uskraćivanje. Roditelji često donose "presude" prema vlastitom raspoloženju. raspoloženje ne bi trebalo utjecati na "presudu". Danas sam dobila povišicu, pa mi se neka dječja psina i ne čini tako strašna.
A sad malo i o šibi.
Dijete sam katkad tamburala s dvije tri godine po guzi. Da, da. Zato što se u toj dobi ne može sve verbalizirati i previše filozofirati u kritičnom trenutku. Jednostavnije je i djetetu katkad shvatiti da je granica u blizini stražnjice. Poslije bih mu objasnila zašto je dobio. Ne smatram to neprimjerenim, jer ako dijete uči bliskost iz maženja i dodira, uči i iz ovog kontakta mamine ruke i guze. Niti je bolno, niti je strašno. A puno se toga riješi, dok drugi recitiraju američku džepnu psihologiju po trgovačkom centru a dijete bjesni i pjeni se bez ikakva znaka da kani prestati, ova metoda je ponekad čudesna
. Sad se verbaliziramo sa šest, a kaznice su veoma kreativne, ali stvarne.
I sve ih je manje i manje, shvatio je da smo dosljedni, pa mu se ne da...
Bio je vrlo kreativan u spaćkama već kao dvogodišnjak, pun energije i živahna čigra. Nije to mala statična biljka koja sluša što mu imate reći u svakom trenutku, a opasnosti vrebaju na svakom kutu i nema se uvijek vremena za romane. I ja sam mislila kako je to nepotrebno, ali me praksa demantirala.
Login
Registracija
FAQ
Traži
