Bi li Ivan od Križa postao što je postao da nije utamničen?
Je li to bila Božja volja?
Zašto je napokon pobjegao iz tamnice?
Ono što je jasno da za njegove progonitelje ne znamo.
Od sv. Ivana Zlatoustog do sv. Ivana od Križa, od sv. Monforta do sv. Padre Pia i vjerojatno i mnogih drugih znanih i neznanih progonjenih od svojih čini se prema razdobljima u kojima su živjeli da se takve stvari događaju kada je Crkva nisko. Iako su nutarnji progoni različiti, kao što su se i navedeni sveci različito nosili sa progonima, zajedničko im je da progoni dolaze iznutra u slabim vremenima Crkve, koja su opet teško usporediva. Naravno teško možemo obuhvatiti svu povijesnu stvarnost, ali čini se.
Ima jedan lijep odgovor u spisima sv. Marije Margarete Alacoque (iz objava Srca Isusova)
"Ovo Srce želi od vas žrtvu svega u čemu mu se narav opire. Ako čini da u stvorenjima nailazite na nepostojanost i kušate gorčinu, to je zato što vas ljubi i ne želi da se navežete na propadljive stvari, nego samo na njega. Ah, kad bismo mogli shvatiti njegovu ljubav za nas i kako je slatko samo njega ljubiti, brzo bismo shvatili sve drugo i odgovorili na njegovu ljubav, ljubili ga djelima više nego riječima!"
Kad sam zaista razumjela ove riječi postalo mi je jasno zašto Isus dopušta "svojim prijateljima" da kušaju odbijanje drugih i ponekad razočaranje u bližnje, često i u svoje duhovne voditelje. Da se naučimo da je ljubav prema Bogu iznad svega. Jedino je On dobar i svet...
To je samo na prvi pogled oprečno ljubavi prema bližnjemu - ljubav koju Isus od nas traži nije ni ovisnost o tuđem mišljenju, ni navezanost (emotivna ili duhovna), ni ljudski obziri, ljudska slava, popularnost i čast...
Zapravo, mi ni svoje protivnike ne smijemo mrziti ni o njima zlo govoriti, ne željeti im zlo... nego duhom nadići svu mržnju i gorčinu..
O tome je govorio sv. Ivan od križa.
Jer i sveti je Franjo iskusio odbačenost od vlastitog oca - radi ljubavi Božje, Josip i Marija su bili odbačeni u Betlehemu, Isus je bio odbačen od svoga naroda (pismoznanaca i farizeja). To isto i mi moramo nositi kad-tad kao križ.
A Isusa u molitvi i razmatranju primiti "u ruke" i u srce kao što ga je starac Šimun doslovno primio u naručje tijekom prikazanja u Hramu...
Zatim moliti i Duha Svetoga da nas utješi kako je i sv. Pavao molio Duha za utjehu.
Login
Registracija
FAQ
Traži
