Katolički odgovori

Početnik se toliko uzbudio zbog raskrinkavanja modernizma da dvaput postove piše.
No ozbiljno govoreći stvarno je veliki problem kada netko blizak (muž, otac, dijete ...) nije u Katoličkoj Crkvi i time u opasnosti da ne spasi svoju dušu.
Jedino što možemo za njega napraviti jest, reći mu koju opasnost nosi njegova pozicije, žarko Boga moliti za njegovo obraćenje i devetati pokoru za svoje i njegove grijehe. Nadati se možemo da će se ta bliska osoba obratiti i ući u Katoličku Crkvu prije smrti. Sve drugo je obmanjivanje, kako sebe tako i drugih, a najviše te bliske osobe.

Jao od ovakvih "pravednika", sačuvaj me Bože.

Molim te nemoj se ljutiti na mene. Za to nemaš niti jednog objektivnog razloga. Probaj razmisliti o onome što tvrdiš i što sam ja napisala. Napisala sam ono što je Crkva dvije tisuće godina naučavala o spasenju i to je ona činila prema nauku koji joj je predao Bog Isusu Krist koji ju je i osnovao. Ja ne mogu vjerovati novotarijama koje su nesigurne i zbunjujuće pa udaljavaju svakog čovjeka od spasenja. Takve modernističke zablude su izazovi današnjeg vremena kao i raznorazna "znanstvena otkrića" koja tvrde sad jedno sada drugo, a najčešće su zablude.
Probati ću ti pojasniti parabolom. Ti zastupaš stav kako će možda netko tko zakorači u bezdan visine 20 katova preživjeti jer Bog neće da ijedan pogine. Ja pak tvrdim kako će taj koji je zakoračio i pao umrijeti. Svoje tvrdnje temeljim na činjenicama kako funkcionira ovaj svijet koji je Bog stvorio. No bez obzira što nas dvije tvrdile jer u konačnici ne odlučujemo što će se s tom osobom desiti. Ipak te pozivam da razmisliš što je za tu osobu koja se nalazi na krivom putu bolje? Da po tvom savjetu ne uzme za ozbiljno svoju situaciju da ne mijenja puti i ide svom kraju? Ili je bolje jasno reći kuda taj put vodi? To u ovoj paraboli čini milosrđe, dobro bližnjemu, a tko podržava zabludu i u konačnici stradanje osobe koja je na krivom putu?

Da ljutnja???
Prije me strah takvih ljudi.
Evo i tebi, pročitaj...
"Dolazeći iz Jeruzalema u Jerihon, Isus je po običaju ušao u sinagogu. Dok je naučavao, neki ga je pismoznanac iskušavao: "Učitelju, što mi je činiti, da život vječni baštinim? (Lk 10.25)". Isus je znao, da pismoznanac već zna odgovor prema Starome zavjetu pa ga zatraži da mu i kaže. Pismoznanac odgovori: "Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim, i svoga bližnjega kao sebe samoga! (Lk 10,27)." Isus mu odgovori, da je dobro rekao pa neka tako i čini. Pismoznanac zapita: "A tko je moj bližnji? (Lk 10,29)." Židovi su za svoje bližnje držali druge Židove i pripadnike drugih naroda, ako su živjeli sa Židovima i poštivali ih. Bližnjima nisu smatrali krivovjernike, doušnike i otpadnike. Samarijance nisu smatrali bližnjima, jer su im bli neprijatelji, pogotovo nakon što su Samarijanci između 6. i 9. godine poslije Krista prosipali ljudske kosti na hramskom trgu u Jeruzalemu, što su Židovi smatrali užasnim činom.

Isus kao odgovor na pitanje pismoznanca priča prispodobu. Neki čovjek putovao je od Jeruzalema do Jerihona. Razbojnici su ga opljačkali kraj ceste i ostavili ga polumrtva. To se ponekad događalo i u stvarnosti u to vrijeme.[1] Putem je prolazio židovski svećenik i samo je prošao. Malo kasnije prolazio je i levit i učinio isto. Nakon toga prolazio je Samarijanac, vjerojatno trgovac. Njega je jako pogodilo, što je našao polumrtvog čovjeka, sažalio se i pomogao mu. Rane mu je povio polivši ih uljem i vinom. Odveo ga je u gostinjac i dao novce gostioničaru, da se pobrine za čovjeka.

Nakon što je izrekao prispodobu Isus pita pismoznanca, koji je od trojice bio bližnji čovjeku koji je stradao od razbojnika. Pismoznanac odgovori: "Onaj koji mu iskaza milosrđe (Lk 10, 37)." Isus mu kaže neka i on tako čini."

Pa razmisli gdje si ti? Levit, svećenik? Samarijanac ne možeš biti.

Ne znaš ti s kim imaš posla. Su ti te ljudi jedne čistam druge fare, bumo rekli: tradicionalne fare. A mi smo bagra i sirotinja. Rekao sam ti već, i ponovo ti kažem: čuvaj se "pravovjerja" kojeg ti prodaje ova žena koja piše pod nickom Majkićka. Beži od toga ko vrag od tamjana. Ako samo mrvu nisi dovoljno "pravovjeran" za njihova mjerila, znaš gde ćeš završiti. De razmisli, ako su oni šest posljednjih papa proglasili hereticima, daj onda probaj zamislit kaj će napravit tebi i meni?!

Malo brkaš lončiće kao i svi koji tumače Bibliju bez ispravne katoličke konotacije, tj bez katoličkog nauka.
Taj biblijski primjer ne održava slučaj koji razmatramo. Ne vidim zašto si zaključila kako ne bih pomogla nesrećniku koji je nastradao? Iz čega si to i kako mogla zaključiti? Čak si ti bliže poziciji levita i svećenika jer se držiš stava kako će Bog ipak nekako spasiti tog koji je nastradao od razbojnika jer Bog želi da se svi spase. Napala si me prije jer sam pokazala lijekove koji pomažu u situaciji kad bližnji nije katolik i tako negirala da takva osoba uopće treba neku pomoć osim Božje. Dakle draga Totus ti bi prošla pored napadnutog, a ne ja.

Pa i razbojnika je Isus spasio.
Možda bih ja i prošla, ali moj muž ne bi.
Ja nisam rekla da ti ne bi pomgla, kako si za mene očito poznajuć me godinama, zaključila. Rekla sam da ti ne bi bila Samarijanac jer oni su bili neznabožci za Židove.
Inače, jedna zgoda. Moja prijateljica, katolkinja puno jača od mene mi je ispričala. Kad je završila u bolnici na operaciji u našem glavnom gradu. Inače, mi smo sa otoka. Bila je u sobi sa više žena. Jedna je isto bila katolik, stalno je molila krunicu. Druga joj je išla na živce pričama o Titu (i meni bi, samo bih ja to pokazala, prijateljica je nastojala ne iskazivati osjećaje spram nje). Jedino je imala dalju rodbinu u ZG i ta nazovimo je teta posjetila bi je, ne često. Ove su dvije izašle prije nje. Ova s krunicom nikad nije došla, a ova, koja nije katolkinja, iznenadila je. Često ju je posjećivala i nosila joj friško spremljenu hranu. To je ono, tko je moj bližnji. Hoće li Bog suditi po ljubavi ovu ženu ili po vjeri onu drugu? Nije jednostavno, a Bog zna, ne mi.
Nisi čula ono " Ne sudite, da ne budete suđeni" odnosno "Kakvom mjerom sudite tako će vam se i suditi"?

pa pobogu kako ne kužiš??
nitko od nas ne kaže da je dovoljno SAMO biti katolik
i onda činiti zlo..I DA ĆE TAJ BITI SPAŠEN, samo zato jer je katolik...TO nitko ne tvrdi!
Mi tvrdimo ono što govori nauk KC
Da je potrebna i VJERA , a ne samo djela
kada ne bi tako bilo, onda se nitko od ateista ne bi trebao obraćivati!

kako ti to nije jasno??

Ne mogu ti odgovoriti toliko brzo koliko ti daješ krivih i nepovezanih primjera. Ne znam zašto te je mene strah kad ti ne želim nikakvo zlo niti tebi niti tvojim bližnjima. S druge pak strane nisam zgubidan kao onaj TTejac pa da mogu svako malo pisati po forumu. Imam ja i drugih obaveza. Dakle stvarno ti kratko mogu ukazati u kojim si sve zabludama.
Kojem narodu je pripadao ovaj čovjek kojeg su napali razbojnici? Bio je bio je pripadnik izabranog Božjeg naroda tj. židov. Otkako je Krist osnovao Katoličku Crkvu, njeni pripadnici su izabrani narod.
Što se tiče Samarijanaca, Krist je u više navrata govorio kakva je njihova pozicija. Ovo što ti pišeš
Što se tiče žene koja veliča zločinca tita, budući je učinila dobro djelo prema katolkinji (Tko učini i najmanje nekom od moje najmanje braće ...) neće joj propasti plaća i Bog će joj vratiti nečim dobrim, no to nije usko vezano uz spasenje budući samo dobra djela koja svojevoljno čini čovjek nisu dovoljna za spasenje.

A zašto bi onda itko uopće i trebao biti katolik ako se mogu spasit i oni koji "čine dobra djela", a nisu katolici?

Pa nitko osim vas koji se držite latinske mise, negirate sv. Faustinu, troje zadnjih Papa i nas koji idemo u crkvu po normalnom obredu držite nekatolicima.

https://orthodoxhr.wordpress.com/2018/1 ... -religije/

evo GORE jedan dobar članak gdje se komparira kako na spasenje izvan Crkve gleda Pravoslavna i Katolička Crkva

Pitanje ljudskog spasenja jest pitanje svih pitanja, kada je riječ o vjeri i Crkvi. Cilj vjere i Crkve i jest da spasi čovjeka, da ga oslobodi zla i grijeha ovoga svijeta, i dovede u raj, u zajedništvo s Bogom. U današnje vrijeme, velik broj ljudi, koji su se udaljili od službenog crkvenog nauka, spasenje doživljava kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Priča o tome se najčešće svodi na „bio je dobar čovjek, nije nikome činio zla, pa je zaslužio spasenje, nije bitno koje si vjere, bitno da si dobar čovjek“. No, iako to zvuči humano i razumno, je li to uistinu tako?

Obje Crkve, i katolička i pravoslavna, imaju isti temeljni stav po ovom pitanju, a to je da izvan Crkve nema spasenja. I jedna i druga Crkva, smatrajući sebe pravom i jedinom Kristovom Crkvom, uče da izvan nje same čovjek ne može naći spasenje. Ovo suvremenim, modernim, humanističkim, svjetovnim ušima, naviknutim da je čovjek u centru svemira, zvuči grozno i ekstremno; pa i mnogi vjernici obje Crkve, neupoznati što njihove Crkve uistinu uče, spotiču se na ovo pitanje, i dozvoljavaju mogućnost spasenja izvan Crkve. No, tvrdnja da izvan Crkve nema spasenja, dogma je obje Crkve, koju ne možemo izbjeći.

Kako bismo shvatili tu dogmu, moramo prvo analizirati, što to uopće znači spasiti se, biti spašen. Za odgovor na to pitanje, moramo se vratiti na početak ljudske povijesti, u vrijeme stvaranja svijeta. Naime, kada je Bog stvorio svijet i čovjeka, stvorio ih je u savršenoj svetosti, u savršenom jedinstvu sa samim sobom. Na početku svijeta, čovjek je bio u zajedništvu s Bogom, prosijan Duhom Svetim, i to prirodno jedinstvo s Bogom je značilo i mir s drugim ljudima, sa živim svijetom, i naposljetku sa samim sobom. Bog, ljudi, životinje, biljke, anđeli, neživa tvar – sve je to bilo u svetosti, miru i jedinstvu. No, nastupom đavla, Sotone, to jedinstvo je bilo razoreno.

Robovanje đavlu, kojega je čovjek odabrao umjesto Boga. Važno je upamtiti, da je nakon istočnog grijeha svaki čovjek, samim time što se rodio, u savezu s đavlom, a ne s Bogom. To je prirodna posljedica Adamova grijeha.
Osim grijeha, kao posljedica svega ovoga, u čovjekov život ulaze bolesti, patnje, starost, smrt i raspadanje tijela, te odlazak duše đavlu, u pakao. Moramo biti svjesni da prije Krista nitko nije mogao doći u raj, i to je razlog zbog kojega Stari zavjet i izbjegava govor o zagrobnom životu.

Spasenje se, dakle, ostvaruje kroz poništenje ovih pet značajki Adamovog, istočnog grijeha.

Kako bi to spasenje moglo biti ostvareno, Bog na zemlju šalje svoga Sina, Krista. On je bio prvi čovjek, ujedno i Bog, na kojemu je čin spasenja bio u punom smislu izvršen. Pošto smo konstatirali da se svatko tko se želi spasiti mora sjediniti s Bogom, postaje očito da mora izvršiti čin zajedništva s Kristom. To zajedništvo s Kristom nazivamo Crkva. Crkva nije obična ovozemaljska organizacija.
Jednostavno rečeno, van Crkve ne može biti spasenja, jer van Crkve ne može biti jedinstva s Bogom, koje bi uključivalo punog, psihofizičkog i duhovnog čovjeka. Spasenje, kao što smo vidjeli, nije plod naših dobrih djela. Ne možemo svojom „dobrotom“ zaslužiti spasenje. Biblija i općeljudsko svakodnevno iskustvo nas uče da nitko od nas nije dobar, a i sve što posjedujemo, životne sile, sposobnosti, itd., sve je to Božji dar. Bog nas nije obavezan spasiti, spasenje je plod tajanstvene suradnje milosti Božje i ljudske dobre volje koja želi spasenje. Krist je zato i došao među nas, jer nas nikakva dobra djela, čak ni vršenje starozavjetnog Božjeg Zakona, nije moglo privesti zajedništvu s Bogom.

U procesu spasenja Bog maksimalno poštuje čovjekovu slobodnu volju. Ne možemo reći da nekrštena osoba može biti spašena, jer, vidjeli smo da spasenje znači svjesno prihvaćanje Boga, Krista, i Njegovog Tijela – Crkve. Ako netko to nije prihvaćao za vrijeme života, odakle nama pravo da mu to namećemo nakon smrti? Valja pamtiti: u čemu je čovjek umro, u tome će provesti vječnost. Čovjekova odluka i ništa drugo.

Međutim, pravoslavna tradicija, ukazuje da nam Biblija i Predaja Crkve apsolutno nigdje ne ukazuju na ovakvu mogućnost. Kada se u njima govori o spasenju, ono je uvijek istoznačno jedinstvu s Bogom; jedinstvo s Bogom je uvijek identično zajedništvu s jedinom Kristovom Crkvom, a to zajedništvo s Crkvom je uvijek vidljivo, realno, opipljivo. Nigdje nema ni spomena zajedništvu s Crkvom koje bi bilo „duhovno“, „nevidljivo“ ili „implicitno“.

Štoviše, Pravoslavna Crkva čak ne poznaje ni koncepciju krštenja željom. Katolici naime tvrde, da osoba koja se pripremala za krštenje, a umre prije nego što se stigla krstiti, ima status krštene osobe, pošto se imala želju krstiti, a eto, slučajnost to nije dozvolila. Pravoslavna Crkva, dok priznaje zajedno s katolicima mogućnost krštenja krvlju za one koji su prije krštenja podnijeli mučeničku smrt za Krista, nikada nije priznavala ovo krštenje željom.

Uglavnom, u katoličkoj koncepciji po kojoj je moguće spasenje izvan vidljive Crkve implicitnom željom koja se očituje životom po glasu savjesti, upadno se pojavljuju pojmovi nemogućnosti, spriječenosti, i sl. Čovjek je „slučajno“ rođen u nekršćanskoj zemlji, „nije mogao“ doći do Crkve, „bez vlastite krivnje“, itd. Ovaj racionalistički način razmišljanja kao da pretpostavlja da Boga na ovome svijetu i nema, ili da je On u najboljem slučaju pasivni promatrač, koji je pokrenuo kolo povijesti, ali se u njega više ne miješa, pa je čovjek u nekršćanskoj zemlji jednostavno onemogućen doći do Boga, pa Bogu ne preostaje ništa drugo nego da pokuša pronaći neki zaobilazni put spasenja, izvan vidljive Crkve..

Katoličko učenje o tome, kako se u pojedinim slučajevima osoba koja nije član vidljive Crkve, može njoj pridružiti i spasiti na nevidljivi način, ako životom po glasu savjesti implicitno teži krštenju, a da toga ni sama nije svjesna, u današnje vrijeme je prilično rasprostranjeno, čak i među brojnim pravoslavcima, i svelo se na pojednostavljenu formulu, koju čak ni tvorci ovog izvornog nauka ne bi prihvatili – svatko, bilo koje vjere, imao priliku doći do Crkve ili ne, ako živi po glasu svoje savjesti, bit će spašen. U takvom razmišljanju, mjerilo spasenja više nije Krist, nego vlastita savjest, a očitovanje te savjesti postaju dobra djela. U krajnjoj liniji, u shvaćanju velikog mnoštva današnjih kršćana svih vjera – čovjek se de facto spašava dobrim djelima.

Pravoslavlje nasuprot svemu ovome oduvijek naglašava nužnost vidljive Crkve za spasenje, bez izuzetaka. No, treba reći da nije uvijek o tome otvoreno govorilo, odnosno, nije to razglašavalo iz nekoliko razloga. Prvi razlog je taj, što pravoslavlje zauzima indiferentan stav prema događanjima izvan njega samog. Bilo da je riječ o svecima drugih vjera, njihovim sakramentima, čudima itd, pravoslavlje se u pravilu izbjegava baviti svim time. Ono se drži svojih granica. Drugo, nauk o mogućnosti spasenja samo unutar vidljive Crkve mnogim ljudima može izgledati oholo, i može biti shvaćen kao izraz umišljenosti i samodovoljnosti pravoslavnih kršćana, i zbog toga nepravoslavni mogu zauzeti odbojan stav prema samoj Crkvi. Konačno, kod nekih ljudi jasno izricanje ovog nauka može imati efekt prisile, pritiska na njihovu savjest, a vjera i prihvaćanje pravoslavlja mora biti slobodan čin, lišen bilo kakvog pritiska, fizičkog ili psihičkog, direktnog ili indirektnog. To su razlozi zbog kojih je Pravoslavna Crkva katkad izbjegavala jasno izjašanjavanje o toj temi, no to ne znači da je ikada zanijekala svoj izvorni nauk – izvan granica vidljive Crkve nema spasenja.
Univerzalna kršćanska nauka oduvijek je oštro razgraničavala kršćanstvo od nekršćanstva. Razlog tome je jednostavan, i objasnili smo ga u prethodnim odlomcima. Ako se svaki čovjek do krštenja nalazi u savezu s đavlom, i ukoliko samo Crkva spašava, onda je posve jasno da su nekršćanske religije plod ljudskog umovanja, i demonskog utjecaja na čovjeka. Zbog toga je sveukupno kršćanstvo, sve do 20.st., uvijek postavljalo jasnu granicu između kršćanstva i nekršćanskih religija.

Međutim, na II. Vatikanskom koncilu 1962. – 1965., Katolička Crkva uvodi novu retoriku: „Katolička crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude.“[1] Katekizam Katoličke Crkve, nastao nakon ovoga koncila, kaže: „Odluka o spasenju obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među kojima su u prvom redu muslimani, koji se, ispovijedajući da drže vjeru Abrahamovu, klanjaju s nama jedinomu, milosrdnom Bogu, koji ce suditi ljude u posljednji dan.“[2]

Pravoslavlje se slaže s tim, da treba imati poštovanja prema svakome čovjeku, bez obzira na narod, rasu i vjeru. Pravoslavlje smatra da ne treba vrijeđati čovjeka ponižavajući ono, što je dotičnome u tom trenutku sveto. Ali, pravoslavlje se ne može suglasiti s izravnim ili neizravnim stavljanjem znaka jednakosti između jedne Kristove Crkve i nekršćanskih, mnogobožačkih religija, iz razloga koje smo izložili maloprije.

Spasenje u kršćanstvu nije plod dobrih djela, ni vjere u jednoga Boga, ni života po savjesti, već sjedinjenja s Kristom.

Ako je van tog sjedinjenja moguće spasenje, tada se postavlja pitanje smisla dolaska Kristova. Priznanje mogućnosti spasenja van vidljive Crkve, kao i priznanje nekršćanskih religija kao legitimnih puteva spasenja, otvara Pandorinu kutiju u kršćanskoj misiji budućnosti. Posljedice ovoga je teško predvidjeti.

[1]Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama ”Nostra aetate” (II. vatikanski sabor, 28. X. 1965.)

Podsjećam te da su prema pravilima foruma zabranjene poveznice na nekatoličke stranice, slijedeći put će se tako nešto brisati.
Probaj se baviti točnim katoličkim tumačenjem, a ne time kako naš nauk vide druge religije.

Šest.

Postavio sam ti pitanje.