Citat:
A nije li tako kod svakoga. Svatko vjeruje u nesto i ta svoja vjerovanja interpretiramo na milijarde nacina. Ja poznajem decka koji se predstavlja agnostikom, ne vjeruje u evoluciju covjeka (iako evolucija ostalih vrsta na Zemlji nije upitna) jer se je po njgovom misljenju prebrzo razvio. Vjeruje da je covjeka ili dizajnirala ili unaprijedila neka vrsta izvanzemaljaca. Neke transkripte "Razgovori sa Ra" smatra svojom "Biblijom".
Svi u nesto vjeruju i kod tih vjerovanja gase skepticizam
Ne, nije tako kod svakoga. Činjenica je da nije svako mišljenje jednako vrijedno, utemeljeno, razumno nit se svako treba uzimati previše u obzir. Kao katolik ne vjerujem u ono što govori kuran, ali mislim da je neusporedivo uvjerljviji (doduše, jer je kopirao Bibliju) od učenja scijentologa. Neke argumente je vrlo lako ocijeniti i primjetiti proturječnosti kao kod agnostika koji vjeruje u vanzemaljce ili ateista u mozgove u posudama.
Ne možemo imati apsolutno znanje i svi smo primorani nečemu ili nekome dati povjerenje, ali očito nekima do toga nije stalo pa se natjeću tko će provaliti veću glupost i ispasti faca dok se opija u klubu studenata filozofskog fakulteta.
Citat:
Ovaj broj je nemoguce dobiti jer ne znamo po kojim parametrima se treba racunati. Mozda je omjer zapravo i 1:2...
Ne kužim stvarno kako to misliš. Ako uzmem šaku pijeska i bacim ga na pod, koje su šanse da će pasti tako da piše pedeseti psalam? Ne znam točno je li 1:1000000 ili 1:10000, ali sigurno je bliže takvim omjerima no jednoj polovini.
Citat:
Sa ateisticko-skeptickog stajališta isto tako netko tebe može pitati kako ti je uvjerljiva šema Boga. Na kraju se sve svodi na osobna uvjerenja cesto i bez previse skepticizma.
Neka me slobodno pita. Zadržat ću se samo kratko u ovim okvirima pa uzeti u obzir te tri teorije po kojoj bi nastali a) ateistički slučajno: tu sam i dalje uvjeren da su šanse nikakve tako da mi nije uvjerljivo.
b) paralelni svemiri - discovery i slične stvari me nisu uspjele uvjeriti u to. Znanje o svemu tome još uvijek stjećem i nije mnogo iznad Hawkingove "Kratke povijesti vremena", ali ideja o jednom svemiru i prostor-vremenu mi je mnogo uvjerljivija.
c) "šema Boga" - iako Boga paralelni svemiri ne isključuju najuvjerljivija ideja mi je ideja jednog svemira sa početkom koji je plod Božjeg zahvata. Uvjeren sam da je ovaj svemir imao početak, nekad sažet u točki singulariteta u kojoj nisu vrijedile nikakve zakonitosti koje vrijede danas. Smatram kako je ovaj svemir u Bogu morao imati prvog pokretača i zahvaljujuči njemu postoji nešto, a ne ništa.
Kada bismo ove tri opcije stavljali u omjere najradje bih se kladio na Boga.
Priznajem da inače i kod večine ljudi, pa i mene nema previše skepticizma, ali katolicima ga i najmanje treba kad već vjeruju u ono što je istinito što se i vidi kad se krene u rasprave i dokazivanja.
Napominjem kako je ovo moj kratki odgovor u svjetlu ovoga o čemu raspravljamo, a razlozi moje vjere su puno dublji i osobniji i manje proračunati.
Citat:
Zasto bi bilo nevjerovatno. Ja kad pricam o zivotu izvan zemlje ja se ne fokusiram samo na "male zelene" Mozda negdje oko zvijezde G12543 kruzi planet G12543e na kojemu zive mala gmizajuca bica slicna zemaljskim zoharima. Ja sretan i zadovoljan. Pogotovo danas kad znamo kako nastaju građevni elementi današnjih zvijezda i planeta i ukoliko je abiogeneza tocan nacin pojave zivota svemir može vrvjeti zivotom.
Ne znam što bih ti odgovorio i iskreno, ovo mi je najmanje zanimljiva tema, ali i dalje smatram da za ideju o bilo kakvom e.t. životu trebaš biti veliki vjernik i mnogo se nadati.
Citat:
Kao i ti da on ne postoji. Ja sam vec uzeo u obzir mogucnost Bozjega smisla zivota. Nisam ga pronasao. Mozes reci da nisam dovolljno trazio no ne cini mi se stvaran. Ali obitelj, prijatelji, psi su vrlo stvarni i u njima sam pronasao smisao.
Što ti misliš da je "Božji smisao života"?
Napravio bih razliku između pronalaska smisla i davanja smisla. Ako smisao nalaziš to znači da on je bio tu neovisno o tebi, a ako ga daješ znači da ga ti kao subjekt projiciraš u nekoga, nešto.
Mislim da svako stavljanje smisla isključivo u neki drugi "ti" ili ono na kraju rezultira stanovitim razočaranjem i onom istinom da sama stvar ili osoba ne može ispuniti one najdublje čežnje mene samoga.
Svaki oblik samoaktualizacije tipa uzgajanje pasa je jedan surogat za smisao, nešto što ti ima odvući pažnju. Neću reći da si na lošem tragu ako smisao nalaziš u bližnjima, vjerujem da ćeš moći i na kraju života poput Sinatre biti ponosan i reći "I did it my way", ali opet stoji pitanje je li to to?