Katolički odgovori

Kako vidim da ima koji nisu čuli za njega, a i nekih koji ga blate, evo zadnje s njegovog facebooka:

Nakon razgovora s Isusom, ona ostavlja svoj krčag.
To je mali detalj u evanđelju.
Ali zapravo je simbol.
..........................................................................................................
Ako je dijagnoza našeg vremena žeđ, onda je logično pitati:
postoji li uopće voda koja može ugasiti tu žeđ?

Jer mnogi ljudi danas vjeruju da je čovjek osuđen na vječnu potragu. Da je život zapravo niz želja koje se nikada ne mogu potpuno ispuniti.

Ali kršćanska poruka govori nešto potpuno drugačije.
Ona tvrdi da postoji voda koja ne samo da gasi žeđ nego mijenja čovjeka.

Isus je tu vodu nazvao vodom života.

Ta voda nije kemijska tvar.
Nije filozofija.
Nije ideologija.

Ta voda je Božji život u čovjeku.

I zato Isus ne govori samo o novoj ideji.
On govori o preobraženju srca.

Jer najveći problem čovjeka nije to što nema dovoljno stvari.
Najveći problem čovjeka je to što često pije s pogrešnih izvora.

Možemo to usporediti s morem.
Ako ste usred oceana i pijete morsku vodu, ona će vas samo još više dehidrirati.
Što više pijete, to ste žedniji.

Tako funkcioniraju mnoge stvari koje svijet nudi.

Novac sam po sebi nije zlo.
Ali ako postane izvor identiteta, nikada ga nema dovoljno.

Moć sama po sebi nije zlo.
Ali ako postane smisao života, pretvara se u tiraniju.

Slava sama po sebi nije zlo.
Ali ako postane hrana duše, pretvara se u ovisnost.

Krist zato nudi nešto potpuno drugačije.
On nudi novi odnos s Bogom.

U tom odnosu čovjek više ne mora dokazivati svoju vrijednost.
Ne mora stalno pobjeđivati.
Ne mora stalno impresionirati druge.
Jer njegova vrijednost ne dolazi iz uspjeha.
Dolazi iz činjenice da je ljubljeno Božje dijete.

I tu se događa nešto čudesno.

Kada čovjek otkrije da je voljen, mnoge žeđi počinju nestajati.
Jer mnoge naše želje zapravo su samo pokušaji da dobijemo ono što nam već pripada.

Tražimo priznanje – jer želimo biti viđeni.
Tražimo moć – jer želimo biti sigurni.
Tražimo slavu – jer želimo biti vrijedni.

Ali Krist kaže nešto revolucionarno:
Već jesi vrijedan.
Bog te ne voli zato što si uspješan.
Bog te voli zato što si Božji.

Ta istina ima nevjerojatnu snagu.
Jer kada čovjek pije iz tog izvora, prestaje robovati mnogim lažnim žeđima.

Ne mora više kupovati sreću.
Ne mora više glumiti savršenstvo.
Ne mora više trčati za svakim novim obećanjem koje svijet nudi.

U njemu počinje rasti mir.
I upravo to se dogodilo Samarijanki.
Nakon razgovora s Isusom, ona ostavlja svoj krčag.
To je mali detalj u evanđelju.
Ali zapravo je simbol.

Krčag predstavlja staru potragu.
Stari način života.
Stari bunar.
Ona ga ostavlja jer je pronašla nešto veće.
Pronašla je izvor.

I to je možda najvažnija poruka cijele priče.

Krist ne želi samo ublažiti našu žeđ.
On želi da naš život postane izvor za druge.

Čovjek koji je pronašao vodu života počinje živjeti drugačije.
Njegove riječi donose mir.
Njegove odluke donose istinu.
Njegova prisutnost donosi nadu.

U svijetu punom umjetnih napitaka, takvi ljudi postaju rijetki izvori.
Zato je kršćanstvo kroz povijest mijenjalo civilizacije.
Ne zato što je imalo najmoćnije vojske.
Ne zato što je imalo najbogatije gradove.
Nego zato što su ljudi koji su pili tu vodu donosili drugačiji duh.
Duh služenja umjesto dominacije.
Duh milosrđa umjesto osvete.
Duh nade umjesto očaja.

Naravno, to ne znači da kršćanin više nikada ne će osjetiti žeđ.
Ali sada zna gdje je izvor.
I to mijenja sve.

Jer čovjek koji zna gdje je izvor više se ne boji pustinje.
A naš svijet često izgleda poput velike pustinje.

Pustinje informacija.
Pustinje buke.
Pustinje ponuda.

Ali usred te pustinje još uvijek stoji isti poziv koji je Isus izgovorio prije dvije tisuće godina.
“Ako je tko žedan, neka dođe k meni i neka pije.”

To je možda najjednostavnija, ali i najradikalnija rečenica u evanđelju.

Jer ona ne traži savršene ljude.
Traži samo žedne ljude.

Ako čovjek prizna svoju žeđ, već je napravio prvi korak prema izvoru.

A možda je upravo to najveća nada našeg vremena.

Jer nikada u povijesti čovječanstvo nije bilo svjesnije svoje praznine.
I možda upravo ta praznina može postati početak novog susreta.
Možda će mnogi ljudi, umorni od beskonačne potrage, početi postavljati staro pitanje:
Gdje je voda koja stvarno daje život?

A odgovor koji dolazi s Jakovljeva bunara i danas je isti.
Izvor nije u stvarima.
Izvor nije u moći.
Izvor nije u slavi.
Izvor je u Kristu.

I zato je konačno pitanje za svakoga od nas vrlo osobno.
Nije pitanje što posjedujemo.
Nije pitanje koliko smo uspješni.
Nije pitanje koliku smo slavu dosegnuli.
Pitanje je samo jedno.

Iz kojeg izvora piješ?

Jer svijet nudi mnogo bunara.
Ali samo jedan izvor daje vodu koja nikada ne presušuje.
I taj izvor ima ime.

Isus Krist.

(Ja nisam "infišala" u njega kao neki u Bundala itd, samo ga volim pročitati jer mislim da "ubode" dobro)
________________________________________

Ivica ne pituraje kosu

Korizma je i u nedjelju će se u našim crkvama čitati iz evanđelja po Ivanu (9, 1-41) "Iscjeljenje slijepca od rođenja" ... duga priča koja ima sve elemente života koji nas okružuje i kojeg neki promatraju ali ne vide u njemu ono bitno.

Evanđelje nam otvara oči, liječi našu duhovnu "sljepoću" i daje nam mogućnost vidjeti kamo nas ovaj svijet vodi, o čemu brinemo, a što propuštamo vidjeti.

Ovo je jedna vrsta uvoda u moju radijsku emisiju "Uvijek Nedjeljom" koja ove nedjelje nosi podnaslov "Jesmo li i mi slijepi?"
Evo motivirajuće priče koj je u biti slika svakodnevnice većine nas.
..........................................................................................................................
Jednom je jedan čovjek kupio najnoviji teleskop.
Bio je to čudesan uređaj.
Mogao je vidjeti planete, zvijezde i galaksije udaljene milijunima svjetlosnih godina.

Svake večeri izlazio bi na balkon i satima promatrao nebo.
Znao je imena sazviježđa.
Znao je putanje planeta.
Govorio je o svemiru s oduševljenjem znanstvenika.

Jedne večeri došla mu je u posjet stara majka.
Stajala je neko vrijeme pokraj njega i promatrala ga kako gleda kroz teleskop.
Zatim ga je tiho upitala:
„Sine, vidiš li ti i ono što je blizu?“

On se iznenadio. „Kako to misliš?“

Majka je pokazala prema stanu iza njih.
„Tvoja žena već sat vremena sama pere posuđe.
Tvoje dijete te čeka da mu pročitaš priču za laku noć.
A ja sam došla samo da te vidim.“

Čovjek je spustio teleskop.

Cijeli svemir bio je pred njegovim očima.
Ali ono najvažnije u njegovu životu bilo je – nevidljivo.

Možda je upravo to sljepoća o kojoj govori evanđelje.

Nije problem kada čovjek ne vidi daleko.
Problem je kada ne vidi ono što mu je pred očima.
..........................................................................................................................
Ivica Ursić "Uvijek Nedjeljom"

Juda je tri godine jeo s Bogom i nije ni trepnuo.

Sjedio je uz vatru. Molio molitve. Gledao kako slijepi progledavaju. Gledao kako mrtvi ustaju. Gledao kako gubavci dobivaju čistu kožu.
Sve je to vidio. Sve je to dotaknuo.
I ništa ga nije dotaknulo.

To bi trebalo kod tebe izazvati mučninu.
Jer poznaješ takve ljude. Sjedio si pokraj njih u crkvi.
Pjevaju pjesme. Govore „amen“. Stavljaju novac u škrabicu za milostinju.

I onda odu kući i čine u tami stvari zbog kojih bi u bilo kojem drugom stoljeću izgubili glavu.

Isus ga je nazvao đavlom.
Ne nakon izdaje. Prije nje.

„Odgovori im Isus: Nisam li ja vas dvanaestoricu izabrao? A jedan je od vas đavao.“ (Ivan 6,70)

Pogledao je dvanaestoricu i rekao: jedan je od vas đavao.
I onda je pustio đavla da ostane.

Neka drži novac.
Neka sjedi za stolom.
Neka sluša svaku prispodobu.
Neka gleda Lazara kako izlazi iz groba.

I Juda je vlastitim očima vidio uskrsnuće i pomislio: koliko to vrijedi u srebru?

To nije slabost. To nije čovjek koji se izgubio.
To je stvorenje u ljudskoj koži za Božjim stolom, koje računa cijenu krvi na svom tanjuru.

Isus mu je oprao noge.

Pročitaj to opet.
Bog je kleknuo pred onim što će Ga ubiti i oprao mu prašinu s nogu.

„Ustade od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Zatim ulije vodu u posudu i poče prati učenicima noge.“ (Ivan 13,4-5)

Svima.
I onome koji je već u glavi brojao novčiće.
Ne zato što je Juda to zaslužio.
Nego zato što je jedanaestorica koji su gledali trebala vidjeti kako izgleda ljubav kad je usmjerena prema onome tko ti je nikada ne će uzvratiti.

To je meni najteži redak u Bibliji.
Ne raspeće. Ne trnova kruna. Ne čavli.

Ručnik.

Bog na koljenima. Pere noge izdaji. Zna točno što dolazi. I svejedno to čini.

Većina propovjednika ovaj dio ne će propovijedati. Ne će vam reći da Isus nije umro zbunjen. Nije umro izdan. Nije slučajno završio na križu jer ga je jedan čovjek nadmudrio.

Sjedio je nasuprot đavlu, lomio kruh i rekao:

„Što činiš, učini brzo.“ (Ivan 13,27)

Dao je zlu dopuštenje neka dovrši svoje.

Jer križ nikada nije bio plan B.
I sin propasti nikada nije bio iznenađenje.

Bio je dio priče napisane prije postanka svijeta.
Stvorenje koje je mislilo da je lovac, a ispalo je oruđe.

Evo dijela koji bi te večeras trebao držati budnim.

Imaš Judu u svom životu. Možda u crkvi.
Možda za svojim stolom.
Možda u vlastitom zrcalu.

Godinama sam predavao vjeronauk. Znaš što sam naučio?

Najopasniji čovjek u crkvi nije ateist koji nikada ne dolazi.
To je vjernik koji dolazi svake nedjelje i glumi.

Muž koji javno moli, a privatno bijesni.
Otac koji za stolom citira Mudre izreke, a nakon što djeca zaspu gleda prljavštinu na svom telefonu.

Čovjek koji je vidio istinu. Čuo istinu. Sjedio za stolom s istinom.
I ništa ga nije promijenilo.

Znam tog čovjeka. Jer ja sam bio taj čovjek.

Vozio sam kamion za smeće. Upravljao vlakovima. Dolazio sam svake nedjelje u crkvu u čistoj košulji, s Biblijom u ruci.
I bilo je godina — godina — kada sam samo glumio. Radio rutinu. Govorio „amen“, dok mi je brak iznutra trunuo. Citirao Pismo dok se moja žena pitala za koga se je zapravo udala.

Razlika između Jude i Petra nije u tome što Petar nikada nije pao.
Petar je zatajio Krista tri puta u jednoj noći.

Razlika je u onome što se dogodilo poslije.

Petar je gorko zaplakao.
Juda je otišao i objesio se.

Jedan je pao i ustao.
Drugi je pao i kupio ledinu krvlju — i njegova utroba je ostala u zemlji.

„Bolje bi mu bilo da se nije ni rodio.“ (Matej 26,24)

Isus je to rekao o čovjeku koji je tri godine svake večeri jeo s Njim. Čovjeku kojega je izabrao. Kojemu je služio. Kojemu je oprao noge.

Grob nije ostao zatvoren.
Ali ledina koju je Juda kupio? Tamo ništa ne raste.

Zato evo pitanje za tebe, brate.

Jesi li Petar ili Juda?

Jesi li čovjek koji padne, zaplače i puzeći se vrati vatri?
Ili čovjek koji je sve vidio, sve čuo, sjedio za stolom — i izračunao koliko mu istina vrijedi u srebru?

Jer obojica su sjedili s Isusom. Obojica su pali.

Samo jedan je sada u raju.
Drugi je upozorenje.

Ne budi upozorenje.

BIBLICAL MAN

Tu sam te čekao. Do kraja dana nema još puno, pa ipak će svaki od nas biti Juda. Barem jedamput.

KLEČEĆI MUŠKARCI NISU PRIJETNJA.
ONI SU POČETAK KRAJA DUHOVNE DEKADENCIJE.
ONI SU PROROČKI GROM KOJI NAJAVLJUJE PAD LAŽNOG SVIJETA.

„Ekstremizam!“, viču.
„Srednji vijek!“, dodaju drhtavim glasom.

Zašto?

Zato što su muškarci kleknuli pred Bogom – a ne pred grijehom. Zato što postoji ograđeni prostor – ne da isključi, nego da posveti. Zato što muškarci šute, mole, plaču, kaju se i vraćaju svome Kralju.

Zato što žene – majke, supruge, sestre – ne traže da uđu, jer znaju: Ovo je prostor odgovornosti. Ovo je oltar muške pokore.

I to je problem?
Ne.
Problem je ISTINA!

Jer svijet može podnijeti sve – izopačenu muškost, potrošenu ženstvenost, izrugane brakove, bogohulne zakone. Ali ne može podnijeti MUŠKARCA KOJI SE VRATIO BOGU.

Jer kad muškarac klekne pred Kristom – više ne kleči pred idolima. Više ne služi sustavu „prosvijećenih”. Više nije rob.

Klečeći muškarac je slobodan.
A slobodan muškarac – nije na prodaju.
On nije potrošač bezvrijednosti.
Nije kukavica.
Nije igračka bezbožnika.

On šuti – ali njegova tišina je prijetnja carstvu tame.
On moli – i njegova molitva potresa pakao.

Zato klečimo.
Jer samo onaj tko zna kleknuti pred Kraljem, zna i ustati kao vojnik svjetla.

A oni viču: „To je srednji vijek!“

Pa recimo nešto o tom „mračnom“ srednjem vijeku – ne kako šapće ateistička propaganda, nego kako govori istina.

U srednjem vijeku:
– Crkva osniva prva sveučilišta – Bologna, Pariz, Oxford...
– Blažena Djevica Marija uzdiže dostojanstvo žene do visina neviđenih u poganstvu.
– Žene postaju svetice, mističarke, učiteljice Crkve.
– Samostani njeguju bolesne, hrane gladne, štite siročad.
– Arhitektura, umjetnost i teologija dosežu vrhunce koje današnje društvo ne može ni razumjeti.
– Crkva postaje čuvarica istine i razuma u kaosu praznovjerja poganstva i barbarizma.

A danas?

Danas se djeca kasape skalpelom rodnog identiteta.
Brak se ismijava. Čistoća se prezire.
Žene se seksualizira, troši i odbacuje.
Duhovnost se svodi na horoskope, kristale i sebeljublje.

I onda… pojave se muškarci koji KLEČE.
Koji šute. Koji mole.
Koji ne viču – ali svijet se trese.

Jer ništa nije opasnije od muškarca koji se vratio Bogu.

Zato je prostor ograđen.
Ne zbog isključivanja, nego zbog posvećenja.
To je duhovni logor za obnovu.
Liturgija bratstva.
Pokora nacije.
Glas koji više neće šutjeti.

Jer vrijeme je da MUŠKARAC VODI.
Predugo je bježao.
Predugo se skrivao.

DOSTA!

Bog je to već rekao.
I to jasno, ta pisano je:
„Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu. Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu. Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ, te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža.“ (Ef 5,25-33)

To nije srednji vijek.
To je NEBO.

To nije tlačenje.
To je KRISTOVSKO VOĐENJE.

To nije povratak nazad.
To je uspon na goru ljubavi.

Ovo nije ekstremizam.
Ovo je EGZORCIZAM svijeta koji se klanja samome sebi.

Ovo nije povratak u mrak.
Ovo je ulazak u SVJETLO.

Ovo nije prijetnja društvu.
Ovo je SPAS društva.

Mi ne klečimo pred čovjekom.
Mi klečimo pred Bogom – da bismo ustali za ISTINU.

Mi ne ponizujemo žene – mi ih branimo, štitimo, ljubimo i molimo za njih.

Mi ne vraćamo društvo u prošlost – mi ga spašavamo od paklene budućnosti.

(Don Josip Mužić)