Dobro veče u ove kasne sate i pozdrav svima na forumu!
Dolazim u miru i želim svim vjernicima čestit Božić i neka ga proslave mirno u krugu svoje obitelji kao što ću i ja iako ga osobno ne shvaćam jednako (budući da isti doživljavam kao čisto kulturološki fenomen, a slavim ga iskreno jedino zbog poštovanja prema vjernicima u vlastitoj obitelji i donekle navike). Imam jedno složeno pitanje na koje bih htio dobiti odgovor tj. objašnjenje od nekog kvalificiranog i upućenog. Iako znam da je malo nezgodno vrijeme nije mi namjera provocirati već više činjenica da na općim forumima teško možete doći do nekakvog pravog i suvislog odgovora i izbjeći nepotrebne rasprave.
Ovako dakle stvar je sljedeća - dakle iako sam dijete mještovitog braka (ateističko-katoličkog) kao dijete sam kršten i odgajan u katoličkom duhu od vjerničke strane, naravno primio sam sve sakramente, rekao bi bio sam štoviše izniman i uzoran vjernik (ministrant u lokalnoj župi, pjevao sam u zboru crkvenom, bio svake nedjelje na misi itd). Uglavnom kasnije kako sam odrastao moja mišljenja i stavovi počeli su se udaljavati sve više i više od službenih stavova Crkve i katoličanstva - kako na praktičnom tako i u konceptualno-teorijskom smislu promišljanja ljudske svrhe postojanja itd... Uglavnom da ne ulazim preduboko jer mi nije to namjera tamo negdje u 16-17 godini prvi puta sam se privatno odrekao katoličkog nauka. Naravno otada je prošlo podosta vremena i još uvijek stojim čvrsto pri svojoj odluci iako sam od tada prošao dugačak put sazrijevanja i formiranja vlastite ličnosti. Naravno moja (uža) obitelj zna za moje (ne)vjerske stavove, uglavnom jedan sam od onih novopridošlih na listu ateista iz popisa 2011. i budući da smo stvari raščistili isto više nimalo ne utječe na naše međusobne odnose.
Dakle imam neka pitanja jer bi se ista vrlo vjerojatno mogla ticati moje skorašnje budućnosti budući da srce ne pita za vjerske nazore (tj. budućnosti moje djece koju bih želio podizati tako da im ponudim vlastite svjetonazore tijekom odrastanja i dati im priliku da odluče kada budu sposobni po tom pitanju i formiraju vlastite), a postavljam ih poučen prošlošću vlastite obitelji (već 2 generacije za redom). Dakle budući da kao svaka osoba želim zasnovati obitelj s voljenom osobom koja je spletom geografsko-kulturoloških okolnosti katoličke vjeroispovjesti zanima me kako se postaviti po tom pitanju. Znam da je prvenstveno riječ o dogovoru između dvije zrele osobe međutim katkada nije moguć naći zajednički jezik tj. nešto se dogovori, a kasnije se napravi suprotno zbog dijela obitelji koji je vjernički nastrojen. Moja je želja potomcima omogućiti da odaberu sami kad budu sposobni ako žele biti članovi katoličanstva, neke druge religije ili kao ja danas posve ireligiozni.
Zato me zanima kakav je stav Crkve prema inicijaciji djece iz mješovitih brakova u vlastite redove? Inače moj generalni stav je da se cijeli proces inicijacije u religiju kod svih vjera vrši znatno prerano i da osoba niti je zrela niti ima znanja da bi bila sposobna razumijeti u potpunosti o čemu je uopće riječ. Dakle ne protivim se samom poučavanju djece vjerskim stavovima i svjetonazorima niti pohađanju obreda (misa) niti pohođanju/upoznavanju vjeronauka (sve je to dio konsenzusa koje je ljudski i jedino ispravno napraviti kada ste u takvoj situaciji) međutim smatram da bi samo primanje trebalo bolje regulirati od krštenja pa do završne krizme kada osoba postaje punopravni član vjerske zajednice. To je kao da djetetu toj dobi dadete pravo glasanja na izborima i očekujete da ono može samostalno odlučiti za će stranku glasati (ja ovo posljednje iskreno ne znam ni danas, ali doduše to je pošto i nemamo neki izbor na političkoj sceni
).
Dakle zanima me zašto Katolička Crkva (tj. barem većina svećenika kao službenih predstavnika iste) iako formalno isto ne dopušta konstantno u praksi zatvara oči prilikom uvođenja/primanja djece iz necrkvenih mješovitih brakova u svoje redove i davanja sakramenata koji to potvrđuju bez izričitog pristanka ireligioznog člana takve bračne zajednice (a često i skrivećki iza leđa). Ne smatram da sam u krivu ako želim pustiti vlastitoj djeci na izbor kada budu sposobni da odaberu štoviše mislim da je isto i moje temeljno ljudsko pravo kao i njihovo. Da li je dijete tim mojim izborom onemogućeno da kasnije pristupi Crkvi ukoliko odluči i poželi primiti sve sakramente po vlastitoj savjesti? Koliko ja znam nije zato ne vidim problem u cijeloj priči. Osobno ja ne zamjeram na želji katoličkoj strani da uvedu djecu u Crkvu, iako bih volio da vjernici znadu pokazati nešto više tolerancije i zrelosti kao i kvaliteta koje se promoviraju poput poštovanja prema drugačijem mišljenju pogotovo. Kada već svjesno i bez prisile ulaze u takav odnos/zajednicu morali bi biti spremni na određene ustupke barem što se tiče formalnih činova dok sama osoba koju se želi uvesti ne bude zrela i odluči se sama na taj korak. Na kraju moram iskreno priznati da najviše zamjeram u cijeloj priči službenicima Crkve na neodgovornom ponašanju (a nerijetko i poticanju na isto) u takvim slučajevima.
- Hvala unaprijed na odgovorima, lijep pozdrav i ugodni blagdani!
Login
Registracija
FAQ
Traži
