Katolički odgovori

Potpuno je jasno što pišu Braslav i toni.
Algoritam je sljedeći: Ako povjeruješ – vjerovat ćeš da ti Bog može pomoći – doživljavat ćeš tu pomoć bilo subjektivno bilo objektivno – dakle – bit će ti dobro.
Skraćeni algoritam glasi: Ako povjeruješ – bit će ti dobro.
Je li to okvir argumentacije zašto biti vjernik? Onda otpada potreba za promišljanjem, dovoljno je samo povjerovati? Je li promišljanje o spoznajnim činjenicama samo remetilački faktor u tom postupku i unaprijed pogrešno?
No što ako je prezentiran algoritam samo placebo? Da li je moguća takva greška? Da li se unaprijed pomiriti s tom mogućnosti greške?

_________________
A ljudi i ne sanjaju da onaj ko završi jednu stvar nije onaj isti koji je tu stvar započeo, čak ni onda kad obojica imaju isto ime, jer je to jedino što ostaje nepromijenjeno, ime, i ništa više.

Baš obrnuto, da nisam negdje pročitao da je Isus knez mira i da mi može pomoći u takavoj sitaciji ne bih se sjetio tražiti ga mir nego bih pretpostavljao da mi ga nitko ne može dati. Situacija koju sam naveo je takva da je potrebno imati vjeru prije nego što se molba može ispuniti. Isus je rekao da tko bude imao vjere koliko sitno zrno taj će moći pomicati planine itd. Meni se dogodlio da sam čitao bibliju, ali sam spoznao da nemam vjere da mi Bog može pomoći. Tada sam se jako uplašio jer ako nemaš vjere da ti Bog može pomoći onda ti On ni ne može pomoći. Isus se često čudio nevjeri nekih ljudi, kao što je i hvalo vjeru drugih. Suma sumarum ja sam otkrio da imam vjeru da mi Bog može podariti vjeru ako ga zamolim pa sam to i učinio. U svakom slučaju vjera je borba samog sa sobom i uvijek moramo biti spremni ispravljati krive slike Boga. Za primjer palo mi je na pamet da je naš Bog samo jedan od mnogo Bogova svaki od kojih ima svoj Svemir i da je naš Bog stvorio svijet, a da još nije bio dovoljno vješt u tome pa je morao sam sići i popraviti stvari. To je jedna slika krivoga boga i treba se intelektom boriti protiv te slike dakle ne emocijama već intelektom.




Meni je samo bitno da djeluje.

Što se tiće vjere složio bih se s jednim od prethodnih komentara tonija koji je naveo izjavu filozofa Henria Bergsona da je intuicija sredstvo spoznaje istine, više od razuma. Također postoje slične izjave i drugih poznatih religioznih osoba, primjerice:
Albert Einstein: "Intuicija je sveti poklon, dok je razum vjerni sluga. Stvorili smo društvo koje veliča slugu i zaboravilo je na poklon"
Tolstoj: "Razum me nije ničemu naučio; sve što znam dalo mi je, otkrilo mi je srce"
Paul Palnik: "Razum mora teško razmišljati kako bi shvatio 'istinu', no intuicija ju prepoznaje istog trena"
Joseph Joubert: "Razum nam može kazati što treba da izbjegavamo, ali jedino nam srce govori što treba da radimo"
Sv. Augustin: "Vjeruj da bi razumio, razumi da bi bolje vjerovao."
Stoga se ne može nešto što je govor srca i intuicije podvesti pod placebo. Ako vjeru i molitvu isključivo budeš pokušavao dokučiti razumom onda si na krivom putu.
Vjeru se mora prvo prihvatiti i onda se ulazi u osobni odnos sa Trojedinim Bogom. Molitva je prvenstveno čin volje i rezultat čovjekove odluke da stupi u odnos sa svojim Stvoriteljem i Otkupiteljem. Pri tome je Bog uvijek onaj koji radi prvi korak, a molitva je slobodni čovjekov odgovor na Božji poziv. Stoga ni jedna molitva nikada nije uzaludna ili beskorisna. Molitva ne mora uvijek polučiti nekakav mjerljiv rezultat ili emocionalnu utjehu, sreću ili mir. To su darovi Božji i nemamo ih pravo očekivati ili zahtijevati svaki put kada pristupimo molitvi.

Molitva nije magija s kojom bi mi zapovijedali nekim silama, npr. da dobijemo novce ili ozdravimo od neke bolesti. Molitva je preobrazba s pomoću onoga što nam Bog ima reći. Zato ne mogu ni iskreno moliti ako ne vjerujem u Boga, jer molitva je razgovor sa Bogom, susret dviju osoba.
Učinak toga susreta i preobrazbe je ipak konkretno uočljiv (npr. duhovno ozdravljenje od mržnje, osvete, malodušnosti...). Dakle, ne radi se o magiji, već o vidljivim plodovima susreta Boga i čovjeka kroz molitvu. Posljedice mogu nekad biti i materijalne, npr. tjelesno ozdravljenje, ali to nikad nije svrha već je uvijek povezano uz duhovnu preobrazbu.

Ako se tako nešto dobije na psihijatrijskom kauču, je li to onda alternativa?

_________________
A ljudi i ne sanjaju da onaj ko završi jednu stvar nije onaj isti koji je tu stvar započeo, čak ni onda kad obojica imaju isto ime, jer je to jedino što ostaje nepromijenjeno, ime, i ništa više.

Duhovno zdravlje nitko nije zadobio kod psihijatra, jer je dotični liječnik za psihu, a ne duh.

Je ako je krijesnica alternativa suncu. Glavna moc psihijatrije je da ce psihijatar poslusati sto njegovog pacijenta muci i to je dobro jer se tako moze rijesiti problem koji vec taj pacijent ima. Pazi razlog uspjeha te terapije je u tome što je to razgovor sa zdravom osobom koja mu zeli dobro. Tko je najzdravija osoba na svijetu? Tko ti zeli navise dobra? Isus.

Kad kažem, da li to onda znači da umjesto na molitvu – mogu se javit i psihijatru, pretpostavljam da je teza čitljiva i jasna: Ako je molitva traženje utjehe, koliko onda drugih puteva na tom cilju alternativno postoji?

je li taj put:
hrana i piće
igra i zabava
ili seks?

je li taj put:
u poslu
u radu,
u umjetnosti

ili možda:
u altruizmu
u sportu
u pomaganju

ili u prijateljima,
u druženju
u novim svjetovima
…

Svaki od njih pruža neku utjehu. I neku ovisnost.

_________________
A ljudi i ne sanjaju da onaj ko završi jednu stvar nije onaj isti koji je tu stvar započeo, čak ni onda kad obojica imaju isto ime, jer je to jedino što ostaje nepromijenjeno, ime, i ništa više.

_________________
A ljudi i ne sanjaju da onaj ko završi jednu stvar nije onaj isti koji je tu stvar započeo, čak ni onda kad obojica imaju isto ime, jer je to jedino što ostaje nepromijenjeno, ime, i ništa više.

Nije molitva traženje utjehe već ispunjenja života!




Isus često govori tko jede ovu hranu oglednjet će, tko pije ovu vodu ožednjet će. Voda koju ću mu ja dati postati će izvor vode u njemu... Ja smatram da će raj biti upravo to igra i zabava te upoznavanje Boga kroz čitavu vječnost. Raj će biti i posao i umjetnost, sasvim sigurno altruizam vjerojatno i sport te nadasve svega druženje te po mogućnosti sustvaranje s Bogom u novim svjetovima. Može li itko zamisliti nešto ljepše?

Izvan Crkve nema spasenja: http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/aut ... pasenja-3/

To izvan KC ili kršćanstva opčenito?

Odgovor imaš u navedenom članku.
Citiram iz članka Papu Bonifacija VIII:
",,Nadalje, izjavljujemo, kažemo i definiramo da je u potpunosti potrebno za spasenje, da svako ljudsko stvorenje bude podložno Rimskom prvosvećeniku.’’ (Unam sanctam, 1302. god., DH 875)

te papu sv.Pija X:
"oni koji ne priznaju Papu za svog poglavara ne pripadaju Isusovoj Crkvi.“

Onda tip koji vodi sljedecu propovijed

http://www.youtube.com/watch?v=bKLUOHTRTqA

nije spasen? Daj poslusaj do kraja pa zakljuci za sebe.

Da se ne ponavljamo, o Crkvenom tumačenju i pojašnjenju definicije "izvan Crkve nema spasenja" već smo pisali na temi "Tko će biti spašen"

Ukratko, spasenje se postiže samo po Kristu i Crkvi kojoj je povjerio milosna sredstva spasenja, zato "Izvan Crkve nema spasenja".
Bez Krista se nitko nije spasio niti se može spasiti. Za razliku od "dobrih" ljudi koji imaju ljubavi do neke granice, Krist nam nudi drugačiju ljubav koja ide čak do ljubavi prema neprijateljima.
I ateisti se mogu spasiti samo iz milosti koju je Krist povjerio Crkvi. Čak i u slučaju kada netko bez osobne krivnje ne poznaje Krista i Crkvu, spasenje se odvija samo po Kristu, jer drugačije se i ne može u potpunosti ljubiti ni spasiti:
"Za one koji formalno i vidljivo nisu članovi Crkve »Kristovo je spasenje dostupno snagom milosti koja ih, iako je s Crkvom u tajanstvenoj povezanosti, u nju formalno ne uvodi, ali ih prosvjetljuje primjereno njihovu unutrašnjem stanju i prilikama vremena. Ta milost dolazi od Krista ..."(Dominus Iesus 20)

"Vječno spasenje mogu, naime, postići i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem milosti nastoje djelom ispuniti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti."(Lumen Gentium 16)