@Sveta Rito,
sad smo raspravu malo rastegnuli na osnovne uzroke i razloge sazivanja Drugog vatikanskog koncila, na želje i namjere otaca biskupa, pa zatim i na plodove Koncila.

(O tome su već na ovom forumu raspravljali mnogi pametniji i iskusniji od mene, jer sjećam se otkad sam došla ovdje non-stop se vrte teme
tradicionalizam – modernizam i slične izvedenice. Pošto nisam ni teolog ni vjeroučiteljica, moje mišljenje ovdje stoji kao mišljenje običnog laika koji ipak čita katoličku literaturu, i to dosta često, pa stoga nešto i zna.)
Dakle, nakon ovog širokog uvoda evo ti i odgovor: koncilski oci ne bi mijenjali u liturgiji ništa da tradicionalna misa nije bila izrazito klerička, da je bila na svima razumljivom jeziku i da je omogućivala dublji doživljaj i sudjelovanje svim prisutnim vjernicima. Međutim, vjernici su se radije priklanjali raznim drugim pobožnostima ne baš vezanim uz liturgiju, a sveta misa nije bila izraz zajedništva čitave župne zajednice. Što ima loše u tome da vjernik srcem može pratiti i razumjeti sve ono što se na svetoj misi događa, pa onda to nositi u svoj život, svoje poslove i oplemenjivati sve čime se bavi?
U našem društvu nakon Koncila nije bilo uopće teologa koji se protivio Koncilu kako je zamišljen, pa nije bilo niti „tradicionalističkih“ skupina koji bi gajili nekakav pesimizam i kovali teorije urote o tome kako je sama Crkva
pogriješila i pala u herezu mijenjajući misal. Sve je to uvezeno mnogo kasnije i nema ni teološko ni svećeničko ishodište / ni opravdanje.
Kad je Papa dopustio izvanredno služenje latinske mise imao je na umu one skupine u pojedinim europskim zemljama koje su se bile odvojile od Pape, a pokazivale su želju za ponovnim jedinstvom. To je bio Papin ustupak u želji za njihovim povratkom, te da ne bude misa jedini razlog našeg vidljivog nejedinstva. *Međutim, ponovno uvoditi (vraćati) latinsku misu tamo gdje te tradicionalističke skupine nisu originalno postojale, gdje su svećenici i biskupi bili složni oko Koncila, gdje je velika većina vjernika prihvatila novi obred, i gdje nisu iznikle razne urotničke teorije protiv Koncila – to je bila zapravo nostalgična regresija i korak unazad i naši biskupi nikad to ne bi učinili da nisu bili „tužakani“ po Rimu i da nije vršen pritisak od strane vrlo malog broja ljudi.
Papa Benedikt XVI. imao je puno (i previše) dobre volje i naklonosti prema povratku tradicionalista u krilo Crkve, ali svaki put mu se to obilo o glavu jer se morao javno ispričavati zbog neprevladanog antisemitizma i vjerske isključivosti kod tih (zapravo marginalnih) skupina.
Kao što nam je nekad trebala apologetika u odnosu na protestantsku navalu i dosađivanje, tako nam danas treba dobar apologetski portal u odnosu na ove tradicionaliste (koji su revni u internetskoj anonimnosti) i prava je šteta što neki naši „vrsni“ internetski apologeti koketiraju s tim uvezenim tradicionalizmom.
Malo duži post zasada, jer me ne će biti tjedan dana, pa se čujemo tek nakon Uskrsa.