|
PRAVOSLAVNA LITURGIJA SVETOGA OGNJA U JERUZALEMU
»Ljudskim se to riječima ne da opisati«
Pravoslavna liturgija Svetog ognja na Veliku subotu, u bazilici Svetog Groba | GK
Pravoslavna liturgija Svetog ognja na Veliku subotu, u bazilici Svetog Groba | GK
»Kroz mrak pronalazim put do unutarnje prostorije i tu padnem na koljena. Ispred groba izgovorim nekoliko molitava, a potom čekam. Ponekad to može trajati nekoliko minuta, ali uglavnom se čudo dogodi odmah: upravo iz onoga kamena na kojemu je Isus ležao iziđe svjetlo koje se ne može definirati«, posvjedočio je pokojni patrijarh Diodoros I.
Vjerojatno najupečatljivije uskrsno slavlje u cijelom kršćanskom svijetu i svakako jedno od najstarijih jest pravoslavna Liturgija svetoga ognja u bazilici sv. Groba u Jeruzalemu. Zapravo je riječ o bitno uranjenom (iza podneva na Veliku subotu) vazmenome bdjenju. Točnije, u bitnim se obrisima liturgija poklapa s prvim dijelom katoličkoga vazmenoga bdjenja u sadašnjem obliku, tj. sa službom svjetla. Dakako, činjenica da se liturgija događa na mjestu Isusova uskrsnuća već sama po sebi daje događaju posebnu mističnu čar. No to nije sve. Prema predaji, a i uvjerenju mnogih kroz povijest i danas, riječ je o čudesnom događaju jer vatra na kojoj se pale svijeće vjernika nije zemaljskoga podrijetla, već nebeskoga.
Sve bogatstvo kršćanskoga Istoka
Dakako, kao i kod drugih sličnih neobjašnjivih događaja, oko svetoga ognja postoje sporenja, pa i unutar samoga pravoslavlja. No sigurno je, kao što se kaže u jednom izvještaju s događaja koji je objavila Franjevačka kustodija Sveta Zemlja, da u svetost ognja ne treba sumnjati. Posvećuje ga, naime, već i samo sveto mjesto Isusova groba, a naposljetku Uskrsli koji je u sfere svetoga jednom zauvijek uzdigao čitav svijet. Nije stoga čudo da se na liturgiji uz pravoslavne vjernike i pripadnike starih istočnih Crkava nađu i brojni katolici i protestanti. Osobito kad Uskrs padne na isti dan po gregorijanskom i julijanskom kalendaru, kao što je to slučaj ove godine.
Od ranoga jutra vjernici počinju pristizati u baziliku sv. Groba, probijajući se kroz kordone izraelske policije, oboružani obveznim ulaznicama i strpljivošću. Bazilika postupno postaje mozaik koji pokazuje sve bogatstvo kršćanskoga istoka. Ondje su grčko-pravoslavni vjernici iz same Svete Zemlje i iz pravoslavnih zemalja diljem svijeta, pravoslavni Kopti, Sirci, Armenci... Liturgijske pjesme uvode u samo slavlje koje se ima dogoditi.
Oko jedan sat kroz mnoštvo se do svetoga Groba probijaju izraelski službenici. Premda nisu kršćani, oni su sastavni dio slavlja. Oni simboliziraju rimske vojnike koji su zapečatili grob kako Isusovi učenici ne bi ukrali njegovo tijelo. Stoga i oni voskom pečate grob, a prije toga provjeravaju da unutar svetišta nije skrivena kakva vatra ili sredstvo kojim bi je se moglo zapaliti.
Najstariji nepromijenjeni kršćanski obred
Nešto prije dva sata u baziliku ulazi jeruzalemski grčko-pravoslavni patrijarh. Skida sa sebe sve ruho koje simbolizira njegovu vlast i službu te ostaje u osnovnoj donjoj haljini. Sva svjetla u bazilici se gase. S dvije velike voštanice patrijarh ulazi u samo svetište. Nakon nekoga vremena izlazi s upaljenim svijećama. Predaje ih najprije armenskom patrijarhu, potom koptskom, potom drugim vjernicima. Uskoro se čitava bazilika ispuni svjetlom. Osim hodočasnika, liturgija redovito privlači visoka politička izaslanstva iz zemalja sa snažnom pravoslavnom tradicijom, a uživo je prenose i televizije u tim zemljama. Putovanje zrakoplovima omogućuje i nošenje svetoga ognja diljem svijeta.
Izvan pravoslavlja Liturgiji svetoga ognja ozbiljno je pristupio danski teolog Niels Christian Hvidt, svojedobno prvi katolik koji je diplomirao teologiju na Sveučilištu u Kopenhagenu nakon reformacije. Da je riječ o ozbiljnom znanstveniku svjedoči činjenica da je svojedobno predavao na papinskim sveučilištima Gregoriani i Angelikumu, potom je svoj rad nastavio na nekoliko visokoškolskih ustanova na njemačkom govornom području. Prema Hvidtovim riječima, Liturgija svetoga ognja najstariji je nepromijenjeni kršćanski obred. Prema nekima njezin nastanak seže u 4. stoljeće, prema drugima u 8., a prva pisana svjedočanstva o njoj susreću se oko 1000. godine.
Svjedočanstvo pokojnoga patrijarha
Danskoga je teologa svojedobno zanimalo što se događa unutar kapelice koja okružuje sam Isusov grob (»Anastasis«). U kasnim devedesetim godinama uspio je o tome razgovarati s pokojnim grčko-pravoslavnim patrijarhom Diodorosom I. Patrijarh je opisao događaj: »Kroz mrak pronalazim put do unutarnje prostorije i tu padnem na koljena. Ispred groba izgovorim nekoliko molitava, a potom čekam. Ponekad to može trajati nekoliko minuta, ali uglavnom se čudo dogodi odmah: upravo iz onoga kamena na kojemu je Isus ležao iziđe svjetlo koje se ne može definirati. Njegova je temeljna boja plava, ali se prelijeva u mnogo nijansa. Ljudskim se to riječima ne da opisati. Svjetlo se uzdiže iz kamena kao što se magla podiže iz jezera - gotovo da izgleda kao da je kamen prekriven oblakom magle, samo što je svijetla. Svake se godine svjetlo ponaša drugačije. Ponekad samo prekriva stijenu, a drugi put obasjava čitav grob, tako da ljudi izvana vide da je ispunjen svjetlom. Svjetlo ne sažiže. Nikada u šesnaest godina otkada sam jeruzalemski patrijarh i primam sveti oganj nisam spalio bradu. Svjetlo je drugačije od obične vatre koja gori u svjetiljkama.«
»U određenom trenutku«, nastavio je sugovornik, »svjetlo se uzdiže i oblikuje stup u kojemu je vatra druge prirode, tako da na njoj mogu zapaliti svijeće. Kad primim plamen na svoje svijeće, izlazim i dajem vatru najprije armenskom patrijarhu, a potom koptskome. Nakon toga dajem vatru ljudima koji su u crkvi.« Pokojni je patrijarh posvjedočio da je ulazak u grob i molitva i za njega samoga, svaki put, »vrlo sveti trenutak i vrlo sveto mjesto«. »Svaki je put to za mene još jedak korak k obraćenju«, rekao je patrijarh Diodoros I.
Teolog Hvidt pita se zašto je Liturgija svetoga ognja tako slabo poznata na Zapadu. Što se tiče protestanata, stvar mu je prilično jasna. Njihova je tradicija odbacila čuda i ne zna u koju bi ih misaonu policu ugurala. No kod katolika nije tako. Jedan od razloga nepoznavanja Liturgije svetoga ognja svakako je činjenica da kršćanski Zapad (najčešće) slavi Uskrs na različit datum od većine istočnih Crkava. No presudan razlog Hvidt vidi u »crkvenoj politici«.
Božja vatra u ljudskim srcima
Naime, među pravoslavnima ima onih koji u čudu svetoga ognja, budući da ga prima isključivo grčko-pravoslavni jeruzalemski patrijarh, vide potvrdu da je pravoslavna Crkva jedina prava Kristova Crkva. To kod katolika, razumljivo je, izaziva otpor, a onda i ignoriranje. No Hvidt se poziva na grčko-pravoslavnoga metropolita Bostre Timoteja koji je rekao: »Do 13. stoljeća cijela je Crkva slavila obred čudesnoga svjetla. Čak i kad su katolici napustili grad, obred je nastavio ujedinjavati sve pravoslavne.«
Već je istaknuto da je Liturgija svetoga ognja, odnosno njezin element čuda, predmet mnogih sporova. Neki bi u sveti Grob najradije poslali ekipe CSI-ja s kamerama i drugim mjernim instrumentima da istraže nešto što zapadnjačkom pozitivizmu automatski miriše na prijevaru. No može li čovjek istražiti - ili samo gradi nove kule babilonske - sve Božje vatre koje on pali gdje hoće? Ponajprije u ljudskim srcima. Naime, radost okupljanih vjernika, kad se prve svijeće s vatrom pomole iz Anastasisa, gotovo je teže opisati negoli sam sveti oganj.
|
Login
Registracija
FAQ
Traži
