Katolički odgovori

Stavljam ovu temu,ponukana friškom smrću mladog glumca.Vidim,bio je vjernik.No,smatrao je da je bolest od Zloga,tj.Vraga i da će je on pobijediti.Da neće Vragu dati hranu.Nije tako ispalo.Izgleda,pobijedio Vrag.
Dakako,ja tako ne mislim...ne mislim da je bolest od Vraga.Ali nije prvi put da susrećem ovu tezu.I još,on se toliko ufao u Boga.
Bio je uvjeren,da će ozdraviti.Znam,nepoznati su putevi Gospodnji,ali ipak,malo razočaravajuće...
Što vi mislite o tome?Nije valjda da ima temelja u našoj vjeri za zaključak,da je bolest Vrag ili od Vraga?

Pa hagioterapija i pok. Tomislav Ivančić su kazali da 75 % naših bolesti od kojih oboljevamo su prvenstveno bolesti duha, ali odmaknite se malo od bolesti i zapitajmo se kakvi smo mi ljudi (pa mogu i sama sebe to zapitati).

Kad nam treba Gospodin, molimo dan i noć, molim te, molim te, usliši nas da se to ostvari.
Nije nam teško ni hodočastiti, ni ustajati zorom moliti razne molitve, pobožnosti, devetnice i što ja znam što, a kada se to ostvari - postepeno se svi vratimo svojoj svakodnevnici i preskačemo te molitve koje su prije moljene dok ne dođe dan da zaboravimo i reći "Hvala ti Gospodine". I tako ukrug, a on nas svaki put prima radosno uslišavajući nam molitve.
A zaboravljamo da Gospodin one ljude koje posebno ljudi, i voli, i koje želi pored sebe - njima i daje najčešće križeve češće nego li drugima jer želi da su mu uvijek blizu. Kad imamo puno krizeva, problema, kušnji, onda smo stvarno najbliže Mu, molimo iz srca i nije nam teško provesti sate u molitvi, ići na misu i sl., a nismo ni svjesni da je to sve dio njegove providnosti i da taj križ i dolazi od njega da bismo mu ostali vjerni.

I ono loše kad se dogodi, jednostavno se trebalo dogoditi, a Gospodin iz svake loše stvari izvuče ono dobro i sve se događa s razlogom kojeg mi u tom trenutku, a možda i nikada ovdje na zemlji ne prepoznamo.

Zato ja vjerujem da je smrt ovog glumca, i njegova vjera koju je svjedočio, s mnogo većim smislom koji ovih dana i njegove bližnje vodi bliže Vječnosti.

Drago mi je da je otvorena ova tema jer sam i sama dosta razmisljala o mladom pokojnom glumcu, njegovoj vjeri i kako je na koncu "Vrag pobijedio".

Pjevacica Nika Antolos, koja boluje od MS, se u svojim statusima izrazava na slican nacin, u smislu da vodi bitku s bolescu koja nije od Boga, ali da ce joj Bog pomoci.

Takodjer, neki dan na book.hr je bio clanak, tj. izvadak iz knjige nekog protestantskog pisca koji opisuje kako je rekao baptistickom sveceniku da mu vjera ocito nije dovoljno jaka (svecenikova vjera) jer mu je zena (svecenikova) oboljela od raka.

Blazeni Ivan Merz je umro u 32-oj godini. Svakodnevno je isao na misu, adorirao, molio krunicu, bio uzor laicke mladezi... on je svoju smrt prihvatio kao dobitak.

E a kad kažeš "smrt kao dobitak" - meni odmah asocijacija padne na uskoro blaženu Chiaru Corbello Petrillo čija "smrt je bila potrebna da slijepi progledaju, žedni se napoje, umišljeni oholice budu raspršeni..."
Točno se sjećam jedne noći u studenom prije dvije godine kada sam pročitala njeno svjedočanstvo (knjigu Rođeni smo i nikada nećemo umrijeti) i tek tada shvatila o čemu to govore ProLife aktivisti, o čemu govori Ljubav između muškarca i žene i koja je naša uloga ovdje na zemlji - pa jednostavno vjerujem da sve "te smrti" nas nečemu mogu naučiti.

I danas puno puta ja užasno tvrdoglava, zadrta i ohola se moram podsjećati kako Bog od nas traži da živimo s pouzdanjem u Njegov plan, kako sve okreće na dobro i kako nam može preobraziti život jedino ako smo otvoreni djelovanju Njegove milosti.

Ako nisi pročitala, preporučujem ovu knjigu - "Pokazuje kako je život poput goblena okrenut na stražnju stranu, neurednu i punu konca, ali nam vjera omogućava da vidimo djelić prednje strane".

Priča Chiare i Erica je stvarno takva. Meni je zanimljivo da su oboje ustvari bili užasni jedno prema drugome u fazi hodanja i da je Chiara bila njegov križ sv. Damjana (osoba koju je bilo teško voljeti, ali i koja ga ljubi i onda kad se on na nju ljutito obrušuje). Ali je i posvjedočila da naš život ima smisla jedino ako se potroši za druge, a moguće je ljubiti jedino ako se prihvatiš takav kakav jesi.

Sa svojim mužem Enricom imala je troje djece, a kad su očekivali svojega trećeg sina, Francesca, dijagnosticiran joj je veoma agresivan rak. Zajedno su odlučili odgoditi zračenje do rođenja djeteta, da ga ne bi ugrozili. Međutim time je Chiarin život doveden u pitanje, na kraju umire, ali Francesco je rođen potpuno zdrav.
Dvoje djece im je umrlo netom nakon rođenja. Prva djevojčica čije stanje nije bilo spojivo sa životom, bila je ustvari pravi "dar od Boga" jer je Chiari pokazala da je Erico uistinu voli i da s njom govori "Evo me", drugo dijete David također ima sličnu dijagnozu te tada supružnici zajedno pitaju Gospodina "Kamo me vodiš" jer obje trudnoće i svi nalazi kažu da nije u pitanju nikakva genetska nepravilnost, već je riječ o pukim slučajnostima, a bez Boga sve postaje slučajnost. Poput Marie, i mali David je imao od Boga veliku zadaću, a to je oboriti velike Golijate u svojim roditeljima pokazavši da Bog čini čuda, ali ne po našoj ograničenoj ljudskoj logici.

Pitanje koja postavljaju, ali i pitanje koje mi sada (u slučaju i ovog glumca, u slučajevima naših bližnjih i njihove smrti), možemo postaviti je - Ako Bog stvara život za vječnost, tko smo mi da put do vječnosti propitujemo?
Pa pšenično zrno mora umrijeti da bi donijelo ploda, a ono što Bog otvara, nitko ne može zatvoriti.
I ono najteže i najbitnije - Ljubav ne znači posjedovati i često mi ljudi ne razmišljamo o Njegovim putima i nesretni smo jer ljudi koje volimo odlaze nekomu tko ih voli više od nas.

Ali kad je njegov mali sin od 5 godina molio Gospu da izliječi njegovog tatu i nije ga uslišala,kako se ja mogu onda nadati uslišanju mojih,prema ovome,bezvrijednih molitava?Kako će taj mali imati više vjeru?

Čitala sam o njoj i meni je to strašno...jedno,pa drugo dijete sa teškim malformacijama(protiv sam pobačaja,ali razumijem ga u ovakvim slučajevima).Onda se u trećoj trudnoći razboli od raka jezika(da je pravde,to bi dobijali oni kojima je jezik sredstvo za nanošenje velikog zla).Kako se odlučila ne liječiti zbog trudnoće,rak se proširio na oko pa ga izvadili...To liči na film strave i užasa...
A ovo s mladim glumcem,pomalo je poljuljalo moju ionako nestabilnu vjeru.Vjerujem,želim bjerovati,jer mi treba smisao...

Mislim da je pobačaj - uvijek pobačaj i mogu samo ponoviti pitanje - ako Bog stvara život za vječnost, jesu li oni trebali reći ne?
Vidite, kad je ona odlučila pričekati s vlastitim liječenjem da bi rodila sina, mislim da ona nije umrla, nego je dala svoj život za svoje dijete. Mislim da to može jedino majčina ljubav. Njen život je izgorio poput svijeće za njenog muža i sina.


Vjerovati u Boga znači staviti našu egzistenciju u Božje ruke. To je hodanje s povjerenjem u Isusa i pouzdanjem da će dati ono što je obećao.
"Uistinu, što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu". (Rim, 15:4)

Imam puno takvih citata,ponekad me ohrabre,čini se da je tako...
No,onda "padnem"...počnem gledati "prelogički"i sve mi izgleda kao neka nevjerovatna bajka iz davnine...