Katolički odgovori

Evo ukratko-biskup je napravio razmještaje po našoj biskupiji i odlazi svećenik zahvaljujući kojem sam se nakon dugo vremena vretila vjeri i Crkvi.
Kad sam se morala ispovijediti,tražila bih ga,uvijek je izašao u susret,unatoč brojnim obavezama.
To je u mjestu gdje radim,u mom mjestu stariji svećenik propisno odrađuje svoj"posao"ali ništa više od toga.
Nakon ispovijedi kod ovog mog ispovijednika,danima sam bila dobre volje,neki anđeoski fluid,dobrotu,on je imao.To me podsjeća kad su
makli svećenika koji me u djetinjstvu priveo vjeri.Nakon toga,sve je krenulo naopako.
Znam da ih sele,iako,npr.u Aljmašu svećenik cijeli radni vijek odradio.
Znam i da se ne treba vezati za svećenika,no nisu svi isti.Trenutačno sam baš potonula u crnilo...

Meni sve vise izgleda da tebi treba netko da te saslusa i da se nekome mozes izjadat kako spada. Sritno legendo! Uzivaj

Mislim da je svećenik kao i obiteljski liječnik.S vremenom,upozna tvoju situaciju i ne treba puno riječi da te razumije.Dolaskom nekog novog,sve ide unazad.
Inače,meni je ispovijed i to,da se izjadam i da me sasluša,ako osjećam potrebu,ne samo puko nabrajanje grijeha...

Mislim da ispovijed točno to nije. I strašno je iritantno kad čekaš ispovijed, a u ispovjedaonici zaglavi osoba koja na ispovijed gleda tako kao ti - kukanje i jadikovanje. To nije materijal za ispovijed nego više za duhovni razgovor ili nešto u tom smislu i dobro bi bilo s ispovjednikom dogovoriti termin za takve stvari.

Takvi duhovni razgovori često se pretvore u "ispovjedne razgovore" tako da u tom slučaju imaš i taj element terapije/duhovnog vodstva koje trebaš, a isto tako i ispovijed.

Moj bi ti savjet bio da svakako porazgovaraš sa župnikom na tu temu, a ispovijed kao ispovijed obavljati na preporučen način - znamo kako to ide, bez nepotrebnih razvlačenja priče i "Markovih konaka".

Još jedna stvar - ispovijed, mada se radi tako da (najprije) "nabrojiš" svoje grijehe ipak nije samo "puko nabrajanje grijeha", kako kažeš.
Znamo da je tu i pokajanje i odriješenje te blagoslov.
Mislim da to nikako ne može biti tek "puko nabrajanje grijeha".

_________________
"Mir i obraćenje - spas vam je,
u smirenu uzdanju snaga je vaša."
Iz 30,15

Da,trebalo bi na tekučoj traci bez puno čekanja puko nabrojiti grijehe,jer na to se svodi.Tako se mogu ispovijediti,odem u grad"preko bare",gdje ima više ispovijednika.Većinom jedva saslušaju,pogotovo,ako je u prilici kojeg blagdana,kad obično odem.Baš vidim nekada,da jedva čeka da to završi.E,pa ja ne volim tako,osim silom prilikom.Nije svaki grijeh isti u različitim okolnostima,ako se ozbiljno ispovijeda,normalno je popričati.
Samo me jednom jedan zadržao,prorešetao do neugodnosti,raspravio u detalje(bez moje inicijative).Iako je bio red veliki.Tad mi čak i nije baš odgovaralo,bio je strog,malo me posramio...Ali poslije sam se bolje osjećala.
A može kao i jedan,kad sam mu rekla,da vikendom popijem i više piva,nasmijao se i rekao,samo neka ne pijem na prazan stomak.Lakše tako,i meni i njemu...
Stoga,uvijek sam za ispovijed-razgovor,pogotovo što je to jedina prilika popričati sa svećenikom,rastrgan je bio na sve strane.Moj razgovor-ispovijed-jadanje itd trajao je 5 minuta,najviše 10 i nije oduzimao nikom vrijeme,jer se odvijao u župnom uredu.

Rijetko se ispovijedam, prođe i desetljeće ... Treba mi vrijeme, dosta vremena da se problemi akumuliraju, sazriju u grijeh vrijedan ispovjedi. Tada mi treba dobar, iskusan, strpljiv ispovjednik da bi se ja osjetio ispovjedanim, osjetio olakšanje. Ispovjedam svoj stav, odnos prema životu, ljudima, događajima, vjeri, crkvi...

Sitne, trivijalne grijehe prema "ispitu savjesti" iznesem u kratkoj rečenici ili svećenik sam pita o tome. Međutim, ako se ispovjed svede samo na to, ne osjećam se ispovjeđen, te tražim priliku kvalitetnije ponoviti ispovjed, naravno, kod drugog svećenika.

Ja kod ovog sada samo sjedim i mučim se.
Pitam, je li nešto grijeh, on ne komentira.
Kažem, neka me pita, ako sam možda što zaboravila, kaže da mu nije običaj.
Uopće mi nije ugodno.
Mlad je no nije u tome stvar, njegov prethodnik isto je bio mlad, a izlazila bih s ispovijedi tako lagana i sretna.

Mene bi više brinulo je li ispovijed valjana ili nije, nego svi ti osjećaji...

Osjecaji su jako bitni. Um je sklon manipulaciji, a tvoji osjecaji nisu, draga adrijana

Osjećaji kod ispovijedi su (bar kod mene) jako promjenjivi..

Nekad osjećam veću utjehu, nekad ništa. Nekad sam smetena kojim dobrim pitanjem ispovjednika (i kasnije skužim kako je to pitanje došlo u pravo vrijeme - a nikad prije razmišljala o tome!).

Obično svi govore o utjesi, a nitko o kajanju!

Ako utjeha izostane, ne znači da je ispovijed nevaljana. Nesigurnost duše oko nekih grijeha je tako česta. (Zato se mnogi i ne ispovijedaju!)

I osjećaji su također skloni manipulaciji. Nekad je važno ustrajati i kad dođe "tama" i kad se Bog sakrije.
Kao što karmelićani kažu: kad nam preostane samo čista vjera.

Osjecaji nisu nikad skloni manipulaciji. Ne moze te niko izmanipulirat o tome sta osjecas. Problem je uvijek kad zapostavis svoje osjecaje. Uvijek.

Što bi to značilo???

Ne znam razumijete li me vas dvoje, ali "osjećaji" koji trebaju prevladati kod ispovijedi da bi ona bila valjana su voljni: osjećaj pokajanja za učinjene grijehe, odluka da će se ubuduće izbjegavati grešna prigoda i spremnost da se učini zadovoljština / pokora.

Kaže li svećenik koju utješnu riječ, dobro je, ali čak i kad to izostane ispovijed je valjana. Naravno da je dobro ako čovjek osjeti mir u srcu i da mu je Bog stvarno oprostio (da mu je razriješen osjećaj krivnje). Ali nekad i dalje ostane bol zbog grijeha i kao neka zabrinutost što će biti dalje. Osjećajima se ne može uvijek upravljati... Ne može se uvijek ni isforsirati neki osjećaj ugode jer on ovisi i o okolnostima, mogućoj gužvi, trenutnom raspoloženju..

Zato mislim da je ispovijed kod onog spomenutog mladog svećenika koji je samo puštao da duša govori, nije sudio: što je grijeh, a što nije, pustio je samo da duša sve iznese pred Gospodina što je muči - mislim da je ta ispovijed s njegove strane bila valjana.

A od strane duše: sve ovisi o ona prva tri osjećaja u gornjoj rečenici.

Osjecaje ne mozes nikad kontrolirat, zato ih uvijek treba i slusat i razmatrat.
Adrijana, ne treba prevladavat osjecaj pokajanja. Dovoljno je da se osoba kaje. Osoba se cak ne mora kajat ni za odredeni grijeh koji ispovijeda, i apsolutno moze bit, i nakon ispovijedi uvjerena da bi opet napravila taj isti grijeh.

Ovako bih ja isto to rekla: nije potrebno u ispovijedi suze roniti od boli i kajanja niti biti vidljivo emotivno potresen da bi se kajanje priznalo. Dovoljno je razumski doživjeti da je nešto zaista grijeh, da nešto vrijeđa Boga (ili crkvu, ljude ili samu dušu) i odreći se toga. Odreći se u razumu, ali i u srcu.

Nakon ispovijedi mislim da malo ljudi misli da će od sada nadalje biti bezgrešni, realno možemo priznati da postoji mogućnost ponovnog pada, ali se grijeha treba odreći i u srcu, tj. zamrziti ga kao najveće zlo i svoju volju staviti u Božje ruke. Drugim riječima, ne više niti poželjeti da se slično dogodi...

*
U vezi osjećaja: da, osjećaji se mogu kontrolirati i trebaju (emocionalna inteligencija!). Kao što glumci prije izlaska na pozornicu svladavaju tremu (strah) da ih ne pojede, kao što vojnici vježbaju hrabrost, kao što se molitvom trenira srce da bude u miru (da se ne predaje srdžbi i nervozi), kao što oni koji vježbaju askezu prevladavaju osjećaj gađenja prema nekom jelu... Nitko se nije rodio s tim gotovim umijećem kontrole, to je više stvar vježbe. To nije niti potiskivanje emocija, točnija riječ je "upravljanje" ili usmjeravanje na dobro...

Prije par godina i ja sam se ispovijedala kod jednog mlađeg svećenika.. i tako ja nabrajam grijehe, a onda sam naravno očekivala i od njega koju riječ utjehe, suosjećanja ili bar razumijevanja.. a on me zatekao pitanjem: što od ovoga navedenog možete promijeniti?! ... Ajoj...
Tražio je od mene bar jednu stvar koju mogu promijeniti... Dalje, nikakva utjeha, nikakve govorancije - to je bilo to. Bila sam malo rastresena u početku, ali sam o tome danima poslije razmišljala...

Drugi put sam - da budem sigurna ne zaboravljam li koje grijehe - kroz tjedan dana radila ispit savjesti svaku večer. Zadatak mi je bio sjetiti se samo jedne stvari taj dan gdje sam pogriješila i krivo učinila i nakon toga "savršeno se pokajati". Zanimljivo, nikad mi se grijesi tu nisu ponavljali...
To me dovelo do toga da razmišljam da nije uvijek potrebno od ispovijedi činiti "životnu ispovijed", nekad je dovoljno navesti jednu-dvije stvari koje te najviše muče, a ne uvijek nabrajati karakterne mane, lake grijehe ili mišljenja drugih o tebi...