Katolički odgovori

BOG JE LJUBAV.LJUBAV JE DUHOVNA STVARNOST.KAD GORIMO OD LJUBAVI ZA BOGA I LJUDE NEMA MJESTA SEBIČNOSTI.VIŠE NISMO ZATVORENI U SVOJE ČAHURE EGOIZMA.OTVORENI SMO ZA SVIJET,ALI I SVIJET ZA NAS.TEK KAD IZAĐEMO IZ TIH ČAHURA SHVATIMO KOLIKA JE SNAGA DARIVANJA JEDNIH DRUGIMA.TADA SHVATIMO DA JE EGOIZAM ZAVODNIK I LAŽAC KOJI OBEĆAVA DA ĆE NAM BITI NAJBOLJE KAD SE BRINEMO SAMO ZA SEBE.KAD SMO IZVAN SEBE TADA SHVATIMO KOLIKO SMO SRETNI.STVORENI SMO ZA BOGA I LJUDE,STVORENI SMO DA ŽIVIMO U ZAJEDNICI.NIJEDAN ČOVJEK NIJE SAMO BIĆE U SVIJETU,VEĆ BIĆE ZA SVIJET.SVI IMAMO NEŠTO SVOJE ORIGINALNO DATI SVIJETU.DOPUSTIMO DA NAS LJUBAV POVEZUJE.ČOVJEK JE STVOREN NA SLIKU I PRILIKU BOŽJU,SVI SE DJECA BOŽJA ZOVEMO JESMO.OD APSOLUTNOG DOBRA SMO POTEKLI,ZATO NEMOJMO DOPUSTITI DA NAS ZLO RAZDVAJA NIKADA. A AKO NAS I RAZDVOJI VRATIMO SE JEDNI DRUGIMA.JER UVIJEK NA KRAJU POBJEĐUJE DOBRO,POBJEĐUJE LJUBAV!
PREKRASNO JE DIJELITI LJUDIMA SVOJE MISLI,OSJEĆAJE,NAPOSLJETKU ISKUSTVA KOJA IH MOGU PODUČITI ISTINSKIM,DUBOKIM,DUHOVNIM VRIJEDNOSTIMA ŽIVOTA.NA KRAJU KRAJEVA NAJBITNIJE JE DA LJUDI NE PRESTANU VJEROVATI U SRETAN I SMISLEN ŽIVOT BEZ OBZIRA NA TO ŠTO DANAŠNJA VREMENA TAKVA KAKVA JESU MNOGIM LJUDIMA DONOSE OGORČENJE I OSJEĆAJ BESMISLA. JOŠ JEDNOM-IPAK POBJEĐUJE DOBRO,POBJEĐUJE LJUBAV!

Zgodno ste vi ovo napisali, no moram vam ipak reci da to nije bas tako - ne na ovozemaljskom svijetu.
Nekada ni ljubav, ni dobro, ni zrtva, jednostavno nista nece biti dovoljno. I to je tako.

Zamislite, ja sam umorna, ali čak i to je previše običan, previše plitak opis za umor koji leži u mojim kostima. Ja sam iscrpljena od tog gledanja dobrog.
Čini se da sam se kroz gorke izbore i slatke idealizacije drugih, ne želeći nikoga povrijediti, našla istrošena i izgubljena, pitajući se hoće li taj bliznji ikada biti tamo za mene, na sve načine na koje sam bila ja.
Jer najveća ironija jest da me drugi smatraju snaznom, kompetentnom i sposobnom, ali ja se nikada ne bih etiketirala tako jer – dok su me vidjeli kao snažnu i jaku – iznutra sam se tresla.
I doista pokusavam vjerovati u to dobro, medutim ovdje imas kalvariju.

Istina, ja svako jutro, unatoč iscrpljenosti, još uvijek pokušavam vjerovati u ove vase recenice. Čak i kad mi oči postanu zamagljene od suza, udišem i kažem da će sve biti u redu – bez obzira osjećam li to ili ne.
Ali istina je i da na zemlji ovaj zivot najcesce jest dolina suza koja nema veze s time sto ces pogazit i ego i ponos.
Niti ce to uvijek donijeti dobra. Dapace, bit ce i krivo protumaceno i ljudi ce te pljucati i gaziti poput zivotinje.

Takoder, ni sretan i smislen zivot nema veze s ovozemljskim zivotom. Na ovom putovanju zemljom covjek na svasta naide, i na lazi, i na povrede gore nego u najgorim sf filmovima.
Zato vam prva mogu reci da su ovakvi vasi postovi suvise opasni jer "ovdje" i "sada" nije ovako kako pripovijedate.

+!
Sinoć sam vidio ovu temu i pročitao sam rečenice.
Kad me netko pita kako sam, odgovorim: "Sunčano!", pa makar bila noć ili padala kiša i bez obzira na naše odvratne ljudske gluposti u obiteljima i društvu.
Sunce postoji, grije i svijetli, iako ga ne vidimo uvijek i mogao bih mnogo pisati na temu:
Fil 4,4
Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!

No, nisam oženjen, a ovo je tema u rubrici 'ljubav, brak, spolnost i obitelj'.
Zato veoma boli činjenica, da obitelj kao prva 'škola' Ljubavi i općenito društvo (zajednica obitelji) u cjelini veoma zakazuju u svojoj zadaći.

Tako sve više ljudi ulaze površno i nespremni u brak ili svećeništvo.
- Kako onda očekivati dobre plodove u pojedincima, obiteljima i društvu?

Osobito boli slika u 'shizofrenoj obitelji', gdje supružnici (suupregnuti) poput upregnuta (jaram) dva vola trebaju raditi naporno i složno u istom smjeru Ljubavi poput jednog tijela,
jer nema ni sloge ni jedinstva ni znakova Ljubavi u takvoj obitelji između ukućana, a osobito supružnika, koji trebaju odgajati 'borce Ljubavi',
a ne - stvarati 'metiljavce' i 'invalide' od zdrave djece.

Uništavaj obitelj i karikiraj spolnost kako bi brak postao teatar i doveli čovjeka u sumnju,
da li uopće postoji Ljubav i biti vjeran Ljubavi
ili jednostavno dignuti ruku na sebe ili drugoga, te jednostavno postati 'dezerter'.

- Zašto je tome tako i zašto mi moj 'suborac' otežava ionako napornu borbu?

Odgovor je veoma jednostavan, a čovjek i dalje može biti frustriran ili biti u duhovnoj suhoći.

_________________
Tko se smiješi umjesto da bjesni, uvijek je onaj jači. - japanska

Dan bez osmijeha i čuđenja je bezlično siromašan dan.

U Tebe se uzdam, Gospodine!
Tebi se radujem,
Tebe očekujem,
u Tvoje ruke predajem život svoj.

Božja je ljubav uvijek veća
nego naša patnja može biti.

Gospodine, Ti si moje svjetlo i moj dan,
otjeraj noćnu tamu iz moga srca van!

Kad razmišljam o ovim kratkim molitvama nekako nada u meni raste i mir me zaokuplja. Znam da ćemo patnju doživljavati svi (to je i kušnja, ali i zemaljska stvarnost) i zato ne treba očajavati, niti tugu nositi u srcu, jer je Isus sam rekao: "U svijetu ćete imati patnju, ali hrabri budite, ja sam pobijedio svijet."

Često čujem za depresiju kod dobrih ljudi, čak sam u privatnom životu zbog teške depresije izgubila prijatelja i to uzornog vjernika, zato mislim da nije to bezazleno i često samo Bog doista zna što je i zašto u nečijem srcu takvo veliko razočaranje i tjeskoba.

Kad sam nedavno na portalu "žena vrsna" našla članak koji glasi otprilike ovako: kad nisam bio vjernik bio sam u depresiji, al sada vjerujem u Boga i još sam više u depresiji (!) učinilo mi se kao suočavanje sa stvarnošću i zemljanim prahom, ali bez ufanja, bez vjere i bez ljubavi.

Zato kad je srce uznemireno, treba još više moliti, razmišljati o riječima molitve, ili pročitati barem mali ulomak Svetog Pisma, od čega su najljepše Ivanove poslanice koje govore o Ljubavi i dostojanstvu čovjeka... I ostaviti sve drugo, pa sabrati se sa Srcem Isusovim u svom srcu.

+!

Ma da, u pravu ste! Ali nije lako svaki dan da bude dobar dan.

Imam sreću da sam u zadnje vrijeme u kontaktu /tu Božja providnost nastupa/ s naša dva izvrsna psihologa,svećenika i logoterapeuta te sam u vrlo kratko vrijeme otkrila izbliza logoterapiju (i taj pogled na svijet) + što mi je to jednim malim dijelom srodno s onim što radim i što sam studirala tako da sam vrlo blizu edukaciji (samo moram vidit kako realizaciju uklopiti u "stil života") i nakon dugo vremena se veselim "učenju"!

”Odgovornost čovjeka je nešto strašno, ali u isto vrijeme nešto divno. Zastrašujuće je to da sam u svakom trenutku odgovoran za svoga bližnjega, da je svaka odluka – od najmanje do najveće – odluka zauvijek, i da u svakom trenutku iskoristim ili potrošim tu priliku. Svaki trenutak donosi tisuće mogućnosti, ali mogu izabrati samo jednu – sve ostale zauvijek osuđujem na propast. Međutim, to je ujedno i divna spoznaja – da je moja budućnost i budućnost stvari i ljudi oko mene – u svakom trenutku ovisna o mojoj odluci. To što spoznam u tom trenutku i to što dozovem u život, to postaje stvarnost zaštićena od prolaznosti i propadanja.”

Upravo ova gore Franklova rečenica koju sam među prvima pročitala je bila taj val koji je osobno mene pokrenuo. Jednom kada otvorimo oči shvatimo koliko su velike razlike između ljudi i koliko nam treba mudrosti jer na koncu - svatko je kovač svoje sreće (koliko god to ovlašt zvučalo), a tanka je granica između poniznosti i samopoštovanja.