Lucijan Antun je napisao/la:
patriot_1 je napisao/la:
Tragično je I to da ,dok su Muslimani(Turci) osvajali Evropu,u to vrijeme su se Katolici I Protestanti borili međusobno.Umjesto da su kao kršćani ,sjedinjeni I sa Pravoslavcima,već na granici Grčke zajedno zaustavili Turke!
Ipak je teško tadašnje događaje promatrati iz današnje perspektive. Pravoslavci su imali veliku odbojnost prema katolicizmu, osobito imajući u vidu četvrti križarski rat i osvajanje Carigrada. Također su se bojali da će ih katoličke države siliti na uniju s Rimom ukoliko se same ne budu sposobne braniti.
Slažem se s tobom svakako u tome da je kršćanska nesloga kumovala svim uspjesima Turaka i muslimanskih država protiv kršćanske Europe. Kadgod bi se kršćanske države uspješnije udružile (kao u slučaju Svete lige i pobjeda kod Lepanta ili Beča), Turaka nije bilo nigdje, a naši preci su ih tukli do daske.
A pazi ovo: katolički francuski kralj Franjo I. uzimao je za saveznike njemačke protestantske kneževine protiv katoličkog njemačkog cara Karla V, koji je tako morao rastezati svoju vojsku na dvije ili tri bojišnice, a za rat protiv Turaka nije imao dovoljno snaga. To je omogućilo našem nedragom Sulejmanu da se probije u Srednju Europu.
Nažalost, u pravu je jedan ruski povjesničar koji smatra da vladari europskih kršćanskih država nisu baš smrtno ozbiljno shvaćali tursku opasnost, i da su se rado uortačivali s Turcima samo zato da njihovom susjedu "crkne krava". Venecija nije htjela spašavati ostatke Bizantskog carstva u Carigradu jer je to smatrala propalom stvari, a biznis s Osmanskim carstvom tada joj je bio važniji od kršćanskog zajedništva.
I Zapad je imao odbojnost prema pravoslavcima, pomoć protiv Turaka se još od 13. st. uvjetovala prihvaćanjem unije, još od 13. sabora (1. lionskog), što se na kraju Zapadu obilo oglavu, a najviše nama Rvatima. Francuski kraljevi (npr. Luj XIV.) sklapali su i formalne saveze s Osmanlijama (a spomenimo i to da je Papa Aleksandar VI. Borgia blažene uspomene imao neki dil sa sultanom, dok je čuvao u zatočeništvu u Rimu njegovog brata Cema, i primao za to pare). Venecija je opet doprinijela propasti Bizanta skoro jednako kao i Turci. Njima je trgovina uvijek bila važnija od vjere (moto "Prima di tutto Veneziani, pot Christiani"). Nekim katolicima to ni danas nije strano.
Na kraju, ipak su zajedno katolici, pravoslavci i protestanti obranili Evropu od Turaka, recimo bitka kod Siska 1593. je dobar primjer.
Što se tiče ekumenizma danas, on ima smisla samo ako uzmemo u obzir da postoje određene nepremostive razlike (posebno u odnosu na protestante) ali i to da postoje stvari koje su zajedničke, tu bi se složio sa Sarom. Ne smijemo izgubiti iz vida da postoje stvari koje nas ujedinjuju, vjerovanje u Trojedinog Boga i u Krista kao jedinog Spasitelja, ali ipak trebamo težiti potpunom jedinstvu, a ne samo nekakvom duhovnom koje podrazumijeva da o koječemu moramo šutjeti da se ne bismo svađali. "Budite svi u svemu iste misli." To je poziv na
potpuno jedinstvo.