Katolički odgovori

Da li je došlo do promjene vjerovanja dodatkom i Sina?

Da li se izraz koji izlazi od Oca i Sina misli ontološki ili se misli slikovito kao na činjenicu da zaista izlazi od obojice ali se ne naglašava monarhiju Oca u tome?

Pitanje ti je opet malo konfuzno i neprecizno sročeno?

Misli se ontološki
Isto tako se misli kao činjenica da zaista izlazi od obojice- i od Oca i od Sina!

Ovo tvoje spominjanje monarhije Oca je opet posljedica toga što ne shvaćaš Isusa-Sina kao istinskog Boga
U tebi i dalje dobrano čuči duh arijanizma, gdje je Sin suboordiniran i manje vrijednosti od Oca!

245 Apostolsku vjeru u vezi s Duhom ispovjedio je Drugi ekumenski
koncil 381. godine u Carigradu: »Vjerujemo u Duha Svetoga,
Gospodina i životvorca koji izlazi od Oca.«52 Crkva time Oca priznaje»izvorom i vrelom svega božanstva«.53 Vječno porijeklo Duha Svetoga
nije međutim bez veze s porijeklom Sina: »Duh Sveti, koji je treća
osoba Trojstva, jest Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu, jedne biti i
jedne naravi [...]. I ne kaže se da je samo Duh Očev, nego ujedno Duh
Oca i Sina.«54 Vjerovanje Crkve na Carigradskom koncilu ispovijeda:
Duh Sveti se »s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi«.55

246 Latinska predaja Vjerovanja ispovijeda da Duh »izlazi od Oca i
Sina (Filioque)«. Firentinski sabor 1438. objašnjava: »Duh Sveti ima
svoju bit i svoj suštinski bitak ujedno od Oca i Sina te vječno izlazi od
jednoga i drugoga kao od jednog počela i jednim jedinim nadisanjem
[...]. Budući da je sve što je Očevo Otac rađanjem predao svojemu
jedinorođenom Sinu, osim biti Otac, i to što Duh Sveti izlazi iz Sina,
sam Sin ima od vječnosti od Oca, od kojega je i rođen od vječnosti.«56
247 Izraza Filioque nije bilo u Carigradskom simbolu od 381. godine. No,
prema drevnoj latinskoj i aleksandrijskoj predaji, tako ga je papa sveti Lav
dogmatski ispovijedao već 447. godine,57 prije nego je Rim poznavao i 451.
godine na kalcedonskom saboru, prihvatio Simbol od 381. Uporaba tog izraza u
Vjerovanju, malo se pomalo između 8. i 11. stoljeća, uvela u latinsko bogoslužje.
No, uvođenje riječi Filioque u Nicejsko-carigradski simbol po latinskoj liturgiji
predstavlja još i dandanas točku razilaženja s pravoslavnim Crkvama.
248 Istočna predaja ističe prvenstveno da je, u pogledu Duha, Otac njegov
prvotan izvor. Ispovijedajući da Duh »izlazi od Oca« (Iv 15, 26), ona tvrdi da Duh
od Oca izlazi po Sinu.58 Zapadna predaja pak, govoreći da Duh izlazi od Oca i Sina
(Filioque), ističe u prvom redu istobitnost zajedništva između Oca i Sina. I to se
tvrdi »zakonito i s razlogom«,59 jer vječni red božanskih osoba u njihovu istobitnom
zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duhu ukoliko je »počelo bez počela«,60
ali također da je, ukoliko je Otac jedinorođenog Sina, sa Sinom »jedinstveno počelo
iz kojeg ishodi Duh Sveti«.61 To opravdano dopunjavanje, ako se ne zaoštri, ne
dokida istovjetnost vjere u stvarnost istog otajstva što ga Crkva ispovijeda.

jer vječni red božanskih osoba u njihovu istobitnom
zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duhu ukoliko je »počelo bez počela«

»Kada dođe Branitelj
koga ću vam ja poslati od Oca
– Duh Istine koji od Oca izlazi –
on će svjedočiti za mene.



>>> St. Augustine’s analogy: In the human mind, memory (Father), understanding (Son), and will (Spirit) are distinct yet equal faculties. One may originate from the others logically, but not in value or nature.

So the Spirit’s not being a “source” doesn’t imply inferiority, any more than the Son’s being begotten implies inferiority to the Father. <<<

Obećanje Duha Svetoga

U posljednji, veliki dan blagdana Isus stade i povika:
»Ako je tko žedan, neka dođe k meni!
Neka pije 38 koji vjeruje u mene!
Kao što reče Pismo: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’« 39 To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus nije bio proslavljen.

No kada dođe on – Duh Istine –
upućivat će vas u svu istinu;
jer neće govoriti sam od sebe,
nego će govoriti što čuje
i navješćivat će vam ono što dolazi.
14 On će mene proslavljati
jer će od mojega uzimati
i navješćivati vama.
15 Sve što ima Otac, moje je.

Zbog toga vam rekoh:
od mojega uzima
i – navješćivat će vama.«

Pneumatologija
Grgur u teološke definicije intenzivnije uključuje pitanje božanstva Duha Svetoga, za kojega su arijanci, svjesno dajući karikirano tumačenje katoličkog nauka, tvrdili da je drugi Očev sin (blizanac) ili pak unuk ukoliko je u božanskoj sferi, kako hoće katolici. Dok je Bazilije bio nemoćan označiti vlastitosti treće osobe u božanstvu (samo je rekao da je ona od Oca po Sinu), Grgur ide korak dalje i pronalazi modus koji će označiti i vlastitost Duha Svetoga. Svaka božanska osoba ima odnosne vlastitosti, a to su vlastitosti su iskonski odnosi. Trebalo je, dakle, jasnije protumačiti odnos Duha Svetoga prema Ocu i Sinu, a da se ne pomisli da je on unuk Oca, drugi Sin, brat Krista. Grgur govori o osobinama po kojima se razlikuju tri božanske osobe. Ocu je vlastito da je nerođen (agenesia), Sinu da je rođen (gennesis), a Duhu Svetome da proizlazi (ekporeusis). Odnos između Oca i Sina je rađanje, a između Oca i Duha Svetoga je izlaženje. Time je Grgur dao smjernicu za razlikovanje osoba u Božjoj biti, te je osobitom teološkom snagom mogao posvjedočiti kako je onda Duh Sveti Bog (theos) i kako se i za njega može reći da je istobitan.

Odnos između Sina i Duha Svetoga je izlaženje- " Hrki Hrle"

"“Credo in unum Deum, Patrem omnipotentem, factorem caeli et terrae, omnium visibilium et invisibilium. Et in unum Dominum Iesum Christum, Filium Dei unigenitum, et ex Patre natum ante omnia saecula, Deum de Deo, lumen de lumine, Deum verum de Deo vero, genitum, non factum, consubstantialem Patri : per quem omnia facta sunt; qui propter nos homines et propter nostram salutem descendit de caelis et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria virgine, et homo factus est, crucifixus etiam pro nobis sub Pontio Pilato, passus et sepultus est, et resurrexit tertia die secundum Scripturas, et ascendit in caelum, sedet ad dexteram Patris, et iterum venturus est cum gloria, iudicare vivos et mortuos : cuius regni non erit finis. Et in Spiritum Sanctum, Dominum et vivificantem, qui ex Patre procedit, qui cum Patre et Filio simul adoratur et conglorificatur, qui locutus est per prophetas. Et unam sanctam catholicam et apostolicam Ecclesiam. Confiteor unum baptisma in remissionem peccatorum. Et exspecto resurrectionem mortuorum, et vitam venturi saeculi”




https://www.vatican.va/roman_curia/cong ... us_lt.html

Citat je prema

Conc. Constantinopolitanum I, Symbolum Constantinopolitanum: DS 150.

https://www.vatican.va/roman_curia/cong ... 0lgtyV8jhg

Ovo je saborski simbol vjere kako vidimo da je kongregacija to jest Ratzinger stavio.


"Sve što ima Otac ima i Sin, osim uzročnosti"
Sv Grgur Niski

Svetosavske trice i kučine nemaju smisla

Nemoj tako vređaš učiteljstvo KC jer kao što vidiš ovdje je vjerovanje bez dodatka i Sina kako je stavila kongregacija za nauk vjere i Ratzinger ili Benedikt XVI.

Odavno to nije problem s srpskim šizmaticima već njihovo lažno prevođenje naziva Crkve. Svim se silama služe držati narod u laži da ne bi znao kako se u vjerovanju spominje Katolička Crkva!

Augustinova pneumatologije – ishođenje Duha Svetoga:

Augustin odgovara na pitanje arijanskog biskupa Maksimina:

„Pitaš me: ‘Ako je Sin iz biti Očeve, iz biti Očeve je i Duh Sveti; zašto je onda jedan Sin, a drugi nije?’ Razumio ti ili ne razumio, evo odgovora: Od Oca je Sin, od Oca je i Duh Sveti, ali prvi je rođen, a drugi ishodi [od Oca]. Zato je jedan Sin Očev, od kojega je rođen, a drugi je Duh obojice, jer ishodi od obojice. Međutim, zato se, kada je o Njemu govorio Sin, kaže: ‘Od Oca ishodi’, jer je Otac uzročnik Njegova ishođenja, On koji je rodio takvog Sina i rađanjem mu dao da i od njega ishodi Duh Sveti.“ (Protiv Maksimina II, 14.1.)

Da pojasnimo neke stvari, prije nego što bacimo kamen na Augustinovu pneumatologiju. Potrebno je vrlo pažljivo čitati i vidjeti sljedeće:

Od Oca su i Sin i Duh, prvi rađanjem, a drugi ishođenjem (ta dva odnosa s Ocem i čine ih Sinom, odnosno Duhom Svetim);

Augustin ne govori o „dva načela“ ishođenja Duha Svetoga, već o jednom – i to jedno načelo je Otac, iako govori da Duh ishodi i od Sina;

Kako? Tako što kaže da je Otac „uzročnik“ (lat. auctor) ishođenja Duha. Sin nije „uzročnik“. Sin dar ishođenja Duha prima od Oca, kroz svoje rođenje od Oca;

Ovdje ne stoji primjedba (Zizjulas i dr.) da Augustin prebacuje osobno svojstvo Oca (Njegovo ishođenje Duha) na Sina – jer nije isto osobno svojstvo „biti uzročnik ishođenja“ i „primiti ishođenje Duha kroz rođenje“. Prvo je osobno svojstvo Oca, a drugo osobno svojstvo Sina;

Ostaje zaključak da ovo što Augustin govori treba razumjeti na sljedeći način: Duh Sveti ishodi od Oca, kroz Sina. Upravo onako kako je sveti Grgur Niski učio: „Otac se zamišlja kao beznačelan i nerođen i uvijek Otac, a iz njega se kao neposredan i nerazdjeljiv od Oca zajedno shvaća Jedinorođeni Sin; kroz kojega [Sina] i s kojim, prije nego što bi se između njih pojavila misao o nečemu praznom i nepostojećem, ravno [sa Sinom] se povezano shvaća i Duh Sveti. Ne kao da po postojanju dolazi nakon Sina, tako da bi se nekada Jedinorođeni mogao zamisliti bez Duha, već da i on [Duh Sveti] ima uzrok bića od Boga svega [Oca], odakle je i jedinorođena svjetlost [Sin], kroz koju je istinska svjetlost [kroz Sina] zasjala [Duh Sveti], ne bivajući odijeljen bilo udaljenošću, bilo različitošću naravi u odnosu na Oca ili Jedinorođenoga [Sina].“

Na kraju – NIJE sveti Augustin izmijenio Simbol vjere. Naprotiv. Bio je vjeran Nicejsko-carigradskom simbolu, iako je Carigradski sabor (Drugi općii) sporije bio prihvaćen na Zapadu – kod Augustina nalazimo jasnu terminologiju koja svjedoči da je usvojio terminologiju Drugoga općeg sabora (o tome ću pisati drugom prilikom). Zato ne treba poistovjećivati Augustinovu pneumatologiju – koja se može glatko protumačiti u ključu (Duh ishodi od Oca kroz Sina) – s kasnijim zapadnim izmjenama Simbola vjere. Sveti Augustin sigurno nije bio netko tko bi sebe uzdizao iznad sabornog uma Crkve. Naprotiv, uvijek je isticao autoritet fides catholica.

Sveti Oci, kao posude Božje milosti, mogu samo miriti podijeljene, a ne dijeliti jednouvjerene. Oni koji ih koriste da njihovim autoritetom opravdaju svoju podjelu – nisu ih dobro razumjeli. Valja im da ih iznova čitaju (ako su ih uopće ikada i čitali).

Nemoj tako Majkićka. Kopitar se trudi da ti objasni. Čovjek ti sve detaljno piše, ali ti i dalje ne želiš shvatiti.

Mislim da je važno za ovu temu istaći ako već nisam što kaže prof. dr. Ratko Perić, biskup i teolog, stručnjak za istočno bogoslovlje i ekumenizam, Jeronim je u Vulgati preveo grčki izraz ekporeuesthai (‘ishodi od Oca’) kao procedit (‘izlazi od Oca’), što nije potpuno precizan ekvivalent. Ta jezična nijansa pridonijela je povijesnim nesporazumima oko Filioque, i važno je razlikovati prijevod od ontološkog značenja Duha u Trojstvu – poanta je da ‘izlazi’ sugerira kretanje ili prostorni izlazak, dok ‘ishodi’ izražava proishodjenje Duha iz Oca kao izvora, što je ključni ontološki aspekt Trojstva.“¹
Izvor / fusnota:
Perić, Ratko. Filioque i problem prijevoda u Vulgati. Hrčak: Vrhbosnensia, 2020. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/file/429080


Također bi dodao i ovo kao doprinos temi:

Katolički povjesničari prenose da je papa Ivan VIII. u pismu patrijarhu Fociju (879./880.) napisao sljedeće:
„Što se tiče dodatka koji se spominje u Simbolu vjere, mi ga ne samo da ne izgovaramo, nego osuđujemo one koji su se prvi usudili da ga dodaju, kao krivotvoritelje božanske riječi i neprijatelje svetih Otaca.“
Ovaj sadržaj pisma prenosi se u katoličkim izvorima kao svjedočanstvo rimske zabrane mijenjanja Nicejsko-carigradskog Vjerovanja, a ne kao osuda same teološke doktrine o Duhu Svetom.
Katoličke reference
J. D. Mansi, Sacrorum Conciliorum nova et