Katolički odgovori

Ovdje možemo stavljati citate i naše razmišljanje o tome.
Pošto nemam nikakvu knjigu pri ruci zamolio bi za početak Frana da stavi nešto iz Gospodina ovdje.

Otvorjo si temu da se mećete pametni i citirate tuđe. Vlastite misli neznate pisati

Ak si me tak lepo zamoliv, pa to bi mora biti srca kamena da se ne odazovem.


OBJAVLJIVANJE I PRIKRIVANJE


Između drugoga i trećeg nagovještaja muke u šesnaestoj glavi Lukna Evanđelja nalazi se prispodoba o bogatašu i Lazaru: „Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada, u teškim mukama u paklu podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu. Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’ Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane’" (Lk 16,19-31).

Ta prispodoba sadrži mnogo toga što bi nas moglo potaknuti na razmišljanje. Prije svega, u svijest dolazi podsjetnik na to da se vječnost pripravja u vremenu. U danima našega života koji brzo promiču mi odlučujemo o našoj vječnoj sudbini. Sjetimo se Gospodinove opomene: „Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi (Iv 9,4). I siromah i bogataš žive vječno. Nipošto ne na način da se njihov život jednostavno nastavlja dalje, nego je njihov život postao definitivnim i vječnim pred Bogom. Zato je bio presudan njihov život prije smrti: jedan od njih živio je u mukama i neimaštini, ali se ipak čvrsto držao Boga, dok se drugi držao za sebe te je posve zaboravio na Boga i milosrđe. A onda nailazimo u tom odlomku na nešto drugo, što je sadržano u zadnjim rečenicama. Prokleti čovjek moli Abrahama da pošalje Lazara njegovoj braći. On bi trebao poći do one kuće pred čijim je vratima kao siromah danima ležao te svojim dolaskom posvjedočiti da postoji vječni život te stanovnike te kuće opomenuti na njihovu vlastitu vječnu sudbinu. Abraham mu odvrati: Zato imaju Mojsija i proroke — dakle Objavu, u riječima Svetoga pisma i usmenoj predaji koja se svakodnevnim učenjem prenosi dalje. Bogataš odgovori da im od toga nema nikakve pomoći. Ono što stoji zapisano a knjizi i o čemu svećenik propovijeda ne ostavlja na njih ni najmanji dojam. Ali kad bi po pokojniku došla k njima sama vječnost, oni bi se itekako zamislili. Reče mu na to Abraham: „Ako ne slušaju Mojsija i Proroke, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane." I mi se odmah prisjetimo silnoga događaja s onim drugim, stvarnim Lazarom, koji se uistinu vratio od mrtvih te stanovao opet među ljudima, a ti ljudi, unatoč tome, nisu povjerovali živoj Riječi — već su se pred njom još većma zatvarali. Da, sazvali su Veliko vijeće; ono je protumačilo znamenje Lazarova uskrsnuća opasnim i po narod zavodničkim te se posavjetovalo kako bi bilo najbolje ubiti i samoga Lazara (Iv 12,10—11)! To nam nameće novo pitanje: Kako se uopće navješćuje stvarnost Božja među ljudima? Je li jednima lakše, a drugima teže prihvatiti Objavu?

Prije svega pitamo se: zašto Bog sam ne govori s nama? Ako Bog sve podržava i prožima - zašto onda ne progovara u meni? Zašto se u tom pogledu moram oslanjati na pisanu i izgovorenu riječ, na učitelje i propovjednike? Zašto mi on sam ne progovara svoju istinu u Duhu da bih je mogao unutarnje razumjeti? Zašto on sam ne dodirne svojom voljom moju svijest pa izravno osjetim kakav je moj odnos prema njemu? Zašto ne dopušta da u sebi, u svom srcu, u svojoj osjećajnosti, uistinu osjetim dragocjenost njegova obećanja i na taj način konačno zadobijem jasnoću koja donosi mir i u kojoj se sastoji cilj svega stvorenoga? Na to je teško odgovoriti. Ne preostaje nam drugo nego kazati: zato što Bog tako hoće. Ali ipak možemo naslutiti razloge. Romano Guardini "Gospodin"

Hvala Fran za ovu duhovnu hranu, više vrijede ovih par rečenica nego sve naše pametovanje na ovom forumu.

Ako ti nije teško nastavi dalje (:

PRIJATELJU moj!


Nije.


Tu nam stvar valja ovdje temeljito raščistiti. Jesu li oni koji su ga vidjeli vlastitim očima bili u boljem položaju u odnosu na nas? Jesu li ljudi koji su ga u to vrijeme slušali bili u drukčijem položaju nego mi danas kad slušamo njegovu riječ? Zbog jedne stvari moramo biti na oprezu. Ako bismo tvrdili da za shvaćanje Božje poruke osobno poznavanje i gledanje Isusa znači prednost — zašto onda njegovi suvremenici nisu povjerovali? A nisu, izuzmemo li sasvim neznatan broj onih koji su zbilja povjerovali — možda ne možemo navesti nikoga drugog osim njegove majke i dviju Marija te dodajmo još Ivana apostola! Prema tome, čovjek je ipak u zabludi ako misli da bi neposredan susret s Isusom morao u čovjeka utisnuti vjeru, htio on to ili ne. Najvjerojatnije čovjek previđa ono što vjera traži, naime poslušnost, trud i odgovornost vjere — te misli kako se sve to može postići trenutnim entuzijazmom. Bila bi to zabluda slična onoj koju nalazimo u mišljenju da bi sve bilo puno lakše kad bi Bog svakoga čovjeka neposredno prosvijetlio svojim svjetlom. Što bi u tom slučaju bilo lakše? Opredijeliti se? Izići iz sebe i ući u ono što je Božje? Poslušnost? Predanje duše? Kad bi se to htjelo olakšati, zaprijetila bi opasnost da čovjek napusti ozbiljnost vjere te pokuša izmaknuti iz poslušnosti u izravan zanos „doživljaja". Čovjek koji gaji tu zabludu ne shvaća ispravno Božje svjetlo. Zamišlja ga previše po čovjekovoj mjeri, kao osjećaj koji obuzme čitavo biće. Taj je čovjek iz područja kršćanske vjere otklizio u područje „religioznosti". Ako mislimo da bi nas izravan susret s Isusom poštedio onoga što u najdubljem temelju tvori napor i opasnost vjere, onda smo Isusa pogrešno zamišljali. On to ne bi nikad učinio. A ako bi mu se tko pridružio u entuzijazmu, i kod takva bi čovjeka sasvim sigurno nastupila kriza. On bi se, da se izrazimo vrlo plastično, udaljio od „neposredna doživljaja Isusa" i okrenuo se vjeri u Isusa Krista, utjelovljenu Božju riječ, Božjega poslanika, obrativši se. Nije li se nešto slično zbilo s apostolima pred smrt Gospodinovu, zatim kod njegova uskrsnuća i iznad svega na blagdan Pedesetnice ili Duhova? Naposljetku dolazimo na ono najbitnije: što zapravo znači utjelovljenje? Ono je ispunjenje Objave. Nepoznati Bog postao je poznatim. Transcendentni Bog iznenada je ušao u povijest. Utjelovljenje znači da je živa, esencijalna Riječ Božja, Logos, Sin u kojem prebiva punina otajstva Očeva, po Duhu Svetom postala čovjekom. Vidimo li u čemu je bit? To da je istinski postao čovjekom, a ne da je ušao u nekoga čovjeka? Nebesko se biće premjestilo u čovjekov prostor. Transcendentno je biće stupilo u tjelesnost trenutka, u povijesnost sudbine. „Tko njega vidi", taj ne nagađa, nego vidi i Oca (usp. Iv 12,45). Skriveni Bog, pridržan samom sebi, objavljuje se u ljudskom obličju. On ulazi u formu, sadržaj i značenje ljudske riječi. Ovdje se ne radi ni o kakvoj dijalektici, prema kojoj bi riječ po sebi bila ljudska tvorevina, svjetski element, a onda se, kad se to Bogu svidi, iz nedokučivoga ne i ipak dogodi Božja Riječ. To su zamorne krinke potajne nevjere u to da je stvarna Riječ Božja bila prisutna u povijesti; nevjere u to da je riječ o stvarnom utjelovljenju. Ali to nije točno. Onaj tko sluša Isusovu riječ sluša Boga. Razumijevanje njegove riječi, dakako, jest nešto sasvim drugo. Jer čovjek može „slušati i ništa ne razumjeti" (Mk 4,12).

Činom utjelovljenja otkriva se skriveni Bog i dolazi među nas. Ali činjenica da o Bogu ne govore drugi, nego da on sam govori; da o njemu ne pripovijedaju drugi, nego da on sam živi svoju sudbinu; da o njemu ne dobivamo samo vijesti, nego da pred nama stoji on u tijelu - upravo ga ta činjenica opet na neki način zastire. Mi ne smijemo o tom odnosu razmišljati na temelju naših navika, navika koje zavaravaju, jer navika nosi sa sobom privid razumijevanja. Ako se trebam susresti s nekim čovjekom za kojega mi je rečeno da ga resi veličina duha, i ako tom velikanu ne bih unaprijed učinio nepravdu zamišljajući ga u fantastičnim kategorijama tako da se ne razočaram kad ga napokon vidim - ja bih u tom slučaju bio spreman i otvoren za stjecanje dojma, za jasno sagledavanje, razumijevanje, divljenje, potresenost i bilo što drugo što se nadaje iz takva susreta. Ali ako mi kažu da je tu Poslanik Božji, Sin Čovječji, Mesija čak, kako to stoji kod Ivana; da je tu Onaj koji tvrdi da je jedno s Ocem, a ja dođem te vidim nekoga kako prelazi cestu, vidim ga kako jede i pije, kako podnosi teškoće i napade od svojih neprijatelja — kako da ne doživim pravi udarac? Kad vidim kako on čini ovo i ono; kakve posljedice proizlaze iz njegove riječi ili susreta s njim; kako se njegov život dalje nastavlja i čovjek ne zna što će se dogoditi; kad se tako, naizgled bez jasna cilja, njegov život odvija te sve ukazuje na to da će loše završiti - kako mogu prihvatiti da se u tom vremenitom događaju krije nešto što vrijedi definitivno i za sva vremena? To što Bog ovdje progovara iz ljudskoga obličja, ljudske riječi i ljudske subine te govori našim jezikom, to nam otvara vrata vječnosti. To shvatiti znači posjedovati vjeru. Na temelju toga spoznajemo tko je zapravo Bog: ne "apsolutni" Bog, nego — usudimo se to kazati — ,,ljudski“ Bog. Međutim, iz toga se istovremeno podiže strašan prigovor protiv vjerodostojnosti toga događaja, jer ta čovječnost budi u meni osjećaj: Bog uistinu ne može biti takav! Ono što se objavljuje odmah se prekriva. Ono što nas je dotaklo odmah diže zidove. Ono što nas je približilo čini da sumnjamo u to nalazimo li se stvarno pred Bogom. Ono što objavu čini objavom upravo je ono što omogućuje sablazan. Romano Guardini "Gospodin"

Svaka čast jedva hvatam misao brate.....možeš nastaviti.

BRAVO! Hvala. Ti i Hrki ste mi jedini prijatelji ovde (i ne samo ovde, nego općenito u životu), drago mi je da ti se sviđa tekst. Uvijek sam znao da ti znaš cijeniti dobre misli i dobru knjigu a ne povodiš se za bapskim naklapanjima.


Mi i predobro znamo koliko je za vjeru teško to što o Kristu slušamo samo preko glasnika. I to ne preko prvih glasnika, koji su vlastitim očima vidjeli i nad koje je sišao Duh Sveti, tako da svojim riječima veličanstveno mogu dočarati sveti lik: mi slušamo o njemu od nasljednika tih glasnika koji nastavljaju tu tradiciju poslije gotovo pune dvije tisuće godina. A često je ne slušamo čak ni od glasnika koji s uvjerenjem propovijedaju tako da bi mogli pobuditi vjeru, već od glasnika koji često nisu ništa bolji od plaćenih učitelja! Mi znamo koliko vjeru otežava činjenica da se sveta riječ razmišljanjem stoljećima dorađivala, opterećena beskonačnim sukobima i borbama, opterećena mržnjom i obranom; da su je običaji otupili, ravnodušnost paralizirala, volja za moć i častoljublje iskoristili. Pa ipak je i velika pomoć to što su mnogi o njoj razmišljali i tako doprinijeli samoj vjeri; da su dva tisućljeća povijesti živjela u njoj i da je tako sve ljudsko odzvanjalo u božanskoj poruci. Ne znači li kršćanska zajednica i to da trebamo pomagati jedni drugima da razumijemo Božju riječ? Svatko od nas nosi u srcu čovjeka koji mu je pomogao da što ispravnije sagleda poruku i svoj život što dosljednije uskladi s njom. Tko se od nas ne osjeća dužnikom prema nekom velikanu prošlosti, bilo da je riječ o misliocu, bilo o svecu, koji je ozbiljno postupao sa svojom vjerom? Kad sve to uzmemo u obzir - je li čovjek Isusova vremena u usporedbi s današnjim čovjekom doista imao neku prednost? Je li vjerovati bilo lakše kad je Isus putovao Galilejom.. ili nakon Pedesetnice, u gradovima gdje je Pavao govorio... ili u vrijeme progonstava, kad je blistavo sjala srčanost mučenika... ili u stoljećima velikih srednjovjekovnih svetaca... ili danas? Može li sto ili petsto godina predstavljati bitnu razliku za ono najvažnije - za ono što potječe od Boga? Vjerovati znači usvojiti ono što leži u izgovorenim riječima i povijesnoj osobi - i to kroz naslagu ili pokrivač koji je tijekom dugih stoljeća prekrio tu osobu i te riječi. Kod prvoga susreta otkrivenje objave zacijelo je posjedovalo čudesnu snagu, ali i gotovo nesvladivu prepreku sadržanu u pitanju: tko je taj čovjek? Ta je prva prepreka istovremenosti nestala. Slika se otad uvijek retroaktivno tumači. Prožeta duhovnim iskustvom apostola, slika se prenosila u kršćansku nutrinu, a u naviještanju je djelovala prosvjetljujuća, preporodna snaga Duha Svetoga. No u isto vrijeme preko svega se prevlačio novi veo: ljudska narav glasnika te poruke, sa svim što je povijest od same poruke učinila. Zadaća nas kasnijih naraštaja, koja se sastoji u tome da iz propovijedi, knjiga i prispodoba; iz svetih obreda, iz umjetničkih slika, ćudoređa, običaja i simbola razlučimo živoga Krista, uistinu je teška — ali po svoj prilici nimalo teža od one da se u „sinu tesarevu“ prepozna Sin Božji. Zaključak takvih razmišljanja bit će zacijelo da situacija s vjerom u bitnom ostaje ista. Uvijek imamo nešto što otkriva, uvijek imamo nešto što je skriveno. Uvijek se jedno te isto zahtijeva: da naša želja za spasenjem postane jedno s onim što stoji zapisano. Tijekom vremena, naravno, mnogo se toga promijeni.

U jednom trenutku nešto postane teže, a u drugom trenutku lakše; međutim ono bitno - da čovjek koji sluša mora napustiti neposredni kontekst ljudskoga iskustva i uzdići se u područje vjere - ostaje uvijek isto. Uvijek vrijedi pravilo: „Onaj tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga" (Mt 10,39). Kako se to zbiva u pojedinačnim slučajevima, ne može se unaprijed kazati. U konačnici se vjerojatno svodi na to da je potrebno biti spreman za Objavu. U čovjeku koji sluša mora nešto biti stalno na straži i osluškivati. Slušatelj ne smije više u svijetu vidjeti sve svoje zadovoljstvo, mora tražiti drugdje. Kad nam netko prilazi iz magle, u prvi mah ništa na njemu ne možemo razaznati. On može biti „ovakav" i „onakav". Samo dvojica mogu tu osobu prepoznati: onaj koji toga čovjeka voli i onaj koji ga mrzi. Ostavimo mržnju daleko po strani; sačuvaj nas, Bože, od toga da naspram Krista ikad posjedujemo zlu pronicljivost koja dolazi iz samoga pakla i koja se očituje u tome što nepogrešivo nanosi štetu onima koji su njegovi. Zadržimo se kod pogleda onoga koji ljubi — pa makar je to tek početak ljubavi; želja da jednom uzmognemo tako ljubiti kako uzmogne ljubiti čovjek koji je upoznao Sina Božjega. Budemo li imali taj pogled, svakako ćemo ga prepoznati. Naravno da ni tu nema pravila, ni glede načina ni glede vremena. Može se dogoditi da nam ni najdublje izlaganje ništa ne kaže, ali dobronamjerna opomena ili velikodušnost ljudskoga srca zapali u nama svjetlo. To se može dogoditi u hipu, a može se dogoditi da čovjek danima i godinama mora ustrajavati u neizvjesnosti. Kamo sreće da ustraje i ostane vjeran istini! Naime, bolje je ustrajati u neizvjesnosti, nego se dati nagovoriti na opredjeljenje koje nema u nama čvrsta uporišta. Istinska spremnost sadrži u sebi već sjeme vjere, a neistina s kojom se čovjek zavarava da posjeduje neko uvjerenje koje još nije ukorijenjeno u njemu sadrži u sebi već klicu propasti. Međutim, to nipošto ne znači da je sumnja kao takva znak koji najavlju je početak otpada od vjere. U svako doba mogu iskrsnuti pitanja i donijeti sa sobom nemir: uglavnom se radi o nevoljama srca koje se zaodijevaju u misaone forme. Sve dok je vjera vjera, a ne gledanje, ona će uvijek iznova biti napadana i morat će se boriti za svoj život, pogotovo u ovom pretjerano osvijetljenom i destruktivnom vijeku u kojem vjeri tako često nedostaju jasnoća pogleda i žar iskustva te mora ustrajavati jedino snagom vjernosti. No, osim toga, postoje pitanja, vrlo duboka, koja se nakon tobožnjih rješenja uvijek iznova pojavljuju, a kojima smisao nije u tome da čovjek na njih odgovara, nego da ih živi tako da se po njima stalno iznova pročišćuje njegova vjera. Romano Guardini "Gospodin"


HVALA Kopitaru još jednom.

I ja volim čitati tvoje postove, kada stignem, lijepo pišeš i jako dobro razumiješ materiju o kojoj pišeš tako da samo naprijed.

A o čemu ON to piše? Ili ne vidiš da samo skida s interneta za one koji to sami ne znaju? Inače od njega osobno ništa katoličko ni pozitivno, samo ruganje i provociranje.

HVALA!!


"MOJSIJE I ILIJA"


Kad čitamo izvješće sinoptika o preobraženju Gospodinovu — vidi treće poglavlje ovoga dijela - tada u pravilu obraćamo pozornost samo na ono što se događa s Kristom i na to u kakvoj je to vezi s uskrsnućem. Tako najčešće zaboravimo pitati što predstavljaju dvojica muškaraca koji su se tu objavili i razgovarali s Isusom. To su „Mojsije i Ilija“, zakonodavac Staroga zavjeta i prorok o kojem nas izvješćuje Prva knjiga o Kraljevima da je pred kraj života bio uznesen na nebo; iz toga je kasnožidovska apokaliptika stala iščekivati da će se on vratiti prije nego što dođe sam Mesija. Pa ipak, mora biti neki poseban razlog zašto se pojavljuju upravo ta dva lika starozavjetne povijesti. Zašto Mojsije, a ne Abraham? Zašto Ilija, a ne Izaija ili netko drugi od proroka? Da, zašto to nije bio Abraham, taj snažni lik s kojim vjera među ljudima doista počinje? Abraham je bio bogat čovjek, bez djece, koji je uživao velik ugled u svojoj zemlji. Tada ga zovnu Bog da napusti svoju zemlju. On je u dubokoj starosti trebao postati ocem naroda; to je početak jedne itekako značajne povijesti. U tu je svrhu trebao napustiti sve što je dotad poznavao i slijediti Boga. To što se od njega tražilo nije bilo nimalo lako. Ne toliko zbog toga što je morao napustiti zemlju, jer su u ono vrijeme lutalačka putovanja ljudima bila uobičajena, nego zbog putovanja na koje je otišao samo iz poslušnosti prema Bogu; zbog vjerovanja u obećanje koje, razumski gledano, nije bilo ostvarivo. Ta je njegova poslušnost bila uistinu velika. Veliko je bilo njegovo ustrajavanje u vjeri dok je punih četvrt stoljeća obećanje bilo tek obećanje, tako da je Abraham dosegnuo stotu godinu. Bila je uistinu neshvatljivo velika stvar kad se obećanje ipak ispunilo te je Abraham dobio sina te je onda, nakon duga niza godina, u vrlo dubokoj starosti, morao opet na put, u krajinu Moriju, da tamo prinese sina kao žrtvu paljenicu (Post 22) i unatoč svemu tome zadržati vjeru u to da će iz njegova sjemena niknuti velik narod. Zato je Abraham nazvan ocem svili vjernika (Rim 4,11). Živio je u beskonačnoj nadi. Pred njim se otvorilo nesagledivo obećanje. Trebao je izići u mezopotamijsku noć i pogledati zvijezde, i tada mu se obrati Bog. „‘Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.’ A onda doda: ‘Toliko će biti tvoje potomstvo.’ Abraham povjerava Gospodinu, i to mu se uračuna u pravednost (Post 15,5-6). Iz ovoga se najbolje vidi kakav je čovjek bio. Dakle, taj čovjek nije trebao doći i razgovarati s Isusom u vrijeme kad je narod koji je proistekao iz njegova sjemena iznevjerio Mesiju. Da se događaj preobraženja zbio prilikom Govora na gori, možda bi se i pojavio praotac Abraham, jer tada je velika mogućnost obećanja bila još otvorena. Sada to više nije bila.

I zato dolazi Mojsije. Što je s njim? I Mojsije je bio pozvan nakon što je, kao miljenik dvora, zbog ubojstva jednoga Egipćanina morao pobjeći iz Egipta. Na brdu Horebu pozva ga Bog i posla da izbavi njegov narod iz egipatskoga ropstva (Izl 3). Mojsije se opirao, vjerojatno je slutio što ga čeka. Dok je Abrahama okruživala beskonačna daljina i božanska mogućnost, na Mojsija je palo strašno breme. Očitovalo se, između ostaloga, to breme i u tome što je imao poteškoća s govorom te ga riječi nisu slušale. Abrahamov je narod bio tu, jak po broju i snazi, ali se nalazio u ropstvu, i Mojsije ga je trebao izvesti na slobodu. To nije značilo samo izvući ga iz kandža egipatske velesile. Bog je bio s njim — dakle, da je narod stvarno htio biti slobodan, tko bi to mogao spriječiti? No narod to zapravo nije htio. Osloboditi narod značilo je otrgnuti mnoštvo iz ograničenosti, zabitosti i tuposti zbrinutoga života. Naravno da su oni vapili k Bogu da ih oslobodi, ali su smatrali svoje vapaje uslišanima čim bi najamnički rad postao samo malko lakši i životni uvjeti malko bolji. I sada, nakon navike stečene tijekom stoljeća, zar da sada krenu u pustinju, u nepoznatu sudbinu koja će od njih zahtijevati neprestanu hrabrost i odvažnost?! Osloboditi to mnoštvo i pripraviti ga za takav pothvat, privoljeti na to njihovu tvrdoglavost, njihova otupjela srca — to bijaše Mojsijeva zadaća. Ta je zadaća značila tegobe bez kraja i konca. Dok je on na brdu Sinaju postio četrdeset dana, trapeći tijelo i jačajući duh, dok je stajao pred Bogom i primao od njega zakon, dolje u taboru dogodilo se nešto strašno. Aron, veliki svećenik, izlio je narodu iz njegova nakita idola, zlatno tele. Kad je Mojsije sišao s brda i približio se taboru, opazi tele i sunarodnjake kako igraju oko njega, strastveno mu se klanjajući, te smjesta baci iz ruku ploče Zakona i razbije ih (Izl 32,19). To je alegorija. Mojsije je imao zadaću da okorjelu volju toga naroda podvrgne Božjoj volji, da dovrši oslobođenje njihovih zasužnjenih umova. S pravom su za Mojsija rekli da je bio čovjek koji se od svih ljudi najviše zlopatio. Povijest izlaska kroz pustinju jest povijest beskonačne borbe, ne samo zbog poteškoća velikoga pothvata, zbog okrutnosti prirode i neprijateljstva okolnih naroda, nego i zbog gluposti i tvrdoglavosti samoga izabranog naroda. Narod se brzo oduševljava i još brže obeshrabruje. Sami sebe vezuju svetom zakletvom, a čim nastupi kušnja, zaboravljaju izrečenu zakletvu. Oni započinju i brzo iznevjere. U teškim trenucima kao da im se izbriše ono iskustvo kad su ustreptala srca gledali velika Božja znamenja te opet razmišljaju poput bilo koje gomile u nevolji; puno su kukavniji nego što bi bilo koji narod na ratnom pohodu smatrao dopuštenim. Ubrzo zatim postaju bezglavo hrabri i srljaju mimo svake opomene u svoju propast. Često se čini kao da nimalo ne osjećaju tajnu ,,izlaska“, kao da ništa ne osjećaju od sveobuhvatne moći Boga koji ih predvodi, kao da uopće ne vide veličinu svoga vođe. Bune se i batrgaju, tvrdoglavi su, glupi, prijevarni. Izvješće o putovanju u obećanu zemlju pripovijeda o strahotno teškoj borbi moćne, pred Bogom obvezane volje sa svim bremenom čovječanstva. Cijeli je narod morao Mojsije nositi na svojim leđima, on, najstrpljiviji od svih ljudi. Da, a kao da uza sve to mora podnositi i breme Boga, kad se ovaj ražestio te u srdžbi rekao Mojsiju: „Pusti da ih istrijebim", a on se zauzimao za slijepi, pobunjenički narod. Katkada izgleda kao da taj narod stoji oko njega i sa svih strana navaljuje na njega, a on to izdržava u zastrašujućoj službi posrednika. To je znalo biti tako teško da je u jednoj prilici čak posustao u vjeri: na kušnji kad je trebao učiniti da iz stijene poteče voda, a njemu je ta pomisao bila smiješna. Zbog toga ga je Bog kaznio time što je doveo narod do granice s obećanom zemljom, ali sam tu granicu nije prešao (Br 20,12). Koliko je taj narod otvrdnuo, vidljivo je iz Božje presude: nitko od onih koji su kao odrasli ljudi krenuli iz Egipta neće vidjeti obećane zemlje. Nitko od njih nije bio prikladan graditi nešto novo. Putovanje kroz pustinju potrajalo je tajanstveno dugo i svi su oni na tom putovanju morali umrijeti. Samo oni koji su pri izlasku iz Egipta bili djeca i oni koji su rođeni u pustinji mogli su po volji Božjoj ući u obećanu zemlju (Pnz 1,34). I sam je Mojsije morao podijeliti tu sudbinu. Međutim, Bog nije povukao svoje darove, nego je razgovarao s njim „licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem" (Izl 33,11). On je ostao Božjim prijateljem, ali je ipak skončao život na gori Nebo s koje mu je Bog pokazao obećanu zemlju u koju sam nije smio prijeći (Pnz 32,48-52; 34,1-6). Romano Guardini "Gospodin"

Tebi hvala, idemo dalje...

Može prijatelju.


Taj se čovjek pojavio pred Kristom - pred njim koji je teret naroda trebao ponijeti do kraja. Kojega je krivica toga istog naroda iznevjerila u želji da ga svojim živim tijelom uvede u novu zemlju otvorenoga Božjeg gospodstva. Koji je također morao umrijeti „na gori", naravno ne zbog svoje krivice, nego zbog krivice svih nas, prije negoli se obistini ta nova zemlja. A Ilija? Zacijelo nećemo pretjerati kažemo li da je on najveći od proroka. Ne po svojim riječima; od njega nam nije ostala nijedna velika ili važna izreka. Pa čak ni neobična viđenja ili slike. On nije iza sebe ostavio nijednu knjigu, nijednu rečenicu koja bi rekla nešto posebno. Pa ipak, nijedan od drugih proroka nije se tako uzdigao iz pradubina Božje tajanstvenosti kao on. Ni kod koga proročka egzistencija nije toliko čudesna kao kod njega. Njegovo se prorokovanje odnosi na posve određen, hitan trenutak, trenutak koji je zastrašujuć: bilo je to razdoblje vladavine kralja Ahaba, čovjeka koji se toliko protivio Bogu da se i kasnije više puta ponovilo kako se zbog njega srdžba Božja nije udaljila od naroda. Poput simbola otpadništva ostaje Ahab zabilježen u povijesti kraljeva — zajedno sa svojom suprugom Izebelom koja je u zlu bila još više ogrezla nego on (1 Kr 16,29—33). Ona je posvuda gradila žrtvenike Baalu i odgajala narod za idolopoklonstvo. Dala je istrijebiti svećenike Gospodnje. Pred njom se i Ilija morao skrivati godinama. U Ahabovo vrijeme nad zemljom se prostirala tama, tmina paklena. Ilija je bio poslan da se bori protiv te tame. On nije ni dobio priliku da navijesti poruku. Morao se suprotstaviti zidovima tame, zidovima okorjele nevjere; suprotstaviti se svetogrđu, nasilju, krvoproliću koje se širilo po svoj zemlji. Ilijin život kao takav predstavlja jedinstvenu, silnu borbu protiv toga. Duh Gospodnji riče u njemu, uzdiže ga iznad ljudskih visina, napinje ga iznad svake ljudske snage — i kad taj čas prođe, on pada na zemlju, leži poput iscrpljene životinje u pustinji i zaziva smrt. Onda ga opet dotakne anđeo i on, osnažen božanskom snagom, nastavlja putovati „četrdeset dana na svetu goru Horeb“ (1 Kr 19,4—9). Tako je on vodio u životu užasnu borbu; borio se protiv idolopoklonstva, sve dok nije nastupio čas kad je na ognjenim kolima u vihoru uzašao na nebo (2 Kr 2,11). I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu" (Lk 9,30-31). Razgovarali su s Isusom o njegovoj smrti koja se trebala dogoditi u Jeruzalemu: Mojsije, koji je iskusio uzaludnost napora da narod oslobodi od okova srca; i Ilija, koji se morao duhom i mačem boriti protiv sotonske tame... Ne izgleda li to kao da je teret tisuću i petsto godina duge svete povijesti iznesen na vidjelo i stavljen na Gospodinova leđa? Sve što se tijekom dugih stoljeća uspostavilo, što se podiglo protiv Boga; baština tisućljetne okorjelosti i zaslijepljenosti položena je na Isusova ramena i on sve to treba ponijeti do kraja. I zato je tako dirljiva Petrova izjava kojom se, nakon što je ugledao nebesku slavu, obratio Gospodinu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji!" (Lk 9,33). Doista, Luka s pravom dodaje: „Nije znao što govori." To podsjeća na govoi djeteta koje, ne shvaćajući, ugleda nešto strašno, ali misli da je lijepo zato što sjaji. Zatim se pojavi oblak i glas Božji i oni se bace na zemlju. Zanijemiše. Nakon toga „podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama". Nebesko je minulo. Zemlja je potamnjela. Isus nastavlja svojim putem, sam. Dva odlomka iz toga razdoblja pomažu nam osjetiti otuđenost koja ga je okruživala i kako se on u tom društvu osjećao.

Matej nas izvješćuje: „Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: ‘Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?’ ‘Plaća’, odgovori Petar. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: ‘Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?’ Kad on odgovori: ‘Od tuđih!’, reče mu Isus: ‘Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta i naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se’ (Mt 17,24—27). On je sin Kralja, Svevladara. Po pravu je oslobođen od svih davanja. Po pravu, on i njegovi hodaju kao gospoda zemljom Očevom. Pa ipak: hajde, platimo taj novac za Hram, kako im ne bismo bili na sablazan. Koje li osamljenosti! Kod Luke opet čitamo: „U taj čas pristupe neki farizeji i reknu mu: ‘Otiđi, otputuj odavde jer te Herod hoće ubiti.’ A on će njima: ‘Idite i kažite toj lisici: Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema’" (Lk 13,31—33). Te riječi podsjećaju na pradavna vremena. Mogle bi slobodno stajati u Knjizi Postanka, u pjesmi koja iz davnina nosi sa sobom davno izgubljenu veličinu: „Evo, izgonim đavle i liječim i danas i sutra, a treći dan dovršujem." Tri dana naše prolaznosti od sada pa nadalje: danas, sutra i treći dan! A onda slijedi ono najstrašnije: „Ne priliči se da prorok pogine izvan Jeruzalema." Zakon iz provalije ljudskoga srca: Nijedan od onih koje Božja ljubav pošalje svom narodu ne smije umrijeti mirnom smrću. I nigdje drugdje ne smije se dogoditi svetogrđe nego u Svetom Gradu; tamo gdje se nalazi Hram, prijestolje slave i gospodstva nebeskoga Kralja! Osjećamo li mi tu zastrašujuću tajnu koja prati Gospodina? Biti prorok znači poznavati smisao, tumačiti događaje s Božjega gledišta. U Isusu su se ispunila sva proroštva. On je baštinik koji povijest čovječanstva živi u sebi. On je znalac koji sve nosi u svom srcu, koji sve upija u svoju volju i sve ispunjava. Njemu je naloženo da sudbinu ljudi sa svom krivnjom i potrebom ponese do kraja. Da bi se znale granice koje proizlaze iz slobode maloga čovjeka, a koje su neopozive i za samoga svemogućeg Boga, jer on želi slobodu; da bi se znalo kako zlo i užas koji proizlaze iz te slobode nisu bili potrebni niti su trebali biti, ali, kad se to već dogodilo, onda se mora ponijeti do kraja. Ovdje stoji posljednje u posljednjem. Beskonačna i beskonačno čista spremnost Isusove ljubavi u prostoru one mogućnosti i nužnosti istovremeno koju su stari u čudu nazivali sudbinom, a o kojoj mi znamo da je to ljubav samoga Boga. Znajući sasvim i do kraja, s najčišćim htijenjem, Gospodinovo je srce pokrenulo to najiskonskije, i ono je urodilo onim što nazivamo spasenjem, novim početkom. Romano Guardini "Gospodin"

Odlično, može dalje...

Samo kratko da se osvrnem. Da ne bi bilo zabune. Kaže Gospodin, citiram;


Mt 10, 8 »Besplatno primiste, besplatno dajte!«


A ja ovde ništa ne dajem. Jedini trud mi je da kliknem dve tipke miša i skeniram stranice od knjige. Knjiga košta 40 eura. Nekome je to puno, nekome malo, nemerem to odrediti niti u to ulazim. Ono što mogu napisati ovde: sasvim sigurno je ne mislim ljubomorno čuvati za sebe. A najveći motiv za to što stavljam ove tekstove jest to da živimo u doba kad ljudi čitaju (i to deklarirani katolici): Alen Fućaka, Mate Mijića i Bruno Petrušića. Nije li onda u redu da i Romano Guardini nešto kaže?! A uspoređivati spomenute sa Romano Guardinijem, van je svake pameti. Pitaj na ovom forumu tko je Alen Fućak, svi će znati. Pitaj tko je Karl Rahner ili Réginald Garrigou-Lagrange, nitko nema pojima. U takvom vremenu živimo prijatelju moj. No dosta o tome. Neka Romano Guardini kaže svoje.



SIN ČOVJEČJI


U to je vrijeme Gospodin izgovorio riječi u kojima je čovječanstvu objavio svu svoju spasiteljsku svijest: „Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju (Iv 10,1—5). Taj nam je odlomak poznat, ali nam ne govori puno. Treba priznati da nam nije baš ugodno kad čujemo da se vjernici uspoređuju sa stadom ovaca. Svi mi većinom živimo u gradovima i ne poznajemo život na selu, pa ni oni među nama koji žive na selu ne mogu baš posve dokučiti što je stado ovaca značilo u svijesti nomadskoga naroda. No u vrijeme kad je Isus to govorio, njega su slušali ljudi u čijem je sjećanju i dalje bilo živo sjećanje na rano doba njihova naroda. Abraham, kojega je Bog pozvao i vodio u novu zemlju, bio je pastir i živio je sa svojim stadima; bio je on kneževski pastir čija stada bijahu tako velika da u istoj zemlji nije bilo mjesta za njega i njegova brata Lota, tako da je jedan morao krenuti nalijevo, a drugi nadesno (Post 13,6). Pastir bijaše i Izak kojem je najstariji sluga njegova oca doveo zaručnicu sa studenca (Post 24,2). Pastir bijaše i Jakov, koji je za Rahelu služio sedam godina i potom još sedam te se s velikim bogatstvom blagoslovljenih stada vraćao kući, i na putu se hrvao s anđelom Božjim sve do zore (Post 29 i 32). Kad su se Jakovljevi sinovi u vrijeme velike gladi preselili u Egipat, Josip je predstavio svoju braću faraonu kao stočare i faraon im dopusti da se nasele u žitorodnom gošenskom kraju (Post 47,3). Kao putujući pastirski narod vratiše se njihovi potomci kroz pustinju natrag u obećanu zemlju te im je pastir koji živi sa svojim stadom ostao još dugo vremena nakon nastanjenja u toj zemlji simbolom ljudskoga života na zemlji. S toga polazišta trebamo razumjeti i prispodobu: s polazišta čovjeka koji u potpunosti živi sa životinjama. On osjeća kako je njima, vidi svaku njihovu posebnost i slabost. A one ga prihvaćaju gotovo kao zaštitnika, kao vodećega člana stada; odgovaraju na njegov glas i njegove kretnje. Farizeji nisu razumjeli što smjera s tom poredbom, stoga im Isus ponovno reče: „Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dodoši prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik — koji nije pastir i nije vlasnik ovaca — kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca“ (Iv 10,7-15).

Ključ za sve ovo nalazi se u četrnaestom retku: „Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje.“ Ljudi su za Gospodina „njegove ovce“. On ih poznaje... Pozabavimo se tom mišlju malo pobliže, zamislimo toga čovjeka kako stoji pred nama i kaže da tako poznaje ljude! On zna što je čovjek, svaki pojedini čovjek. On vidi njegovu nevolju i poznata mu je njegova samoća. Kad on progovori, njegova riječ pogađa stvarnost - tako i ovce poznaju njega; odgovaraju mu svojim životom. A ono najdublje sadržano je u sljedećim riječima: „Kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca.“ Isus poznaje ljude i ljudi poznaju njega onako neposredno kao što Otac poznaje njega i on Oca. Najprije uzimamo te riječi zdravo za gotovo, u poznatom kontekstu Ivanova izražavanja. A onda se odjednom trgnemo i shvatimo koliko je to veliko. Isus kaže: odnos između njega i ljudi sličan je odnosu koji povezuje njega s Ocem. Ovdje je konačno jedinstvo života; savršeno biti-jedno-s-drugim. O toj povezanosti govori se u Proslovu Ivanova Evanđelja: „Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1,1). Otac i Sin — između njih je nešto nedokučivo, naime to da su zbilja dvojica, jedan drugom gledaju u lice, posjeduju beskonačno blaženstvo onoga ,,ja“ i ,,ti“, a da pritom nema nikakve podjele, nikakva straha od razdvajanja, nikakve potrebe za prelaženjem, nikakva pozivanja u pomoć ovozemaljskoga razmišljanja, nego istost života. Riječ je o međusobnom poznavanju, prepoznavanju jednoga u drugom, o su-bivstvovanju sa stanovišta posljednjega jedinstva. I sada govori Isus nama ljudima da nas poznaje kao što poznaje Oca. Ovdje možemo naslutili što bi moralo značiti spasenje. Isus govori iz svoje najdublje spasiteljske svijesti. S netrpeljivom oštrinom distancira se on od svih drugih. „Ja — svi koji ste došli k meni." Nitko ne stoji prema ljudima u takvu odnosu u kakvu stoji on. On poznaje Oca kako ga nitko ne poznaje: „Nitko ne pozna Oca doli Sin", iz samih korijena božanskosti (Mt 11,27). Na isti način poznaje on i ljude, iz samih korijena ljudskosti. Nitko nije unutar čovječanstva tako kao on. Nitko se ne može čovjeku približiti kao što on može. Sada možemo shvatiti značenje onoga smjernog, a opet tako uzvišenog imena koje Mesija nosi: „Sin Čovječji". Nijedan čovjek nije tako dubok, tako sveznajuć i tako uzvišen kao što je on. Zato nas on i poznaje. Zato njegova riječ dopire do same biti. Zato je čovjek u Isusovim riječima dublje shvaćen, nego što bi čovjek mogao sama sebe ikada shvatiti. Zato se čovjek smije u Kristove riječi dublje pouzdati negoli u riječi najmilijih i najpametnijih stvorenja. Svi, pa tako i najdraži i najmudriji, ovdje su naprosto „oni drugi". Stoga je samo po sebi razumljivo da on može „ovce zvati po imenu"; da su one „njegove"; da „ide pred njima i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas". A što je s onim drugima koji također žele pomoći ljudima? Koji ih žele poučavati u mudrosti, pokazivati im put, biti od pomoći pri traženju životnoga smisla? Isus kaže: „Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju" (Iv 10,7-10). On je „pastir" - ali on je i „vrata", ulaz u tor. Jedino kroz taj ulaz moguće je doprijeti do biti i smisla ljudskoga življenja. Želi li netko do toga doprijeti, mora to učiniti kroz njega, Isusa. To nije mišljeno u prenesenom smislu, već doslovce. Unutarnja forma svega kršćanskog jest sam Isus. Tko se želi obratiti nekom čovjeku s namjerom da potakne u njemu donošenje istinskih odluka, mora polaziti od Krista i s Kristom. Mora dopustiti bistrenje svojih misli suobličujući ih Kristovim mislima. Svoj govor mora učiniti istinitim, prožimajući ga njegovim govorom. Tek tada će misliti i govoriti ispravno, tek tada će svaka njegova misao biti na svom mjestu. On mora svoju namjeru prožeti Kristovim naumom, svoju volju prožeti Kristovom ljubavlju. Krist mora govoriti, a ne čovjek sam od sebe. Krista mora nositi drugima, a ne sama sebe. Tek će mu tada odgovoriti najdublja dubina duše koja Krista „poznaje" i „sluša njegov glas". Time govor o „vratima" poprima svu svoju snagu, objašnjava Gospodin: „Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše" (Iv 10,8). To je zastrašujuće. Romano Guardini "Gospodin"