Katolički odgovori

Molimo se za čudo jer nismo još u potpunosti prihvatili da svoju djecu nećemo imati,bilo bi puno lakše kad bi mogla to poglavlje zatvoriti i reći Bože nek bude kako si ti planirao. ja bi posvojila a muž nije više za posvajanje,mislim da je kad smo se prijavili za posvajanje to uradio meni za ljubav i zato što smo tad bili na početku borbe sa neplodnošću i nije ni očekivao da će nam možda posvojenje biti jedina opcija da imamo djecu. Ne želim ugroziti brak i njega prisiljavat na posvajanje, a opet ne želim za 5-10 godina kad više ne mognemo posvojiti djecu biti ljuta na sebe što nismo posvojili.

Molitva nije "budi volja moja" nego "Budi volja Tvoja". Molitva je odnos i razgovor s osobom, povjerenje u Boga koji te voli, u njegovu volju koja je dobro. Biti vjernik znači vjerovati Bogu, a ne samo vjerovati u Boga. Ako nema toga onda iznosimo samo svoje želje, a to nas ne može mijenjati.
Zapravo najveće čudo je obraćenje, kada čovjek počne sasvim drugačije živjeti i gledati na život. Tek kada se mi promijenimo, onda se i sve druge stvari oko nas mijenjaju.

u zadnje vrijeme dosta molim ali voljela bi imati neku svakodnevnu molitvu. muž i ja skupa molimo Gospinu krunicu i ja još Milosrdnom Isusu ali imam osjećaj da nešto nedostaje, da trebam još nešto moliti, samo ne mogu dokučiti šta. Na nakanu nekom svecu, Duhu svetomu...? ima li tko kakav prijedlog? Bila bi jako zahvalna

Nije presudno što moliti, nego kako moliti. Kako kaže Sv. Terezija iz Lisieuxa:
"Da bih bila uslišana, ne moram čitati kakvu lijepu za to formuliranu molitvu iz knjige. Kad bi tako bilo, bila bih vrijedna sažaljenja! Ja nisam u stanju izmoliti sve molitve, a budući da ne znam koju bih trebala izabrati, radim kao dijete koje ne zna čitati: jednostavno kažem Bogu što mu želim reći ne tražeći lijepih riječi, i on me razumije."

Bog svakoga vodi putovima i načinom kako se njemu sviđa i odgovaramo mu osobnim izražajem svoje molitve. Molitva je razgovor s Bogom. Ali ako želimo moliti, moramo biti spremni promjeniti se, kroz djelovanje Duha Božjega. To se prije svega očituje u tome da spoznamo Božju volju i prihvatimo je, a ne da nam se ispune sve želje. Time mi ne ostajemo bez želja, nego se sve više otvaramo i pouzdajemo u Boga, da ćemo primiti ono što nam On želi dati.

upravo tako nešto mi se i događa, ne znam kako objasniti, imam potrebu više moliti i često se uhvatim kako "pričam" sa Bogom. prije par dana sam dok sam išla sa posla doma osjetila potrebu da odem u crkvu, došla sam sat prije mise,molila,molila,molila,u sred mise potreba da se ispovjedim,ispovjedim se i nastavim molit. ova potreba za Bogom nije da mi usliši molitve, pomirila sam se sa tim da ništa ja ne mogu uraditi da dobijem dijete, rekla sam si - Bogu u ruke,On zna šta je najbolje za nas. znam da zvuči čudno.

Moje ime je Kriva Sam. Unatoc savrsenim nalazima ja i muz nismo uspijevali zatrudniti i posjet doktoru rezultirao je prijedlogom postupka inseminacije na sto sam olako pristala i ucinila najvecu pogresku u svome zivotu. Muz je imao vjere da cemo uspijeti prirodnim putem al mene je obuzeo ocaj, bila sam se odvojila od crkve i istina je da nisam bila svjesna sta to predstavlja u duhovnom kontekstu. Nakon postupka ostala sam sokirana i nesto se u meni promjenilo. Stalno sam ponavljala kako je doktor rekao da su sanse za uspjeh malene.
Medutim, postupak je rezultirao blizanackom trudnocom koja je bila obiljezena komplikacijama i djeca su nakon rodenja ostala dugo u inkubatoru. Cijelu trudnocu i razdoblje nakon nje u meni je poceo gospodariti nemir. Ne mogu jos uvijek povjerovati da sam na taj nacin zacela, ponizavajuci sebe, supruga i nasu djecu. Uopce nisam bila svjesna sta sam radila, i ne bih nikome pozeljela da vidi kako mu djeca iz dana u dan plaču u inkubatoru, osjecajuci to kao svoju odgovornost. Ta krivnja me drzi budnom svake noći i ne mogu normalno zivjeti. Citajuci crkveni stav o potpomognutoj oplodnji suze su mi krenile, odvojila sam se od svega naivno misleci da sama mogu sve. Bila sam na ispovijedi al nesto me i dalje progoni. Po cjele dane se sada brinem za djecu koju na neki nacin dozivljavam kao spomenik svojoj grjesnosti i cesto u glavi zalutam sam do te mjere da ne vidim izlaza... Molim Vas za praktican savjet kako krenuti dalje? Da li je moguce pronaci svoj unutarnji mir i opet dozivjeti lakocu postojanja?

+!
Ljubljena majko!
Uistinu čovjeku pristaje ime 'kriv sam' ili 'volim nepotrebno komplicirati'.
- Zašto da bude jednostavno, kad može biti komplicirano?

No, koliko god gomilali grijehe i komplicirali, ništa nije nemoguće Svemogućem,
koji dopušta naša kompliciranja, pa je tako dopustio i začeće blizanaca pod dotičnom medicinskom vratolomijom.

I bez obzira na fizičke, duševne i duhovne posljedice - Ljubavi (OtacSinDuhSveti) ništa nije nemoguće,
te uvijek želi Mir i Radost kompliciranom čovjeku.

- Tko je moj najveći neprijatelj?
'Ja' sam sebi. Nema većeg. Jednostavno sam kompliciran umjesto da budem komplicirano jednostavan poput djeteta,
koji se pouzdaje u Jednostavnoga = Nekompliciranoga Oca.

Ako čovjek ima Mir, onda Ga može dijeliti i drugima.
Isto tako i Ljubav.
Ne mogu dati ono što nemam.
Nije dobro širiti nemir, strah, paniku, mrmljanje,...

Kad bi čovjek znao kako sve funkcionira, ne bi se sekirao ni koliko je crno pod noktom.
No, i tada bi se (neki) čovjek vraćao sekiranciji i mrmljanju bez obzira na tu spoznaju.
Je li to za plakati ili za smijati se, jednostavno je komplicirano odgovoriti.

_________________
Tko se smiješi umjesto da bjesni, uvijek je onaj jači. - japanska

Dan bez osmijeha i čuđenja je bezlično siromašan dan.

Draga Bozija. Svacije ime je "Kriva sam". Svi mi grijesimo i svi smo mi skloni grijehu. No to nije cijela istina. Istina je da smo mi ljubljena djeca Bozija koja su sklona grijehu. Svi smo mi gresnici koje Bog neizmjerno ljubi. Tvoji grijesi se prastaju zahvaljujuci ispovijedi. Dakle Bog ti je oprostio grijehe. Oprosti i ti sama sebi.
Dobro je svaku vecer prije spavanja te tijekom dana ponavljat;

Boze moj, hvala ti sto si me stvorio bas takvog kakav jesam. Vjerujem da sam tvoje remek djelo. Hvala ti sto si me i ti prihvacas i volis. Dobro je sto postojim.
"Hvala ti sto sam stvoren tako cudesno, sto su djela tvoja predivna" (Ps 139, 14)

Moli se redovno da naucis prihvatit sebe i oprostit si. Patnja ima moc mijenjat srca, ona moze bit i blagoslov. Vjerovatno nikad ne bi promijenila svoje srce da nisi dozivila patnju. U konacnici patnja je znak nase vjere - kriz. A Krist nas je naucio kako nosit kriz i kako dobit dusevni mir. Zivi moralno, voli sebe, oprosti sebi i drugima, i povjeruj da te Bog neizmjerno ljubi. Prigrli tu patnju i s radoscu je primi k srcu, neka te mijenja. Jednom kad prihvatis patnju ona nece vise biti tako strasna. U nastavku ti saljem video. Bog te blagoslovio.

https://www.youtube.com/watch?v=fEOCdhfeJHA&t=0s

Einmal, narodna poslovica kaze da je svaki oblik patnje ustvari sakrivena misao o neopraštanju. Imaj na umu stalno da ti je Bog oprostio, zato oprosti ti i sama sebi i ovu situaciju u svom zivotu okreni k najvecem mogucem dobru.

Kada smo zarobljeni, život nam je tužan pa i ne primjećujemo lijepe stvari koje se događaju oko nas. Život nam postaje težak jer se ne znamo radovati sadašnjosti i očekivati bolju budućnost. Ti se ipak imas cemu radovati.
Bog ti je, bez obzira na sve, povjerio dva mala bica kojima si potrebna i kojima sada (unatoc teskim danima zivota u inkubatoru, unatoc svemu sto ste kao obitelj prosli) mozes iskazati svu ljubav ovog svijeta.

Nekada nas upravo lose situacije i lose odluke mogu uciniti i boljim ljudima. Nekada treba pasti da bi mogli ustati i biti bolji covjek jer tada znamo kako je "na podu" vise se tamo ne zelimo vratiti.

Samo Ljubav mijenja i pokrece svijet, samo Ljubav grije srca, samo Ljubav. Bog ti je dao priliku da ti budes njen instrument. Ne gledaj vise na svoje grijehe - On ti ih je oprostio.
Sada Mu dopusti da se proslavi u zivotu tvoje obitelji, a ti svjedoci o Njegovoj milosrdnoj ljubavi jer imas priliku da svakog dana budes sto bolja supruga i majka.

Slazem se. Al tko bi si svojevoljno zelio zlo? Bila sam nesvesna dubine svega, i znam to me ne oslobada od posljedica.
Lekcije su skupe, falila sam sta sam se odvojila od crkve kao duhovnog utocista koje mi je znalo pokazati bolji zivotni put. Tko nije bar nekad rob oholosti... dala bi sve da mogu vratiti vrijeme. Al da ne banaliziram, ima tu i dosta odgoja zbog kojeg sam mislila da zena MORA biti majka....

BuildTheWall i Dea hvala na odgovorima. Moram priznati da me ova situacija naucila smislu, da vjeru u Boga treba njegovati i da je najteze oprostiti sebi. Do sad sam bila tako puna sebe, osjecala se kao duhovni milijunas a danas kao prosjak, al nadam se da ce kuca koju cu si sagraditi ovog puta biti po mjeri Boga i covjeka, a ne samo covjeka. Tako me oslobada to sta ne osudujete, hvala.

Draga einmal!
Prvo, da me poznaješ, znala bi da mogu biti svakakva, ali nikad te ne bih mogla za tako nešto osuđivati.
Nisam udana i to je sada miljama daleko od mene, ali jednog dana ako mi Bog usliši molitve i želje i ako je to njegova volja, želim muža, djecu, obitelj, nekoga za koga ću moći brinuti, kome ću moć služiti i s kime ću moći živjeti pravi katolički život.

No, isto tako se mogu zamisliti na tvom mjestu i mogu shvatiti tvoje tada trenutne strahove i razloge pod kojima si pokleknula i odlučila se na potpomognutu oplodnju jer čovjeku jest najteže biti strpljiv i pustiti sve u Božje ruke te vjerovati njegovoj providnosti.

Ali Bog oprašta. Nitko od nas nije bezgrešan, i nitko od nas ne radi uvijek ono najbolje.

Ja ti duboko vjerujem da uz Boga, naše pouzdanje, sakramentalni život, molitvu, vjeru u Njega svaka situacija na ovom svijetu može izaći na dobro.
Jer Bog je taj koji čini čuda u nama i oko nas.
Imaš dva mala anđela, ovo probaj ostaviti stvarno iza sebe, a Bogu se za svoje slabosti oduži tako što ćeš ga (kao što sam već rekla) proslavljati u svom životu.
Njemu je najdraže kad ljubimo svoje bližnje jer te one dvije zapovijedi ljubavi nijedan grijeh ne može ukinuti.
Pozdrav i glavu prema Nebu!

Nisam odg jer kontempliram, moram napomenuti da kad sam isla kod doktora nije mi palo na pamet da nudi nesto 'pogresno' jer on je struka i stav mi je bio kao i inace kad idem kod dr radi necega... jos su napomenili da oni inseminaciju smatraju istovrijednom sa odnosom. Ne pisem sad to da se opravdam al nije sve crno bijelo. Kad sam osjetila dozivljaj toga postala sam ljuta na sve, i na Stvoritelja, sta sam tako odmah zatrudnila i to sa blizancima. Mucila me i misao sta ako je doslo do zabune sa uzorkom... Ne bih vise nikad isla u takav postupak, ni pod cijenu da uopce nemam djecu.
Paziti se cijeli zivot za osobu koju volim vise od svega i onda spletom situacije i stilom zivota (bila sam se odvojila od crkve i nisam uopce primisljala) pa na taj nacin zaceti djecu i optuzivati se za ono sta je njih snaslo, znam da to u tudim cipelama zvuci smijesno/ironicno, al iz moje perspektive ta sala se izgubi. Naravno da sam i prije bila gresnik, naucis lekciju prihvatis sebe i ides dalje. Ali ovo je drugacije, posljedice ne osjecam samo ja, tu su za vjecnost, i meni pred ocima,
iz dana u dan, ne znam koje cudo me treba snaci da oprostim sebi...

Ma hej, einmal!
Ženo božja, oprošteno ti je
Ne znam na kakve posljedice za vječnost misliš, ali to su male bebe. Nedužna djeca koja Bog obožava i ljubi više nego ćeš ih ti ikada ljubiti!
Ako ih još nisi krstila, krsti ih i jednostavno kreni dalje.
Znam da je lako meni napisati, ali uistinu i još nešto najvažnije - nemoj samo na forumu tipkati - razgovaraj s nekim dobrim duhovnikom - on će te najbolje razumijeti ako još uvijek imaš bilo kakve sumnje / nemire i sve ostalo.
Nema patnje koju Bog ne može izliječiti. Ja ti vjerujem u molitvu i sakramentalni život - nekad je to jedini lijek koji nam treba.

Znam da zvuci smjesno, al da nisam ostala trudna oprostila bih si bez problema i isla dalje jer bi osjecala cistu buducnost. Al kad svaki dan zivim "podsjetnik" i bebe mogu imati dugorocne posljedice skoro pa nemoguce je ne misliti na "gresku" i ne osjecati krivnju.