Katolički odgovori

Raspravljajući nedavno s jednom osobom koju poštujem i cijenim, naišli smo na temu crkvenog braka. Iako navedena osoba ide redovito u crkvu, nikako ne može prihvatiti da je brak koji se sklapa civilno, nakon što se rastave oni koji su vjenčani crkveno (a i dalje, naravno, ostaju vjenčani crkveno) ustvari grijeh.

Naime, u razgovoru se uvijek javio argument ljubavi, prema kojemu takav brak nije grijeh ako novi "supružnici" žive skladno i sl., te da nije normalno nakon raskida sa starim supružnikom (s kojime si još u stvarnom, crkvenom braku) do kraja života živjeti bez stvaranja nove veze i sl.

Čak nije prihvatila ni argument iz Evanđelja, kad Isus govori o ženidbi, jasno nazivajući rastavu preljubom. Štoviše, pritom smatra kako je preljub na koji je Isus mislio samo onaj kad varaš dok živiš u braku zajedno.

Kako dokazati da je riječ o grijehu?

Isusove riječi su vrlo jasne - ako otpusti... pa se oženi... Ako dakle tu osobu ne može uvjeriti Božja riječ, sumnjam da bi je mogla ljudska.

Da stavim nesto iz Glas koncila

Jesu li rastavljeni još uvijek u krilu Crkve?
I Sveta Stolica i nacionalni episkopati uvijek su se izjašnjavali protiv pripuštanja sakramentima rastavljenih i ponovno oženjenih. Ne radi se o crkvenoj kazni već o primjeni temeljnog zakona koji isključuje iz zajedništva one koji su trajno u teškom grijehu. Pripustiti ih sakramentima značilo bi potvrditi da žive u milosti Božjoj. Motivi su sljedeći: kršćanski brak je nerazrješiv, ispovijed pretpostavlja kajanje i obećanje "da neću više griješiti", euharistija je kruna bračnog zajedništva. Klasična sugestija bila je da oni mogu prisustvovati sakramentima ako se ustegnu od spolnog života u drugom braku. Spolnost je shvaćena kao dokaz prihvaćanja valjanosti drugog braka.

U suprotnom, njima se preporučuje da ostaju u krilu Crkve na jedan specifičan način: sudjelujući na misi, ispravnim odgojem djece, da prisustvuju raznim crkvenim obredima i okupljanjima. Jednom riječju, da osjete kako ih Crkva nije otpisala. Dakle, bila bi greška reducirati skrb Crkve za rastavljene i ponovno oženjene na sâm problem njihova pristupa sakramentima. Sakramenti nisu jedini put postizanja milosti.

Međutim, ostaje u pitanju njihova integralna prisutnost u Crkvi koja je moguća samo putem sakramenata. Sakramenti imaju jednu vanjsku i društvenu dimenziju jer su javni znakovi koji svjedoče vjeru Crkve koja se putem njih otkriva svijetu. Oni svjedoče jedinstvo Krista i Crkve. Kada bi se rastavljene i ponovno oženjene prepustilo sakramentima, to bi značilo da se je to jedinstvo bitno promijenilo. Samo obredno gledanje na sakrament nije dovoljno. Krist je model sakramenta. Crkva nije gospodar sakramenata, već njihov čuvar i službenica. Nije ona ta koja određuje uvjete primanja sakramenata, nego Krist. Vjernost Kristu jest razlog takve discipline. Osim toga, crkvena disciplina nije samo teološki opravdana, nego ima i pedagoških osnova: da se čovjek privoli na obraćenje.
http://www.glas-koncila.hr/index.php?op ... ws_ID=1124

_________________
"Čovječe stvoren si na sliku Boga koji je ljubav. S dlanovima da daješ, sa srcem da ljubiš i s dvjema rukama - upravo toliko dugačkima da zagrle drugoga".Vergelt’s Gott

""Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!"
U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: "Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.""(Mk 10,9-12)

Isus je sve jasno rekao, no evo još malo o toj "ljubavi", odn. kada prebljubnik živi skladno sa drugom osobom. Danas se svaki i svakakvi emocionalni odnos stavlja pod pojam "ljubav".
Kada netko pred Crkvom i svjedocima obeća svojem voljenom da će ga voljeti do kraja života i tako živi, to je ljubav. Blud nije ljubav. Preljub nije ljubav.
Kršćanski brak je poziv, poziv od Boga tražiti svetost uz određenu osobu, taj brak vodi svakog supružnika bliže Bogu. Stoga, ne može se izjednačiti druge vrste grešnih odnosa sa brakom. Parovi mogu nazivati svoje partnere sa "muž" ili "žena", državni zakoni ih mogu priznati, ali to ne može promijeniti objektivnu prirodu što brak jest odnosno nije. Brak kakav je zamislio Stvoritelj je sjedinjenje dviju osoba zauvijek, on je trajan i plodonosan (vodi nas Bogu). Pa ako i dođe do problema, tu je Krist i Crkva uz čiju pomoć se ta ljubav obnavlja, ali danas često prevladava hedonizam i bježanje od i najmanjeg križa i tako i od svojih obećanja.
Pričao mi je župnik kako je jedan par došao na razgovor, oni bi se kao oženili u Crkvi. Ali muškarac je već oženjen, dakle ima ženu i pita ga župnik, pa dobro zbog čega ste se razišli. A muškarac mu kaže zbog neslaganja karaktera. -Pa dobro što konkretno - Ne znam sad, često smo se svađali. - Pa što je bilo najvažnije, jel se sjećate zadnje svađe? - Išli smo u trgovinu i nismo se nikako mogli dogovoriti koji ćemo frižider kupiti. Župnik je zatim pogledao djevojku i rekao joj otprilike - Evo nju je ostavio zbog frižidera, a zbog čega može tebe ostaviti?

Svakako, mi možemo smanjiti zahtjeve i uvesti naše ideje o braku, ali ne možemo smanjiti čežnju ljudskog srca za onime za što smo stvoreni. Ljudi su ranjeni s "ljubavlju" koja je uvjetovana. Istina o braku odgovara istini o ljudskom srcu, pokušati to zataškati je uzaludno i vodi samo u patnju.

No, nije li nekad preteško biti vjeran? Bez Boga jest, no brak nije nikad ni namjenjen da se živi bez Boga. Ljubav koja je potrebna za življenje zdravog braka dolazi od Krista. A tu onda nema hedonizma, nego prihvaćanja svojih križeva, nema bježanja, već vjernosti svom bračnom drugu zauvijek, "u dobru i zlu".