Ne trebaš se ispričavati, lijepo je što si obziran. Ova dva citata nisu me sablaznila, jer Knjiga Sirahova sadrži i pozitivne stavove o ženama, a pošto je pisana u obliku mudrosnih savjeta jednog starca mladiću u ono vrijeme, jasno je da sadrži i upozorenja na ženske grijehe i “opasnosti”. O ženi govori većinom u kontekstu braka, dok opominje na preljub i bludništvo. Nekoliko ulomaka tek da se vidi uravnotežen stav:
Blago mužu žene čestite jer je dvostruk broj dana njegovih.
Čestita žena radost je mužu svojem, on će godine svojeg života proživjeti u miru.
Izvrsna žena odabran je dio, dar onomu koji se boji Gospodina.
Bio bogat ili siromah, srce mu je veselo i lice vedro u svako doba. (Sirah 26, 1-4)
Mila je žena radost mužu svom, i znanje mu njezino kosti ojačava.
Dar je Gospodnji žena šutljiva, i nema cijene duši dobro odgojenoj.
A milina je na milinu žena stidljiva, i nema cijene dostojne duše uzdržljive.
Kao što sunce blista na planinama Gospodnjim, tako i ljepota vrsne žene u urednosti kuće njezine.
Kao svijeća što svijetli na svetom svijećnjaku, tako je krasno lice na skladnu tijelu.
Kao stupovi zlatni na podnožju srebrnu, tako su lijepe noge na čvrstim petama. (26, 13-18)
Ženska ljepota raduje oči, i to je najjača od svih ljudskih želja.
Ako su dobrota i nježnost na njezinim usnama, muž joj nije kao ostali ljudi.
Tko ima ženu posjeduje blago: ona mu je pomoć i stup potporni.
Gdje nema ograde, pokradu imanje. Tko nema žene tužan je lutalac.
Tko će vjerovati razbojniku koji leti od grada do grada?
Tako i čovjeku koji nema gnijezda, već počiva gdje ga zatekne noć. (Sirah 36, 22-27)
To što od žene u istaknutom citatu “potječu sramota i ruglo” ima jedno vjerničko značenje u biblijskom kontekstu. Prema Knjizi postanka Eva je ta koja je zavela Adama na prvi grijeh protiv Boga, pa starozavjetni pisci taj početni grijeh često pripisuju ženi. Osobno čini mi se da se tako shvaćalo u narodu zbog neke grižnje savjesti pošto je Adam kao muškarac svoje povjerenje u ključnom trenutku poklonio ženi (dakle, stvorenju kao što je i on) umjesto Bogu (Stvoritelju) i Božjoj zapovijedi. “Sramota” bi značila ovdje nečisti grijeh, a “ruglo” prijezir javnosti zbog grijeha. “Dobrotu žensku" u odnosu na “zloću mušku” ne treba shvatiti kao moralnu kvalifikaciju, jer Sirah uopće ne odobrava nikakvo zlo. Ali moglo bi se shvatiti u smislu naravi /karaktera. Dobrota na ženski način mogla bi biti sinonim za izvanjsku pristojnost, popustljivost, povodljivost, pretjeranu blagost, a to nije dobrota kakvu Sirah preporuča mladićima koji bi trebali očvrsnuti karakter, jer je ponekad pravednije (u nekim situacijama) povisiti glas, oduprijeti se ili ukoriti nekoga (“muška zloća”). Sirah svakako u svom djelu ne povlađuje ženi, ne smatra ju nekim božanstvom, ne klanja joj se niti ju uzvisuje. Ne treba zaboraviti da su okolni narodi Izraela često štovali ženska božanstva, klanjali se idolima i tijelu. Sirah ne vidi ženinu vrijednost niti u izvanjskoj ljepoti, niti u njenoj brbljavosti (rječitosti, rekli bismo danas), ni u strastima koje nosi, dostojanstvo žene je u poslušnosti Bogu. Svakako u nekim njegovim izrekama ima i starodrevnih običaja, kao i kod sv. Pavla, koji su danas prevladani jer su drugačija vremena, ali Pavlovo uputstvo o šutnji žena na sastancima ima ponešto veze i s običajem ređenja, biranja crkvenih starješina i ponašanju na sastancima. Očito je kod Korinćana u prvoj Crkvi dolazilo do nemira, pa je trebalo već tada odlučiti imaju li žene pravo biti ređene za svećenike (i s tim autoritetom govoriti na sastancima) ili ne…
To je moj stav.
Usput, preporučam i ovo razmišljanje:
http://responder.blog.hr/2008/11/162562 ... -zene.html, tek za usporedbu.
Javi imaš li još pitanja…