Lijep pozdrav svim članovima. Novi sam na forumu i želio bih podijeliti svoju priču. Svaki savjet je dobrodošao.

Imam 26 godina, visoko sam obrazovan, dobar posao, financijski dosta dobro stojim, ali ipak još živim s roditeljima. Vjera je oduvijek bila važan dio moga života, no u posljednje vrijeme sam skrenuo s pravog puta. Sve je počelo prije otprilike 3god kada sam se razočarao u ljubav, u djevojku s kojom sam bio tri godine u vezi. Odao sam se tada porocima, alkoholu, raskalašenom životu čime se ni najmanje ne ponosim. Moji odlasci na misu su se prorijedili, čak se ni ispovjedao nisam više od godinu dana (tada). Prije godinu dana sam, u još uvijek takvom stilu života, upoznao jednu ženu (kažem ženu jer je rastavljena s dvoje djece, te je starija od mene 6god). Ona je imala također buran život, muža koji ju je tukao, zlostavljao i psihički i fizički, prokockao njihovu životu ušteđevinu, te se je ona odlučila rastati od takvog čovjeka. Okrenila se vjeri i u vjeri je pronašla mir. Odlazimo zajedno na misu, ponekad sudjelujemo u pomoći onima kojima je to najpotrebnije, pričamo stalno kako ćemo zajedno prije spavanja poćet molit krunicu. Promjenila je mene na bolje, vratila je i mene na pravi put (djelomično, jer svima je jasno da živimo u grijehu, budući je ona rastavljena). Jako sam se zaljubio u nju, ali u posljednje vrijeme me isto tako jako muči razmišljanje o našem potencijalnom budućem životu. Ona će ustrajati na tome da joj se brak i crkveno poništi, te se nadamo da bi taj proces mogao biti olakšan u ovoj godini milosrđa koja je pred nama. Sve je to valjda neka vrsta mog ispita za ovozemaljski život od Boga. Ne znam kojim putem sada poći. U svom tom razmišljanju i strahu od bubućnosti sam se ponovo odao alkoholu. Jednostavno ne znam bi li mogao podnjeti još jedan ljubavi krah, bojim se bi li moje srce to izdržalo. Svaki savjet je dobro došao.

Lijep pozdrav svim članovima. Novi sam na forumu i želio bih podijeliti svoju priču. Svaki savjet je dobrodošao.

Imam 26 godina, visoko sam obrazovan, dobar posao, financijski dosta dobro stojim, ali ipak još živim s roditeljima. Vjera je oduvijek bila važan dio moga života, no u posljednje vrijeme sam skrenuo s pravog puta. Sve je počelo prije otprilike 3god kada sam se razočarao u ljubav, u djevojku s kojom sam bio tri godine u vezi. Odao sam se tada porocima, alkoholu, raskalašenom životu čime se ni najmanje ne ponosim. Moji odlasci na misu su se prorijedili, čak se ni ispovjedao nisam više od godinu dana (tada). Prije godinu dana sam, u još uvijek takvom stilu života, upoznao jednu ženu (kažem ženu jer je rastavljena s dvoje djece, te je starija od mene 6god). Ona je imala također buran život, muža koji ju je tukao, zlostavljao i psihički i fizički, prokockao njihovu životu ušteđevinu, te se je ona odlučila rastati od takvog čovjeka. Okrenila se vjeri i u vjeri je pronašla mir. Odlazimo zajedno na misu, ponekad sudjelujemo u pomoći onima kojima je to najpotrebnije, pričamo stalno kako ćemo zajedno prije spavanja poćet molit krunicu. Promjenila je mene na bolje, vratila je i mene na pravi put (djelomično, jer svima je jasno da živimo u grijehu, budući je ona rastavljena). Jako sam se zaljubio u nju, ali u posljednje vrijeme me isto tako jako muči razmišljanje o našem potencijalnom budućem životu. Ona će ustrajati na tome da joj se brak i crkveno poništi, te se nadamo da bi taj proces mogao biti olakšan u ovoj godini milosrđa koja je pred nama. Sve je to valjda neka vrsta mog ispita za ovozemaljski život od Boga. Ne znam kojim putem sada poći. U svom tom razmišljanju i strahu od bubućnosti sam se ponovo odao alkoholu. Jednostavno ne znam bi li mogao podnjeti još jedan ljubavi krah, bojim se bi li moje srce to izdržalo. Svaki savjet je dobro došao.

Jednostavno mi je teško shvatiti neke stvari. Zašto neki ljudi moraju provest život sami, ako ih njihov bračni drug ostavi, pronađe drugu osobu ili nešto treće. Je li to jedina stvar koju Bog ne može oprostiti? Ja vjerujem u milosrdnog Boga koji oprašta svim ljudima koji se iskreno pokaju. Naravno da to ne znači da bi se ljudi trebali vjenčati pet puta tokom života, ali siguran sam i vjerujem da će Bog pružiti drugu šansu onima koji ju zasluže.

Iskreno moram reci da sam barem ovdje ocekivao trunku podrske i pozitivnih misli. Dobio sam samo konzervativne optuzbe i nista drugo. Cak mi je i teze nakon mog obracanja ovdje.

Iskreno moram reci da sam barem ovdje ocekivao trunku podrske i pozitivnih misli. Dobio sam samo konzervativne optuzbe i nista drugo. Cak mi je i teze nakon mog obracanja ovdje.

Katolik nije slobodan oženiti već oženjenu osobu. Za to ne možeš dobiti podršku, to je činjenica, i vjerojatno zato su reakcije forumaša oštre.
Koliko shvaćam, tebi treba podrška u duhovnom smislu, preporučam ti stoga da moliš za ženu kojoj ćeš moći obećati potpunu ljubav kao i ona tebi. Možda je dobro i uključiti se u neku crkvenu zajednicu.
A potrebni su molitve i ta žena i djeca kojoj se muž udaljio, njima je teško jer svaki grijeh nosi posljedice i utječe na sve oko sebe. No ne možemo tom mužu željeti da nikad ne spozna Krista i ne zatraži od svoje žene oprost. I za njega treba moliti da se obrati, jer mimo Kristove ljubavi nema sreće.

Iskreno moram reci da sam barem ovdje ocekivao trunku podrske i pozitivnih misli. Dobio sam samo konzervativne optuzbe i nista drugo. Cak mi je i teze nakon mog obracanja ovdje.