Katolički odgovori

Već niz godina i u našoj se domovini kod djece dijagnosticira poremećaj „hiperaktivnosti“. Liječe ga i dječje poliklinike, na sreću kod nas bez lijekova. U većini slučajeva nestaje sam od sebe – odrastanjem, jer to i jest samo tzv. razvojni poremećaj koji se očituje nepažnjom i impulzivnošću, tj. poremećaj samokontrole. (Primijetimo da je riječ ipak samo o djeci.)

Pošto su se sve više raširili glasovi o opasnosti postojećih lijekova za taj poremećaj i neke teorije upitnog dijagnosticiranja, kao npr.:
http://www.mka.hr/hiperaktivnu-djecu-iz ... adi-novca/

pitanje je nisu li zapravo sami roditelji svojim popustljivim odgojem nehotice pripomogli u ovoj današnjoj epidemiji hiperaktivne djece?

Po svim spoznajama što sam o problemu hiperaktivnosti stekla reći ću svoju definiciju - hiperaktivnost je uspjeli pokušaj farmaceutske industrije da od neposlušne/neodgojene djece učini pacijente. Koje treba liječiti medikamentima, naravno!

Moram se poprilično složiti, uz jednu napomenu. Iz radnog iskustva primječujem da su takva djeca i određeni poremećaj koji postoji pretvorila i u bezobraluk. Očito se nije djelovalo na pravi način kad je to trebalo.