sara je napisao/la:
hrki je napisao/la:
saro,
kako znaš da je ponuđena svakome...na koji način je ponuđena, ako milijarde ljudi donedavno nisu znale za radosnu vijest i Isusa
na koji način milost primaju muslimani, ateisti, animisti, divlja plemena, kanibali...?
ali opet nisi konkretno odgovorila...daj odgovri barem sada:
da li iskrenom molitvom čovjek može zadobiti milost, ili prvo ide milost pa tek onda molitva?
Čovječe, po sto puta jedno te isto. Bog milost nudi svakome, baš svakome - izgleda da je jedini problem što bismo svi trebali točno znati kako on to radi - a ne znamo.
Iskrenom molitvom čovjek može sebe otvoriti Božjoj milosti i time je zadobiti, ali ona ne mijenja Božju ljubav prema nama
Slažem se sa Sarom u svemu (gle čuda).
Prvo je milost, jer vjera dolazi od milosti, a ne od ljudskog djelovanja. Usp. KKC 153, 154, 162, 257 (za Saru).
Po drugi put u životu i na ovom Forumu, citiram Quanto Coeficiamur Moerore, encikliku Bl. Pija IX. "I ovdje je, ljubljeni sinovi i poštovana braćo, ponovo nužno spomenuti i ispraviti vrlo tešku grešku u koju su zapali neki katolici koji vjeruju da je moguće stići do vječnog spasenja unatoč životu u krivovjerju i odvojenosti od prave vjere i Katoličkog jedinstva. Takvo vjeroranje je sigurno suprotno Nauku. Ali ima, naravno i onih koji se bore s NEPOBJEDIVNIM NEZNANJEM o našoj presvetoj vjeri. Ako iskreno slijede prirodni zakon i njegove propise koje je Bog upisao u sva srca i ako su spremni pokoravati se Bogu, i živeći častan život i u stanju su zadobiti vječni život kroz djelotvornu vrlinu Božanskog svjetla i milost. Jer Bog zna, istražuje i jasno razumije um, srce, misli i prirodu svega, i njegova neizreciva dobrota i blagost ne dopuštaju DA ITKO OD LJUDI KOJI NEMAJU KRIVICU NAMJERNOG GRIJEHA TRPE VJEČNU KAZNU."
Znači, ako je netko nekatolik, ali slijedi prirodni zakon i njegove vrline, može se Božjom milošću spasiti. Razlog za to je što nesavladivo neznanje oslobađa odgovornosti osobu koja je u takvom stanju. Bog ne dopušta da netko ode u pakao zato što se rodio kao musliman ili hindus.
Ključni pojam je nepobjedivo neznanje, tj onakvo koje oslobađa krivice. Neznanje je pobjedivo kad se može prevladati vlastitim snagama i moralnim djelovanjem, koji su proporcionalni sa sposobnošću i stanjem osobe. Ako takva osoba ne ulaže nikakav napor da svlada to neznanje, radi se o neznanju iz lijenosti. Nepobjedivo neznanje je takvo da ga se osoba ne može osloboditi, unatoč tome što primjenjuje moralno djelovanje i unatoč naporu i revnosti koji su u danim okolnostima mogući za tu osobu, i koji obuhvaćaju i ono stjecanje znanja koje je dio obaveza te osobe (npr. ako je musliman, nije dužan čitati, a kamoli razumjeti Bibliju i kršćanski nauk), s obzirom na objektivno stanje i okolnosti života te osobe, za koje ona nije odgovorna. Je li znanje nesavladivo ili ne, može se procijeniti na osnovu subjektivnih i objektivnih okolnosti u životu osobe - intelektualne sposobnosti, obrazovanje, mjesto, vrijeme i uvjeti rođenja, utjecaj okoline i posebno obitelji na osobu itd.
Kad je neznanje namjerno usmjereno i poticano, smatra se afektivnim ili neiskrenim, jer osoba teži za njime, kako ne bi morala odustati od svog stava - IAKO ZNA DA JE U KRIVU. Takvo neznanje ne oslobađa krivnje.
S obzirom na predmet, neznanje može biti o zakonu koji se odnosi na neku stvar, o činjenici samoj da ta stvar postoji, ili o kazni za djelo.
Neznanje može prethoditi djelu, pratiti ga ili slijediti djelo. U prvom slučaju, radi se o antecedentnom (prethodnom) neznanju, koje nikad nije svojevoljno, kao ni akt koji slijedi iz takvog stanja. U drugom slučaju, radi se o pratećem, konkomitantnom neznanju - odnosi se na volju da se djeluje u određenoj situaciji a da se stvarno ne razumije karakter te situacije ("Oprosti im Oče, ne znaju što čine"), ali je moralno stanje počinitelja takvo da bi on učinio isto i kad bi znao. Čak i kad je nesvladivo neznanje ujedno i prateće, sprečava da se akt koji ono prati smatra grešnim, iako se radi o izopačenoj osobi. U trećem slučaju je konzekventno, i radi se o izboru izopačene osobe da nešto ne želi znati, da se ne bi morala smatrati odgovornim.
Nesvladivo neznanje bilo o zakonu ili o činjenici uvijek isključuje grijeh, jer akt koji iz takvog stanja slijedi nije voljan.
Kad se radi o prirodnom zakonu, neporecivo je da čovjek ne može biti po svojoj prirodi u neznanju o prirodnom zakonu, iako Sv. Toma Akvinski smatra da ima par izuzetaka.
Pobjedivo neznanje, budući da je voljno, ne oslobađa grijeha. Krivica osobe proporcionalna je razini voljnosti neznanja, a krivnja počinitelja ne određuje se prema objektivnoj razini zla u samom aktu nego prema razini nemara u kojem je akt učinjen.
Čak i pobjedivo neznanje, iako ne umanjuje grešnost osobe, ipak čini akt manje vojlnim nego da je učinjen u punom znanju. To ne vrijedi jedino za afektivno, izvještačeno neznanje - gdje se teolozi ne slažu umanjuje li ono ili uvećava odgovornost, a do odgovora se može doći procjenjivanjem motiviranosti osobe za neki čin, tj. razloga zašto je odabrala biti u neznanju. Npr. osoba koja odbije upoznati se s Naukom Crkve iz straha da bi je to natjeralo da ga prihvati bila bi kriva, ali manje kriva nego netko tko bi odbacio Nauk iz čistog prezira prema Crkvi. Razlog je to što bi u prvom slučaju osoba bila pod pritiskom svog osjećaja identiteta i povezanosti sa svojom zajednicom, obitelji itd.
Čak i pobjedivo neznanje, bilo o zakonu ili o činjenici, možda smanjuje kaznu. Općenito, bilo koja vrsta neznanja, osim onog koje je samo po sebi grijeh, smanjuje krivicu ili oslobađa od nje, zato jer osuda zahtijeva neposluh. Pobjedivo i konzekventno neznanje je vjerojatno najgora kombinacija, s obzirom na krivnju koja iz njega proizlazi.
Stavit ću link za predavanje biskupa Sanborna na temu nepobjedivog neznanja
https://www.youtube.com/watch?v=aNDWCZ0smdA. Hrki, radi se u ovom slučaju o tradicionalističkom biskupu
http://www.traditionalmass.org/priests/sanborn.php, koji će ti pokazati kako su tvoji stavovi krivi.
Po biskupu, nadnaravna vjera koja je preduvjet spasenja, može postojati kod onih koji su izvan KC. Takva osoba bi morala biti u nesvladivom neznanju, tj. da ne zna da je Katolička vjera jedina prava vjera, i da to neznanje nije namjerno i voljno, da eksplicitno vjeruje u postojanje Boga, i barem implicitno prihvaća Nauk KC. Po biskupu, oni izvan KC mogu dobiti tu vjeru kroz KRŠTENJE ŽELJOM - za koju su uvjeti ljubav prema Bogu i bližnjemu, pokajanje za grijehe i BAREM IMPLICITNA ŽELJA ZA KRŠTENJEM. Znači, ne eksplicitna, nego implicitna želja. S obzirom da je želja za krštenjem relativno jednostavna želja, tj. čiji je sadržaj vrlo jednostavan pa nema što biti neizrečeno, ili se želiš krstiti ili ne, implicitna želja za krštenjem bila bi nesvjesna želja, sadržana u svjesnim voljnim postupcima i uvjerenjima - npr. u pomaganju bližnjima iz ljubavi prema Bogu i ljudima, a ne zato jer na to sile ili obavezuju okolnosti u kojima živi, a ti postupci i uvjerenja impliciraju tj. uključuju želju za onim što je sadržano u krštenju.
To znači implicitno prihvaćati katoličku vjeru.
Na temu implicitne vjere Sv. Toma Akvinski u Summa Theologiae, 2. dio, 2. pitanje, član 7. - Je li eksplicitna vjera u krista uvijek nužna za spasenje?
http://www.newadvent.org/summa/3002.htm#article7Točka 1. Nije nužna, jer ljudi nisu vezani vjerom u ono o čemu su anđeli bili u neznanju. Čak su i anđeli bili u neznanju o misteriju Utjelovljenja.
Točka 2. Primjer Ivana Krstitelja - kod Kristova krštenja, on pita Krista "Jesi li ti onaj koji ima doći, ili da čekamo drugoga" - dakle, po Sv. Tomi, "čak ni učitelji nisu vezani eksplicitno vjerom u Krista."
Točka 3. "Dalje, mnogi pogani zadobili su spasenje preko služenja anđela, kako kaže Dionizije (Areopagit, Nebeska hijerarhija ix); izgleda kao da pogani nisu imali ni eksplicitnu ni implicitnu vjeru u Krista, jer nisu primili Objavu. Prema tome, čini se da nije bilo nužno za spasenje svih da vjeruju explicite u misterij Krista. Naprotiv, Augustin kaže: Naša vjera je zdrava ako vjerujemo da ni jedan čovjek nije izbavljen od zaraze smrti i okova grijeha, osim kroz jednog Posrednika, Isusa Krista." "Prema tome, neka vrsta vjere u misterij Kristove Inkarnacije bila je nužna za sve ljude u svim vremenima, ali ovo nužno vjerovanje razlikovalo se u skladu s razlikama u razdobljima i među ljudima."
Komentar na točku 3. "...Ako su bili spašeni bez ikakve objave, nisu bili spašeni bez vjere u Posrednika, jer, iako nisu u njega vjerovali eksplicitno, imali su implicitnu vjeru kroz vjerovanje u Božju providnost, jer su vjerovali da Bog može izbaviti čovječanstvo na koji god On način želi...".
Što i opet znači da postoji vjerovanje u Krista koje je takvo da ga osoba nije svjesna.
Kad još uzmemo u obzir da Crkva ne sudi o unutrašnjim stvarima, i ne sudi o subjektivnom nego o objektivnom, dakle ne osuđuje nevjernika nego nevjeru - jedino što smijemo sa sigurnošću reći o spasenju osoba izvan KC je da ne znamo kako Božja milost u njima djeluje. Ja osobno bih se složio s onima koji tvrde da nije moguće da će buduće Luciferovo kraljevstvo biti veće od budućeg Kristovog kraljevstva.
Login
Registracija
FAQ
Traži
