|
Evo jednog primjerenog interviewa s Vladimirom Paarom o toj temi; nisam sačuvao izvor, ali mislim da je Veritas prije nekoliko godina.
U trenutcima kada znanost želi probiti barijere humanoga i prirodnoga, najugroženiji je čovjek u čije ime znanost žudi za napretkom po svaku cijenu. Vrlo važna pitanja genetike, kloniranja i terapije svakako se nameću kao nezaobilazni suputnici ne samo znanstvene javnosti nego i svakoga čovjeka u novome stoljeću. Je li moć koja proizlazi iz znanja i znanosti doista toliko silna i kako učiniti da svoju snagu usredotoči na izgradnju boljega i humanijega svijeta, a ne da pokolebanom svijetu daje novu inspiraciju za razdor, pitali smo prof. dr. Vladimira Paara, znanstvenika fizičara, profesora na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i akademika HAZU. Paar je dobitnik dviju državnih nagrada za znanstveni rad, član je mnogih svjetskih udruženja fizičara i Akademije znanosti u New Yorku. Kao predstavnik iz Hrvatske sudjelovao je među dvjestotinjak znanstvenika iz cijeloga svijeta u radu velikog znanstvenog simpozija o znanosti i vjeri održanom u Vatikanu u organizaciji Pontificium consilium de cultura u okviru Jubileja 2000., uz prisutnost pape Ivana Pavla II. Na tom skupu vodio je niz diskusija s područja teorije kaosa koja je Vatikan posebno zanimala.
N: Kroz stoljeća je uvijek bilo sporova između znanosti i religije, pa, između ostalog, i enciklika "Vjera i razum" ide za tim da pridonese njihovu većem razumijevanju, te da stavi čvrste norme i jasne definicije za znanstvene rasprave u novom stoljeću. Što Vi mislite o tom povijesnom sukobu?
Paar: Moj stav o tome je vrlo jasan. Smatram da uopće nije istina da je postojao krupni sukob između znanosti i Crkve, odnosno religije u povijesti na način kako se to obično opisuje, jer je zapravo znanstvena povijest falsificirana. Taj falsifikat su napravili francuski prosvjetitelji u 18. stoljeću.
To objašnjavam činjenicom da se razvoj znanosti sve do 16. stoljeća odvijao unutar Crkve i sukob koji je postojao ostao je unutar Crkve, gdje se različitim mišljenjima polemiziralo o određenoj problematici. Stvarali su se različiti znanstveni lobiji, opet unutar Crkve. To potvrđuju povjesničari znanosti kada ispituju originalne dokumente iz toga vremena.
Odnos između Crkve i znanosti je izmanipuliran. Najočitiji primjer na kojem tu manipulaciju vidite jest slučaj Galilej. Prema sugestijama prof. Bajsića izučavao sam Galilejev slučaj i uvjerio se da je on kao duboko religiozan čovjek i izvrstan poznavalac teologije djelovao unutar Crkve. Galilej je bio u pravu što se tiče teologije, a njegov protivnik, s kojim je zajedno studirao, kardinal Belarmin koji je tada bio na čelu crkvene komisije koja je odlučivala o njegovu slučaju, bio je u pravu što se tiče znanstvenih argumenata. Kardinal Belarmin je bio potpuno u pravu kad je tvrdio da Galilej nema nijednog znanstvenog argumenta da se Zemlja kreće. Galilejeva astronomska otkrića mogla su se protumačiti u okviru Braheovog planetskog sustava (u kojemu Zemlja miruje), a Galilejeva tvrdnja da su plima i oseka dokaz gibanja Zemlje bila je pogrešna! Belarmin je od Galileja tražio znanstveni dokaz, a Galilej takvog dokaza nije imao.
Umjesto znanstvenog dokaza, Galilej je koristio teološke argumente. Galilej je zastupao, pozivajući se na Augustina i Tomu Akvinskoga, ono što danas Crkva prihvaća, da se Biblija ne smije čitati doslovno, nego se ona služi slikama i često govori u prenesenom smislu. No, ni tome se nije domislio on sam, nego se poslužio ranijim skolastičkim razmišljanjima. Očito je da je i tada unutar Crkve bio visok stupanj različitosti stavova. Galilej je rekao da se Bog prikazuje na dva načina: jedan je preko Svetoga pisma, a drugi je preko prirodnih zakona koji su napisani u matematičkom obliku.
Međutim, on je ušao u konflikt sa službenim učenjem onoga trenutka kad je htio mijenjati Crkvu i utjecati na način teološkoga tumačenja Biblije, ali je ipak imao krive postavke glede fizike. Osim toga, to se zbivalo u doba žestokoga sukoba između katolika i protestanata.
N: Često žudimo za definiranjem konkretnih dokaza o Božjoj opstojnosti, pa i teologija i filozofija dosta se trude oko toga. Kada se preko znanosti traži most prema Bogu, postoji li išta u teoriji kaosa što bi sadržavalo sigurnije elemente o Božjoj opstojnosti ili barem njegovoj nužnosti?
Paar: Duboko sam uvjeren da znanstvenog dokaza za to nema i nikada ga neće niti biti. Međutim, znanstvenik prvo nailazi na čvrste barijere znanstvene metode. Dakle, svemoć znanosti, što je bila prosvjetiteljska fikcija, potpuno je neodrživa hipoteza. Znanost je izvanredno napredovala, ali je duboko svjesna svojih granica, više nogo ikada u povijesti.
Što je i tko je s druge strane? Naravno da se može pokriti lice i reći: Nitko i ništa. Sve je ispraznost.
Sad se nameće pitanje kako ćete se kao čovjek suočiti sa svojom ograničenošću. Jedan moj kolega koji je uvjereni filozofski materijalist kaže: "Ja vjerujem u materiju." No, on toj "materiji" pridaje skoro božanske atribute.
Materija nije samo ono vidljivo nego ju čine i prirodni zakoni koji upravljaju njezinim ponašanjem, djelovanjem, postankom i nestankom. A ti zakoni su fascinantni, gotovo nevjerojatni. Oni imaju u sebi toliko elegancije i nepredvidljivosti da često stanemo i čudimo se.
Nema čvrstih dokaza da iza znanosti i u znanosti stoji Bog, a isto tako nema dokaza protiv te teorije. Prihvaćanje činjenice Božje opstojnosti daje osjećaj većega smisla i čovjek je na koncu zadovoljniji i sretniji. Znanstvenici koji to mogu prepoznati najvećim djelom duboko su religiozni ljudi.
N: Možemo li u teoriji kaosa i kaotičnom sustavu pronaći posebne Božje tragove u prirodi?
Paar: Apsolutno možemo. U čovjeku su fizičke i biološke činjenice tako beskonačno isprepletene da smo pred tom tajnom nemoćni, jer ne možemo se u zaključivanju valjano poslužiti determinističkom teorijom. To je teorija kaosa. No to nije kaos bez ikakvoga reda. Postoji red, ali je on nama vrlo čudan. Razlog zašto postoji deterministički kaos nalazimo u ograničenosti naših spoznajnih mogućnosti. Samo bi netko svemoćan u okviru tih prirodnih zakona mogao potpuno jasno sve razlučiti.
Znanost nikad ne može u potpunosti shvatiti prirodu. Znanost radi pojednostavljene slike pojedinih aspekata prirode i te pojednostavljene slike sve su bliže stvarnosti, sve su bolje i bolje, one se postupno približavaju stvarnosti, no nikad nisu do kraja pogođene. Većina znanstvenika to danas prihvaća. Mi se služimo modelima i teorijama.
N: Ima li duhovnost kao profinjeni dio vjere zajedničke dodirne točke sa znanošću?
Paar: Mislim da se svaki pravi znanstvenik koji pokušava dokučiti bit nužno susreće s duhovnošću. Hoće li ju on shvatiti kao duhovnost koja ga vodi vjeri, ili kao duhovnost koja ga vodi općim filozofskim principima, tu postoje nijanse. Ali one su sasvim subjektivne. Vjerojatno zato znanstvenici vremenom i mijenjaju svoj duhovni nazor, ne iz nekoga interesa nego jer dozrijevaju. Potvrđeno je da upravo ljudski mozak radi na principu kaotičnoga režima, a njegova nepredvidljivost dolazi do izražaja kod obraćenja. Nekada se dogodi da se i najbeznačajniji prekidač okrene i čovjek počne potpuno drukčije razmišljati. U razumijevanju rada i funkcioniranja ljudskoga mozga još smo na samom početku.
Fizičari imaju golemo znanje o prirodnim zakonima, ali su to samo fundamentalne činjenice kojima ne znamo razloge. Znamo, primjerice, da se sve sastoji od elektrona, protona i neutrona, ali taj elektron ima električni naboj koji je 0,000 000 000 000 000 000 16 kulona. Zašto je taj električni naboj baš takav, a ne recimo 1% veći ili manji? Ne znamo! To smo samo izmjerili i prihvatili kao činjenicu.
Slično je i sa zbivanjima u svemiru. Mi znamo da u svemiru iz vodika i helija, nakon postanka svemira u trenutku "velikog praska", nuklearnim procesima nastaju ugljik, kisik, dušik itd. To da ti svi teški elementi mogu nastati uvjetovala je jedna konstanta u fizici, tzv. Planckova konstanta, koja ima baš određenu vrijednost. Kad bi ona bila samo 1% veća ili manja, cijeli proces se ne bi mogao dogoditi, u svemiru ne bi bilo ni kisika, ni dušika, ni ugljika… i život uopće ne bi bio moguć. To nas potiče na antropocentrično razmišljanje. Nije li Netko morao odrediti da ta konstanta bude baš tolika koliko treba da bi život bio moguć? U prirodi postoji toliko koincidencija koje mi u znanosti uzimamo zdravo za gotovo, jer smo to tako izmjerili. Duboko sam uvjeren da mora postojati jedan savršeni tvorac prirodnih zakona, jer pod tom pretpostavkom sve se čini jasnije i sve dobiva smisao.
N: Može li se teorija o velikom prasku i nastanku svemira pomiriti s Biblijom?
Paar: Teoriju velikog praska i postanka svemira iznio je najprije jedan svećenik s oltara, koji je ujedno bio astronom i fizičar. Do tada je predodžba bila da je svemir bio oduvijek jednak. Međutim, njemu to nije bilo u skladu s njegovim razumijevanjem Biblije i svijeta. Ako je Bog stvorio svijet, onda je stvorio i svemir, pa je nužno da je bio trenutak stvaranja. I odatle u fizici ideja "velikog praska": svemir je nastao eksplozijom iz jedne točke iz koje se počeo širiti. Tek je kasnije to potvrđeno i nekim konkretnim mjerenjima. Naime, posljedica bi velikog praska morala biti mikrovalno zračenje iz svemira koje bi trebalo odgovarati temperaturi od oko 3°C. Mjerenja su pokazala da takvo zračenje u svemiru doista postoji. Nadalje, astronomskim opažanjima je otkriveno da se svemir doista širi na sve strane, kao što predviđa teorija velikog praska. Ima i mnoštvo drugih dokaza za to.
N: Ovih nas je dana zapljusnula informacija o kloniranju ljudskih stanica. Kakve su moralne kvalifikacije toga čina?
Paar: Ozbiljno sumnjam da je za kloniranje znanstvena situacija takva da znanstvenici u znatnoj mjeri ne znaju u što se upliću. Znanost je djelomično dešifrirala samo 5% od ukupne strukture nasljedne šifre čovjeka, a za preostalih 95% uopće nemamo nikakvih saznanja što zapravo znači. Graditi teorije iz tako skromnoga znanja čini mi se vrlo riskantnim. S druge strane, farmaceutska industrija predviđa golem profit od toga i tu nastaje problem.
Mislim da izazovi suvremene znanosti zahtijevaju mnogo jaču duhovnu stranu i znanstvenika i svakog pojedinca. Novi znanstveni izazovi vrlo su obećavajući, ali mogu biti i opasni i oni pred čovjeka postavljaju sve veće i osjetljivije zahtjeve. S tim se možemo adekvatno nositi jedino ako smo snažni i duhovno zreli. Vjernici lakše postižu taj humanizam, jer imaju moralne principe koji ih potiču na izgradnju sebe i svijeta oko sebe.
N: Znači da pored genetičkoga koda u čovjeku postoji još jedan duhovni kod koji ga određuje i uzdiže?
Paar: Pitanje je koliko onaj nepoznati dio genetičkoga koda ima veze s čovjekovom duhovnošću. Sklon sam vjerovati da ima. Mi po prilici znamo čitati kako ta slika izgleda, ali ništa ne znamo kako izgleda stvarnost iza toga, a tamo se krije ono što proniče svakoga čovjeka.
Znanost je nužna komponenta za bolji svijet i život, ali nije jedina i nije dovoljna. Ne vjerujem da se samo na znanosti temelji kvaliteta života nego čovjeka određuje i njegova duhovna komponenta koja je u znanstvenim istraživanjima često gotovo zanemarena. S druge strane znanstvenik koji pristupa izučavanju otvorena srca i sa strahopoštovanjem prema veličanstvenim djelima velikoga Stvoritelja može doista na jedinstven način kroz znanost susresti Boga.
N. Kakvo je stanje u znanosti u Hrvatskoj i kako to da znanstvenik vašega kova nije završio na nekom od stranih instituta koji bolje vrednuju znanstveni rad?
Paar: Kod nas stanje u znanosti uopće nije tako crno kako se često prikazuje u medijima. Hrvatska ima oko tisuću vrhunskih znanstvenika svjetske klase i mnogi su od njih ostali tu. Vjerujte mi da imaju opravdanih razloga za svoj izbor. Mi ovdje radimo u lošijim uvjetima, ali smo osobno zadovoljniji i sretniji. Ja sam sedam godina proveo u zapadnoj Europi i Americi po vrhunskim sveučilištima i institutima i imao sam mnogo ponuda za ostati, međutim, sve sam ih odbio kao i mnoge moje kolege iz Hrvatske. Veliki sam optimist u pogledu razvoja i budućnosti znanosti u Hrvatskoj, a najviše me smeta prečesto pesimistično prikazivanje zbilje te osjećaji beznađa i pasivnosti kod nekih ljudi.
N: Jesu li sami mediji uzrok tome ili postoji neka dublja pozadina? Koji su to principi koje bismo trebali slijediti?
Paar: Na televiziji znam često reći da mediji moraju biti zrcalo zbilje, a ona se ne odražava samo u skandalima i svađama. Ona ima i pozitivne strane koje se često ne prikazuju. Kod nas se mediji ipak radije i više koncentriraju na zrcaljenje loših stvari. I u znanosti i u prosvjeti imamo izvrsnih pozitivnih primjera i ljudi s jasnim vizijama, ali oni kao da nisu zanimljivi za neke medije.
Mediji bi trebali stvarati pozitivnu klimu u javnosti. To bi mnogima dalo snage i poticaja mijenjati naše društvo u smjeru boljega života na svim poljima.
Moram priznati da mi je dosta zagonetna ta negativna misija nekih medija. Druga važna činjenica koju sam upoznao vani jest uporaba bogatstva različitosti za plodne rasprave i dijaloge, a ne ostajanje gluhim za sugovornika i neuvažavanje suprotna mišljenja. To pretpostavlja i snagu da se vlastiti stavovi mijenjaju i korigiraju. Na koncu, takvi stavovi izrastaju iz vjere i moralnih vrednota. Zapadne zemlje su se razvile upravo na tome što su primjenjivale kršćanske principe. Mnoga velika znanstvena otkrića u povijesti imaju kršćansku pozadinu, a ugledni britanski fizičar Hodgson jednom je rekao da je znanost utemeljena na kršćanskim principima; Galilej je bio veliki vjernik, Newton također, a i mnogi drugi. Newtonovu fizikalnu teoriju u početku su promatrali sa skepsom jer je bio smatran vjerničkim mistikom, koji je pisao teološke rasprave, kao što je ona o četiri jahača Apokalipse. Isto tako, mnoge su ključne ideje i otkrića u znanosti izrasli u okviru kršćanskoga načina razmišljanja. Tako je Mendel koji je utemeljio genetiku bio svećenik. Potvrđuje to i naš Ruđer Bošković koji je kao isusovac imao čisti kršćanski način razmišljanja i u tom okviru napravio je ključna znanstvena otkrića, čiji pravi značaj tek danas dolazi do punog izražaja.
Razgovarao: Zdenko Sabljić
_________________
Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! (Gal 6:7)
|
Login
Registracija
FAQ
Traži
