sveNAsvijetu je napisao/la:
Moja je priča jako duga ali pokušat ću je skratiti koliko god je moguče.. potreban mi je savjet jer konstantno imam osjećaj da nešto moram učiniti kako bi se stvar popravila ali uzalud jer sve što napravim krivo se protumači i na dobro ne izađe.
Odmah pri početku braka, suprug i ja se nismo postavili kako treba. Na Boga smo na neki način zaboravili pa niti nismo mogli jedno drugom samo pružati ljubav te rješavati "probleme" na koje smo nailazili... kao posljedica toga, nakupljenog stresa u sebi, okupirala sam se depresijom, nervozom, negativnošću.. čak sam i razvod spominjala jer sam problem vidjela unutar braka. (Ne jer sam ga željela već misleći da ćemo se suprug i ja time trgnuti i imala sam iskrivljenu sliku). Krenule su neprestane svađe između nas i nervoza se neprestano povećavala. Suprug me počeo suptilno napuštati.. počeo me odbijati u svakom pogledu, čak i nepodnositi. Vidjeo je samo moje mane i čudno se ponašao. Nažalost, tek tada sam počela uviđati što sam ja u biti napravila njemu, koliko sam ja njega povrijedila svojim ponašanjem kojeg uopće u tim trenutcima nisam shvaćala niti bila svjesna. Kao da to nisam bila ja.. Pokušavala sam na sve načine doprijeti do njega, međutim uzaludno, očito. Na koncu mi je priznao prevaru na način kao da sam sve zaslužila i htjeo me je toliko razljutiti da me je doslovno iz našeg doma izbacio. Iza toga, bilo je svega, predbacivanja krivnje na mene,nastavka svađa, on želi razvod svim silama jer ima drugu(ali je niječe).. potpisali smo razvod, jer sam mislila da ga trebam pustiti.. ali sam mu iza toga rekla da je to samo papir i da sam Bogu obećala da ću mu biti vjerna, da ne želim raditi grijeh i da od njega u svom srcu neću níkad odustati. ja sam mu htjela pokazati ljubav, zvala ga,pisala pismo, slala poklone, inicirala da se vidimo, molila za oprost i da ja njemu opraštam, blagoslivljam ga, molim za njega, molila njega za novi početak, da ne odbacujemo sakrament i obitelj.. međutim, on na to ne gleda tako niti vidi vrijednost braka(možda sam i ja kasno shvatila) i smatra da je među nama davno gotovo, da sam ga izgubila.. Smetnja sam mu, ne želi se vraćati, narušavam mu mir, ogorčen je, svako moje djelo i riječ ga iznerviraju, ne želi novi početak sa mnom, govori da me ne voli, da pronađem novu ljubav, misli da radi dobro i meni i sebi.. u njegovim očima sam očajnica koja ne želi nastaviti sa svojim životom nego njega sputava u sreći, ne može pronaći drugoga, nisam ga znala čuvati, ne vrijedim, bez mene mu je odlično i sretan je, sa mnom ne želi biti niti želi brak. Svi oko njega ga u svemu tome podržavaju, podržavaju njegovu "vezu" jer se kao njih dvoje vole, a ja sam ta koja je nevaljala.. a meni također govore protiv njega, da ga previše gledam ružičastim naočalama i da ga nemam potrebe ni malo opravdavati niti sebe za sve kriviti.. Čeka nas ubrzo ročište.. izgubljena sam kompletno.. više ne znam što da radim.. možda bih trebala odustati od njega?jer ipak..,tko sam ja da mu stojim na putu ka sreći i sebična sam ako želim brak i supruga, a on to ne želi? Óčito sam ovo zaslužila..? Unaprijed vam hvala
Očito je stvar vrlo kompleksna i bilo bi dobro zatražiti pomoć u bračnom savjetovalištu, mnoge biskupije ga imaju.
Login
Registracija
FAQ
Traži
