Katolički odgovori

Da pogledamo malo kako na to gleda J. Ratzinger iz knjige "Uvod u kršćanstvo:

»Uskrsnuće tijela«

a) Sadržaj novozavjetne nade u uskrsnuće. Članak ο uskrsnuću tijela stavlja nas pred neobičnu dilemu. Nanovo smo otkrili nedjeljivost čovjeka; s novim intenzitetom živimo svoju tjelovitost i doživljavamo je kao neophodan način za ostvarenje jedinstvenog čovjekova bića. Tako onda možemo na nov način razumjeti i biblijsku poruku koja ne obećava besmrtnost duši odvojenoj od tijela, već čitavu čovjeku. Na temelju takvog shvaćanja u našem se stoljeću posebno evangelička teologija svjesno suprotstavila grčkoj nauci ο besmrtnosti duše, koja se s nepravom smatra i kršćanskim idejnim dobrom. A zapravo tu dolazi do izražaja potpuno nekršćanski dualizam; jedino kršćanska vjera zna da Božja moć može mrtve probuditi na život. No ovdje se odmah pojavljuju sumnje. Grčka nauka ο besmrtnosti jest doduše problematična, ali zar biblijska poruka nije za nas kudikamo neshvatljivija? Lijepo je postaviti se na stanovište da čovjek znači jedinstvo, ali tko bi sebi, polazeći od naše današnje slike svijeta, bio kadar zamisliti uskrsnuće tijela? To bi uskrsnuće uključivalo, tako se barem čini, novo nebo i novu zemlju, zahtijevalo bi tjelesa koja ne umiru i kojima ne treba hrane, iziskivalo bi potpuno izmijenjeno stanje materije. A zar sve to nije zapravo potpuno apsurdno, dokraja protivno našem shvaćanju materije i njezinih oblika ponašanja pa zato i nepopravljivo mitološko? Mislim da se do stvarnog odgovora može doći samo ako se pažljivo ispitaju bitne intencije biblijske poruke i ako se pri tom ponovno razmisli i ο odnosu biblijskih i grčkih predodžbi. Naime, susret ovih dviju vrsta predodžbi dao je poticaj promjeni njihova poimanja a izvorne intencije sakrio je u jednom skupnom, općem gledanju, koje moramo najprije raščlaniti želimo li dospjeti do samog izvora. U prvom redu, nada u uskrsnuće mrtvih jest upravo osnovni oblik biblijske nade u besmrtnost; u Novom zavjetu ta se nada u biti ne javlja kao popunidbena ideja ο besmrtnosti duše koja bi prethodila novozavjetnoj koncepciji i bila ο njoj neovisna, već se javlja kao osnovna tvrdnja ο čovjekovoj sudbini. Doduše, već u kasnom židovstvu postojali su začeci jedne nauke ο besmrtnosti, ali grčkoga kova. I to je sigurno jedan od razloga zašto se u grčko-rimskom svijetu nije mogao više shvatiti sveobuhvatni karakter ideje ο uskrsnuću. Štoviše, sada se smatralo da se u grčkoj predodžbi ο besmrtnosti duše i u biblijskoj poruci ο uskrsnuću mrtvih krije po pola odgovora na pitanje ο vječnoj čovjekovoj sudbini, pa su se tako jedan i drugi odgovor zbrojili. Grčkoj spoznaji ο besmrtnosti duše pridodana je objava sadržana u Bibliji, koja govori kako će na kraju vremena i tijela uskrsnuti, da bi i ona zauvijek dijelila sudbinu duše: prokletstvo ili blaženstvo.

Nasuprot tome, moramo ustvrditi da tu izvorno zapravo nije bila riječ ο dvjema ι komplementarnim predodžbama; naprotiv, to su dva različita ali cjelovita nazora koje nije moguće jednostavno zbrajati. Oni imaju posve različitu predodžbu ο čovjeku, Bogu i budućnosti, i zato se i jedno i drugo shvaćanje može zapravo razumjeti samo kao pokušaj da se pruži cjelovit odgovor na pitanje ο ljudskoj sudbini. Grčko se shvaćanje temelji na zamišljanju da je čovjek složen od dvije različite supstancije; jedna od njih (tijelo) propada, a druga (duša) po sebi je nepropadljiva i zato opstoji dalje. Još više, duša postiže tek onda svoju potpunu izvornost kad se odijeli od tijela, koje je strano njezinoj biti. Biblijska koncepcija, naprotiv, pretpostavlja nedjeljivo jedinstvo čovjeka; na primjer, u Svetom pismu nema riječi kojom bi se označavalo samo tijelo odvojeno i različito od duše, i obratno, i riječ duša označava u najviše slučajeva čitavog čovjeka koji tjelesno egzistira; oni rijetki tekstovi u Bibliji u kojima se najavljuje drugačije gledanje lebde na neki način između grčkog i hebrejskog mišljenja, ali ni u kom slučaju ne napuštaju prvotno gledanje. Kad je dakle riječ ο uskrsnuću mrtvih (ne tjelesa!), Biblija ima u vidu spasenje jedinstvenog, nedjeljivog čovjeka, a ne samo sudbinu jedne (a k tome možda i sekundarne) polovine čovjeka. Prema tome, jasno je da se suština vjere u uskrsnuće uopće ne sastoji u tome da će tijelo biti vraćeno, na što smo mi u svom mišljenju tu vjeru reducirali; to stoji, mada se u Bibliji upotrebljava isključivo slika ο vraćanju tijela. A što je onda pravi sadržaj onoga što Biblija svojom slikom, znakom ο uskrsnuću mrtvih želi ljudima navijestiti kao njihovu nadu? Mislim da se to može najprije otkriti ako se biblijsko gledanje suoči s dualističkom koncepcijom antičke filozofije:

1. Ideja besmrtnosti — ili, biblijskim rječnikom: ideja uskrsnuća — odnosi se na besmrtnost »osobe«, tj. na besmrtnost čovjeka kao jedne cjeline. U grčkom poimanju čovjek kao tipično biće jest raspadljiv produkt koji kao takav ne nastavlja živjeti, već se zbog svoje heterogene strukture od tijela i duše razdvaja i polazi dvama različitim putovima; u biblijskom pak vjerovanju upravo to ljudsko biće kao takvo postoji i dalje, makar i preobraženo.

2. Riječ je ο »dijaloškoj« besmrtnosti (Bog, naime, čovjeka koji je umro budi na novi život). Besmrtnost, dakle, nije po sebi razumljiva stvar niti jednostavno posljedica nedjeljivosti, nego je djelo bića koje ljubi i koje ima moć da čovjeka nanovo oživi. Čovjek ne može potpuno propasti zato jer je on predmet Božje spoznaje i Božje ljubavi. Svaka ljubav teži za vječnošću; Božja pak ljubav ne samo da za njom teži nego je takvom i čini: ona sama jest vječnost. I stvarno, biblijska ideja ο uskrsnuću neposredno je izrasla iz ovog dijaloškog motiva: onaj koji se moli, u svojoj vjeri zna da će Bog uspostaviti pravdu (Job 19,25; Ps 73,23); čovjek koji vjeruje siguran je da će oni koji su trpjeli radi Božje stvari imati udjela u dobrim obećanjima (2 Mak 7,9). Kako besmrtnost u biblijskom smislu ne proizlazi iz vlastite moći stvari koja bi po sebi bila neuništiva, već proizlazi iz dijaloškog odnosa čovjeka prema Stvoritelju, ona se mora zvati uskrsnućem (u tranzitivnom smislu, tj. uskrišenjem). A kako Stvoritelj nema u vidu samo dušu, nego čovjeka koji se ostvaruje u povijesnoj tjelesnosti, i upravo njemu poklanja besmrtnost, besmrtnost se onda mora zvati uskrsnućem mrtvih, odnosno uskrsnućem ljudi. Ovdje treba spomenuti da i u obrascu našega Simbola gdje se govori ο »uskrsnuću tijela«, riječ »tijelo« (put) znači zapravo »svijet ljudi«, »ljudski svijet« (na način biblijskog izražavanja, npr.: »Svako će tijelo vidjeti Božje spasenje« itd.). Ni ovdje se ta riječ ne shvaća u smislu tjelesnosti koja bi bila odvojena od duše.

3. Činjenica da se uskrsnuće očekuje na »sudnji dan«, to jest na svršetku povijesti, i u zajednici sa svim ljudima, upućuje na općeljudski značaj ljudske besmrtnosti. Besmrtnost se dakle odnosi na sve čovječanstvo, jer pojedinac je živio od njega, za njega i s njime, pa će na temelju toga i primiti blaženstvo ili prokletstvo. U biti ta se činjenica nameće od sebe iz općesvjetskog karaktera biblijske ideje ο besmrtnosti. Duši kako ju je poimalo grčko mišljenje tijelo, kao i povijest, jest nešto posve izvanjsko; duša egzistira i dalje pošto se odvoji, a zato joj ne treba drugog bića. Nasuprot tome, za čovjeka koji se shvaća kao jedinstvo, su-čovječnost je konstitutivna stvar; ako on ima i dalje živjeti, onda ova dimenzija ne može biti nikako isključena. Tako je, čini se, s biblijskog stanovišta riješeno vrlo sporno pitanje da li je poslije smrti moguće zajedništvo ljudi; a to se pitanje moglo uopće i pojaviti samo zato što su kod samog polazišta prevladavali grčki misaoni elementi. Ako se, naime, vjeruje u »zajedništvo svetih«, onda biva izlišna misao ο anima separata (o »odijeljenoj duši«, ο čemu govori školska teologija).

Idemo dalje sa Uvodom u kršćanstvo

Sve ove misli postale su u svom punom opsegu moguće tek u novozavjetnoj konkretizaciji biblijske nade — jer sam Stari zavjet u krajnjoj liniji ne rješava pitanje ο čovjekovoj budućnosti. Čovjekova se budućnost definitivno otvara tek s Kristom, s čovjekom koji je »jedno s Ocem«, čovjekom po kojemu je ljudsko biće ušlo u Božju vječnost. Tek u njemu, »drugom Adamu«, dobiva čovjek kao pitanje svoj konačni odgovor. Krist je u potpunosti čovjek; zato u njemu i jest prisutno pitanje koje se zove »mi ljudi«. No on je u isti mah i Božji glas upravljen nama, on je »Božja riječ«. Onaj razgovor između Boga i čovjeka, koji se vodi od početka povijesti, u njemu je ušao u jedan novi stadij: u njemu je Božja riječ postala »tijelom«, zbiljski ukorijenjena u našoj egzistenciji. A ako dijalog između Boga i čovjeka znači život, ako je istina da Božji sugovornik ima u sebi život upravo zato što mu se obratio onaj koji vječno živi, onda to znači da sam Krist kao Božji govor upravljen nama jest »uskrsnuće i život« (Iv 11,25). A to nadalje znači: Onaj koji se nastanio u Kristu, to jest onaj koji vjeruje, našao je mjesto u Božjoj spoznaji i ljubavi, što i jest besmrtnost: »Tko vjeruje u Sina, ima vječni život« (Iv 3,15; 3,36; 5,24). Samo se odatle može razumjeti misaoni svijet četvrtog evanđeliste, koji u svom prikazu ο Lazarovu uskrsnuću želi objasniti svojim čitaocima da uskrsnuće nije samo neko daleko zbivanje na kraju vremena, već da se ono događa, po vjeri. Onaj tko vjeruje, nalazi se u razgovoru s Bogom, koji je život i koji nadvladava smrt. Na taj način bivaju savršeno usklađene dvije prividno oprečne razine u biblijskoj ideji ο besmrtnosti, a to su »dijaloška« razina, koja se neposredno odnosi na Boga, te razina su-čovječnosti. Jer, u Kristu čovjeku susrećemo Boga; ali u njemu susrećemo i zajednicu drugih ljudi, koji preko njega idu k Bogu a time i u međusobno zajedništvo. Onaj tko je u njemu našao usmjerenje prema Bogu, taj je u isti mah našao i usmjerenje prema zajednici čovječanstva, i samo onaj tko prihvati tu zajednicu, samo se taj približuje Bogu, jer Bog ne postoji izvan Krista, dakle ni negdje izvan cjelokupnosti ljudske povijesti i njenog općeljudskog, zajedničkog kretanja. Time se objašnjava i pitanje ο »prijelaznom stanju« od smrti do uskrsnuća, ο čemu se mnogo razmišljalo u doba otaca a onda opet od Lutherovih vremena: početak zajedništva s Kristom po vjeri jest početak uskrsnuća, i zato ono nadživljuje smrt (Fil 1,23; 2 Kor 5,8; 1 Sol 5,10). Dijalog vjere jest već sada život, i zato on više ne može biti uništen smrću. Protestantski teolozi koji idu stopama Luthera uvijek su opetovano pokušavali tumačiti smrt kao svojevrstan oblik sna; ovu je ideju nedavno oživio i Holandski katekizam; no ona je s polazišta Novoga zavjeta neodrživa, a ne može se opravdati ni višestrukom upotrebom riječi kao: »snivati, usnuti, spavati« što se pojavljuju u Novom zavjetu. Takvom tumačenju protivi se duhovni tok svih novozavjetnih spisa, a jedva da bi bio razumljiv iz misaonih pozicija kasnog židovstva.

b) Bitna neumrlost čovjeka. Mislim da je iz dosadašnjih razmišljanja donekle jasno ο čemu je zapravo riječ u biblijskom navješćivanju uskrsnuća. Bitni sadržaj tog navješćivanja ne sastoji se u zamišljanju da će tjelesa biti vraćena dušama poslije nekog dugog međuvremena, već mu je smisao u tom da se ljudima obznani kako će oni, oni osobno, i dalje živjeti; ne svojom snagom, već zato što ih Bog tako poznaje i ljubi da više ne mogu propasti. Nasuprot dualističkoj koncepciji besmrtnosti kako je izražena u grčkoj shemi tijela i duše, biblijski obrazac ο neumrlosti kroz uskrsnuće želi posredovati cjelovito-ljudsku i dijalošku predodžbu ο besmrtnosti: nastavit će živjeti ono suštinsko u čovjeku, a to je osoba; ono što je u ovoj zemaljskoj egzistenciji tjelovite duhovnosti i produhovljene tjelesnosti dozrelo, to na drugačiji način nastavlja i dalje opstojati. A opstoji i dalje zato jer je pohranjeno i živi u Božjem sjećanju. A kako će i dalje živjeti upravo sam čovjek, a ne neka izolirana duša, u budućnost spada onda i elemenat su--čovječnosti; zato će budućnost pojedinog čovjeka biti dovršena tek onda kad bude ispunjena i budućnost svijeta.

Ovdje nam se sada nameće niz pitanja. Prvo glasi: nije li time besmrtnost postala stvar čiste milosti, a zapravo bi morala pripadati samoj biti čovjeka? Ili drugim riječima: nije li ovdje u krajnjoj liniji riječ ο besmrtnosti koja pripada samo onima koji su dobri, pa je onda posrijedi podvajanje ljudske sudbine, što se nikako ne može prihvatiti? Nije li ovdje, teološki govoreći, pobrkana naravna besmrtnost čovjeka i nadnaravni dar vječne ljubavi koja čovjeka čini blaženim? Ne moramo li baš radi čovječnosti vjere zastupati tvrdnju da postoji i naravna besmrtnost, jer bi nastavak ljudske egzistencije koji bi bio shvaćen čisto kristološki nužno poprimio biljeg nečega čudesnoga i mitološkoga? Na ovo posljednje pitanje može se, bez sumnje, odgovoriti samo potvrdno. No to i ne stoji u opreci s našim polazištem. Zato i moramo odlučno reći da besmrtnost — koju smo upravo zbog njezinog dijaloškog karaktera nazvali »uskrsnućem«, a bolje je reći: uskrisenje — pripada čovjeku kao čovjeku, svakom čovjeku, i da ona nije »nadnaravna« u tom smislu što bi bila sekundarno dodata. No onda se ipak moramo i dalje pitati: Što zapravo čini čovjeka čovjekom? I što je njegova konačna specifičnost? Na to moramo odgovoriti: Promatrajući odozgo, specifičnost čovjeka sastoji se u tome što se Bog njemu obraća, što je Božji partner u dijalogu, biće koje Bog doziva. Promatrajući pak odozdo, to znači da je čovjek ono biće koje se svojim mišljenjem može uzdići do Boga, biće koje je otvoreno prema transcendenciji. Nije ovdje riječ ο tome da li se čovjek stvarno uzdiže do Boga i da li je on stvarno prema njemu otvoren, već ο tom da je čovjek, načelno, ono biće koje je za to sposobno, iako možda nije nikada kadar, svejedno radi čega, faktički realizirati tu sposobnost.

Ovdje bi se moglo primijetiti: zar nije ipak mnogo jednostavnije reći da se specifičnost čovjeka sastoji u njegovoj duhovnoj, neumrloj duši? Ovaj je odgovor ispravan, no mi se trudimo upravo oko toga da iznesemo na svjetlo njegov konkretni smisao. Ovo dvoje uopće ne protuslovi, već izriče isto, samo različitim misaonim oblicima. Jer, »imati duhovnu dušu« znači upravo to da je čovjek na poseban način obuzet Božjim htijenjem, spoznajom i ljubavlju; ako kažemo da čovjek ima duhovnu dušu, to znači da ga je Bog pozvao na vječni dijalog i da je zato sposoban Boga spoznati i odgovoriti mu. Ono što u jednom više supstancijalističkom načinu izražavanja označujemo pojmom »imati dušu«, to isto ćemo u jednom više povijesnom, aktualnom jeziku označiti riječima »biti dijaloški partner Boga«. Time nije rečeno da je neispravno upotrebljavati riječ duša (kako se to danas katkada tvrdi pod utjecajem jednostranog i nekritičkog biblicizma); čak je u stanovitom smislu i potrebno da se ta riječ upotrebljava da bi se doista izreklo sve ono ο čemu se tu radi. No s druge strane, neophodno je da se ona upotpuni, ne želi li se opet zapasti u dualističku shvaćanje koje nije u skladu s dijaloškim i personalističkim gledištem Biblije. Ako dakle kažemo da se čovjekova besmrtnost osniva na njegovoj dijaloškoj usmjerenosti prema Bogu, koji jedini dariva vječnost, onda se time ne pomišlja na neku sudbinu dobrih i pobožnih ljudi, nego se naglašava bitna neumrlost čovjeka kao čovjeka. Polazeći od naših dosadašnjih razmišljanja, svakako se ta misao može razviti i na temelju sheme tijela i duše; značenje te sheme, možda čak i njezina opravdana nužnost, sastoji se u tome što ona ističe bitni karakter ljudske neumrlosti. Ali ipak, uvijek je moramo smještati u biblijsku perspektivu i korigirati je iz te perspektive, da bi tako mogla biti na korist onom pogledu prema čovjekovoj budućnosti koji je otvorila vjera. Ovdje, uostalom, biva još jednom jasno kako u krajnjoj liniji nije moguće jasno lučiti između »naravnoga« i »nadnaravnoga«: osnovni dijalog, dijalog koji u prvom redu konstituira čovjeka kao čovjeka, od sebe dovodi do dijaloga milosti, koji se zove Isus Krist. Kako bi i moglo biti drukčije, kad je Krist uistinu »drugi Adam«, jedino pravo ispunjenje one beskrajne čežnje koja proistječe iz prvog Adama, iz čovjeka uopće?


c) Problem uskrslog tijela. Još nismo završili s našim pitanjima. Ako je tomu tako, postoji li onda zapravo uskrslo tijelo, ili se sve to svodi na puki znak za besmrtnost osobe? To je problem koji nas još očekuje. A zapravo to i nije nov problem; već su Korinćani salijetali Pavla takvim pitanjima, kao što to možemo vidjeti u 15. glavi Prve poslanice Korinćanima, gdje Apostol pokušava na to odgovoriti, koliko se to uopće može kad je riječ ο nečemu što nadilazi našu moć predočivanja i svijet koji nam je dostupan. Mnoge slike kojima se služi Pavao nama su postale strane; no njegov odgovor u cjelini još je uvijek najlucidnija, najsmionija i najuvjerljivija riječ ο tom predmetu. Kao polazište uzet ćemo redak 50, koji mi se čini svojevrsnim ključem za razumijevanje svega: »Ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje; niti raspadljivo baštiniti neraspadljivo«. Čini mi se da ta rečenica zauzima u našem tekstu otprilike isto mjesto koje pripada 63. retku u euharistijskom, 6. poglavlju Ivanova Evanđelja, a ova dva teksta, koja su prividno tako daleko jedan od drugoga, kudikamo su srodni ja no što se može u prvi mah činiti. Kod Ivana, pošto je upravo sa svom oštrinom naglasio realnu prisutnost tijela i krvi Isusove u euharistiji, stoji: »Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa.« U jednom i drugom tekstu ide se za tim da se raspravi kršćanski realizam »tijela«. Ivan naglašava realizam sakramenata, to jest realizam uskrsnuća Isusa i njegovoga »tijela«, u čemu Isusovom zaslugom imamo i mi udjela; Pavao ide za tim da istakne realizam uskrsnuća »tijela«, to jest realizam uskrsnuća ljudi, kršćana, i da pokaže kako je time ostvareno naše spasenje. Ali u objema glavama nalazimo i jedan snažan kontrapunkt, čime i Ivan i Pavao žele naglasiti činjenicu da, nasuprot jednom čisto unutarsvjetskom, kvazifizikalnom realizmu, kršćanski realizam znači realizam s onu stranu fizike, realizam Duha Svetoga.

Tu naš jezik, kao uostalom i većina evropskih jezika, zatajuju kad je riječ ο tom da se njima izrazi ona misaona dubina koja se krije u biblijskom grčkom jeziku. U grčkom riječ soma znači tijelo, ali znači ujedno i samobitnost. Soma nadalje može biti i »sara«, to jest tijelo u zemaljsko-povijesnom smislu, dakle u smislu kemijsko-fizikalne zbilje, ali može biti i »pneuma«; ovo posljednje moralo bi se prema leksikonima prevesti sa »duh«, ali izraz pneuma u stvari znači da se samobitnost koja se sada očituje na kemijsko-fizikalan način može, definitivno, pojaviti i u obliku transfizikalne zbilje. Prema Pavlovu shvaćanju, ne postoji nikakva opreka između »tijela« i »duha«, ali postoji opreka između »tjelesnog tijela« i »tijela koje je prožeto duhom«. Suvišno bi bilo kad bismo ovdje htjeli analizirati komplicirane historijske i filozofske probleme koji nam se time nameću. Jedno nam svakako mora biti jasno, a to je da i Ivan (6,53) i Pavao (1 Kor 15,50) uporno naglašavaju kako »uskrsnuće puti« i »uskrsnuće tijela« ne znači »uskrsnuće tjelesa« (u fizikalnom smislu). Zato je Pavlova shema, gledajući očima današnjeg čovjeka, kudikamo ozbiljnija od kasnije teološke učenosti s njezinim suptilnim konstrukcijama u vezi s pitanjem kako mogu postojati vječna tjelesa. Pavao — da ponovimo — ne naučava uskrsnuće tjelesa, nego osoba; zato on nema u vidu vraćanje »tjelesnih tjelesa«, tj. bioloških tvorevina — čak izričito naglašava nemogućnost toga (»raspadljivo ne može baštiniti neraspadljivo«) — nego drugovrsnost uskrslog života, a uzor za to jest život uskrslog Gospodina.

No, zar onda uskrsnuće nema uopće nikakve veze s materijom? I zar time »sudnji dan« ne postaje potpuno bespredmetan, kad je život i onako učinak Božjeg zova? Na ovo smo posljednje pitanje zapravo već odgovorili kad smo razmišljali ο ponovnom Kristovom dolasku. Ako je kozmos povijest i ako je materija moment u povijesti duha, onda ne predstoji neko vječno neutralno su-postojanje duha i materije, nego neki konačni »kompleksitet«, u čemu će svijet postići svoju omegu i svoje jedinstvo. Onda predstoji neki konačni kontekst između materije i duha, u kojem će se ispuniti sudbina čovjeka i svijeta, premda mi danas ne možemo definirati oblik tog konteksta. A onda postoji i »sudnji dan«, kad će biti ispunjena sudbina čovjeka pojedinca, zato što će biti ispunjena i sudbina svijeta. Cilj kršćanina nije privatno blaženstvo, već dovršenje svega. On vjeruje u Krista, i zato vjeruje u budućnost svijeta, a ne samo u svoju budućnost. On zna da je ta budućnost više od onoga što može on sam učiniti. Zna da postoji smisao koji on uopće nije kadar uništiti. No zar će zato prekrstiti ruke? Naprotiv, kad zna da postoji smisao, on može i mora radosno i bez straha izvršavati djelo povijesti, pa i onda kad zbog svoje uske perspektive bude možda imao osjećaj da je sve to samo Sizifov posao i da se kamen ljudske sudbine uvijek iznova, iz generacije u generaciju, pomiče prema gore, da bi se ponovno otkotrljao nizbrdo i tako upropastio sve prijašnje napore. Onaj tko vjeruje, zna da se svijet ne kreće u krugu, nego da kroči »naprijed«. Onaj tko vjeruje, zna da povijest ne naliči Penelopinu sagu koji je ona sveudilj tkala i razatkivala. Možda će i kršćanina spopasti mora straha i osjećaj uzaludnosti, kao što su spopali i pretkršćanski svijet koji je jalovost ljudskog djelovanja predočio tako stravičnim slikama. Ali kršćanin u mori što ga je spopala čuje glas naj istinski je zbilje, glas koji mu donosi spasenje i preobražava ga: »Ohrabrite se, ja sam pobijedio svijet« (Iv 16,33). Novi svijet, koji je na svršetku Biblije predočen u slici konačnog Jeruzalema, nije utopija, nego zbilja kojoj, u vjeri, idemo u susret. Kršćanin je nošen pouzdanjem jer vjeruje da je svijet otkupljen i da je na djelu njegovo oslobođenje: to mu i daje opravdanje i polet da bude kršćanin. Joseph Ratzinger "Uvod u kršćanstvo"[/color]

Job 19,25 Ja znam dobro, ja, da je moj iskupitelj živ, kao posljednji, on će iskrsnuti na
Job 19,26 A nakon što bude uništena ova koža koja je moja, u svojem tijelu ja ću promatrati Boga.

Besmrtna je.

https://m.youtube.com/watch?v=7p9CiBJfbik

Postavlja se pitanje, kako može duša funkcionirati bez tijela.
Da li je čovjek samo duša?

Može jer je " jača od tijela
Osim toga više puta ti je rečeno...besmrtna je...šta ćeš više??
Čovjek nije samo duša

Mi nismo samo duhovna bića kao anđeli, Bog je postao čovjek uzeo je tijelo i zahvaljujući ovome mi postajemo dionicima Božanske naravi kako kaže apostol Petar.
Prema crkvenim ocima: Bog je postao čovjek da bi čovjek postao Bog.
I samo kroz ovaj čin čovjek postaje besmrtan inače čemu dolazak Isusa Krista kroz utjelovljenje, smrt i Uskrsnuće ako smo stvoreni besmrtni i ako možemo biti besmrtni bez Isusovog spasenjskog djela.
Ako imamo besmrtnu dušu kojoj je tijelo suvišno onda smo zaglavili u neoplatonizam.

možemo niti besmrtni i jesmo besmrtni ali ne bi mogli u Raj jer bi bili u grijehu.

Lijepo je to napisao J. Ratzinger da se ne može grčki nauk o besmrtnosti duše i kršćanski nauk o uskrsnuću jednostavno zbrojiti...
Za kršćane su duša i tijelo tako združeni da čine jednu narav, kao što čl. 365. u katekizmu tvrdi:

365 To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati
»formom« tijela, tj. zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od
tvari jest živo ljudsko tijelo. Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene
naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav.

*

Čini se da je besmrtnost duše bila predmet rasprava još od Tome Akvinskog jer se htjelo razgraničiti Aristotelov način diobe duše i njene besmrtnosti u kojem uskrsnuće nije ni potrebno - od biblijske objave i nauka Crkve. Zato je na 5. lateranskom saboru prihvaćena kao "dogma":

366 Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara,
da dušu ne »proizvode« roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne
propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom
u konačnom uskrsnuću.

Znači u to bismo trebali vjerovati, i čak mislim da ni neki ateisti, politeisti i agnostici nemaju problema s tim da je duša besmrtna (moje iskustvo s ovog foruma!), ali uskrsnuće i članak iz Vjerovanja "vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni" su nešto još više. Uskrsnuće je vezano uz Božju pobjedu i njegovu nagradu, uz sud koji čeka svakog čovjeka i ovisno je o čovjekovom obraćenju i pokori ovdje za života...

Biblija tvrdi da je Bog kod stvaranja čovjeku namijenio besmrtnost, ali ju je oduzeo zbog grijeha. U epizodi "istjerivanja Adama i Eve iz raja" Bog kaže: "...da ne bi pružio ruku i uzeo sa Stabla života, pa živio uvijeke!" I postavio anđele na ulazu u raj.
To Stablo života koje nam je tada bilo oduzeto mi danas vidimo u euharistiji (Isus je na posljednjoj večeri rekao: Uzmite i jedite..., tj. ono što je prije bilo zabranjeno, skriveno).
Ipak samo blagovanje te anđeoske hrane ne čini čovjeka dionikom božanske naravi, već se za to traži uvjet kao što je još davno zapisao Toma Akvinski u himnu "Hvali Sion Spasitelja":

Dobar, opak blaguju ga,
Kob je ipak svakom druga:
Život ili smrtni mrak.

Smrt je zlima, dobrim žiće,
Gledaj isto Kruh i Piće,
A plod tako nejednak.

Možda je samo htio reći: ako tko blaguje Tijela i Krvi Kristove bez obraćenja srca i pokore, neka se ne nada životu.

A tako i slijedi u citiranom ulomku katekizma:

368 Duhovna predaja Crkve naglašava i srce, u biblijskom smislu
kao »dubinu bića« (»dno duše«: Jr 31, 33), gdje se osoba odlučuje za
Boga ili protiv Boga.

Katekizam 365. je meni dobar način za poticati razmišljanje: mi smo jedinstvena cjelina, a imamo obilježja tijela, duše i psihe (na sliku smo Božju stvoreni - dakle imamo 3 izričaja).
Ta obilježja nas ne mogu se odvojiti jer onda to nismo mi.
Ne možemo biti samo duša, ili samo um ili samo tijelo... Ista analogija kod Boga: ne može biti Bog samo Otac ili samo Sin ili samo Duh Sveti!

No možemo biti u raznim stanovima koje nam je Bog pripremio
Nije ovaj 3-dimenzionalni vremenski svijet jedini. Onaj tko je iskusio stanje tzv. "kliničke smrti" je spoznao da ovaj prostor i vrijeme ne važi u drugim stanovima. Vrijeme koje sam proveo u tom stanju mogu opisati kao tren ili vječnost, a ovdje su mi rekli da je bilo nekoliko minuta... U tom stanju sam imao i tijelo (neusporedivo sa ovim tijelom), um (bio sam svjestan svega) i dušu.
Možda je netko iskusio slično, pa može opisati svoje iskustvo.
No ja po iskustvu mogu tvrditi da je Isus bio u pravu (uvijek je u pravu) kad je rekao da nam je Otac pripremio puno stanova

Kako Zemlja nije centar svemira (sve se vrti oko nečega), tako niti ovaj prostorno vremenski svijet nije jedini i osnovni po kome se sve ravna

Katekizam 366. mi je nedorečen jer se gleda iz ovog vremenskog pogleda. Bogu je nevažno tko je bliže tko dalje (prostorna komponenta) i tko je prije, a tko kasnije (vremenska komponenta) [kad se tijelo odvaja smrću i ponovno ... ]. Bogu je bitno da smo satkani stvoreni od Ljubavi da proslavljamo u radosti Život blagoslivljajući jedinstvenost drugačijeg različitog tj. da umnažamo plodove ljubavi života

Kako smo stvoreni na sliku Božju kao jedinstvena djeca Božja tj. hramovi smo Duha Svetoga, onda možemo razmišljati i tako da je smrt pobijeđena. Smrt ovog stanja je rođenje u drugom stanju koje nam je Bog Otac pripremio. No i dalje se plašimo smrti. A to je kad ne vršimo volju Božju tj. kad ne poštujemo 1. Božju zapovijed. Kad nismo svjesni Saveza, već mislimo kako smo odvojeni.
A Krist je cijelo vrijeme/vječno sa nama. Život Ljubav je u nama

Počnimo vršiti volju Božju opraštajući dugove svojim dužnicima, tj. blagoslivljajući ljubeći neprijatelja (čime on postaje brat/sestra), odnosno ljubimo Boga, bližnjega, sebe, življenje, postojanje, svjesnost. Neka nama nas!

Sud je onakav kakav ga mi stvorimo. Sudeći stvaramo neprijatelje i tako se i sami sudimo (1. Božja zapovjed direktno govori o tome da nismo odvojeni: kako radimo drugome - tako nam je...).
Obratimo se!
Možemo odabrati da ne sudimo. Možemo i blagosloviti istu životnu situaciju. Taj odabir je nama Otac dao u slobodi. Sloboda odabira je volja Božja kako bi u zahvalnosti radosni očarani proslavljali Boga
Širimo slobodu odabira blagoslovom onoga što nije moje/naše, već onoga što je tuđe neprijateljsko što smo u povrijeđenosti osudili. Poravnajmo puteve jer nismo utjelovljeni na ovome svijetu da sudimo, već da donosimo u radosti i sreći plodove Ljubavi i Mira!
Neka tako bude! Neka bude raj na zemlji! Amen!

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Lijepo je to napisao J. Ratzinger da se ne može grčki nauk o besmrtnosti duše i kršćanski nauk o uskrsnuću jednostavno zbrojiti...
Za kršćane su duša i tijelo tako združeni da čine jednu narav, kao što čl. 365. u katekizmu tvrdi:

365 To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati
»formom« tijela, tj. zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od
tvari jest živo ljudsko tijelo. Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene
naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav.

.........................................................................................




Drago mi je što čitaš Ratzingera.

Upravo to eventualno odvajanje duše od tijela i dovodi do ovog problema da duša funkcionira kao zasebni entitet a time onda možda gubimo osobu tj čovjeka kao takvog.
Znamo nasuprot ovome da je semitski ili Biblijski princip prije utjecaja Grčke filozofije imao sliku čovjeka kao kompletnog i nije poznavao razdvajanje.

Kasnije to polako nestaje tako da vidimo kod Pavla koji pod utjecajem te Grčke filozofije govori o tri elementa.

Kod otaca imamo nekih razlika u pogledu ovoga..
Tako da oni koji su više pod utjecajem Biblijsko- semitskiog pogleda ne dozvoljavaju podjele u smislu egzistiranja samo jednog entiteta a posebno sirijsko istočni oci npr. sv. Jefrem Sirin. (tjelo je bez duše leš a duša bez tijela fantom- Florovski)

U novije vrijeme kod teologa se ponovo naginje ovom Biblijskom principu a vidimo to naravno i kod Ratzingera.
............................................................................................





Čini se da je besmrtnost duše bila predmet rasprava još od Tome Akvinskog jer se htjelo razgraničiti Aristotelov način diobe duše i njene besmrtnosti u kojem uskrsnuće nije ni potrebno - od biblijske objave i nauka Crkve. Zato je na 5. lateranskom saboru prihvaćena kao "dogma":
........................................................................................

Da mi kršćani moramo biti oprezni da tu besmrtnost ne shvatimo na taj platonistički način.
Na žalost ova filozofija je izvršila golemi utjecaj tako da što se tiče svijeta on je potpuno pod utjecajem ovog rekao bi se anti biblijsko-kršćanskog pogleda npr. Holivud te prikazivanje nekih lebdećih duhova, Kasper i sl. nameće takvu predodžbu čak i mnogi kršćani su to prihvatili kao normalno.

U svemu tome Uskrsnuće kao centralni događaj i način budućeg života se stavlja u drugi plan.

Pitanje je zapravo koliko mi kršćani shvaćamo da je život vječni ili besmrtnost rezultat jedino i samo Isusa Krista i Njegova spasenjskog djela počevši od utjelovljenja za koje oci kažu:
"Bog je postao čovjek da bi čovjek postao Bog".

Ako bi se na besmrtnost gledalo kao nekakvu automatsku datost onda bi obezvrijediti samo Uskrsnuće kao jedini mogući princip života vječnog a i utjelovljenje Boga i uzimanje naše smrtne i ograničene naravi ili prirode a za uzvrat dobivanje u dioništvo kako kaže apostol Petar te Božanske naravi po kojoj nam je osigurano ta besmrtnost koja pripada samo Bogu a mi je dobivamo po milosti.
Zato ponovno pitam.

Da li smo mi besmrtni po prirodi ili po milosti?

Jasno je da smo samo po Isusu Kristu Bogočovjeku zadobili ovo dioništvo u Njegovoj besmrtnoj naravi ali ako kažemo da je naša duša besmrtna a nemamo u vidu ovu Kristocentričnost onda je vrlo moguće da to krivo razumijemo.
Zato citiranje katekizma bez objašnjenja može nanijeti više štete nego koristi.

Nadam se da je sada malo jasnije zbog čega se postavljaju ovakva pitanja i zbog čega je potrebno o njima razmišljati.

Dakle duša je besmrtna jer tako govori katekizam. To je ok.
I to je dogma, isto tako je ok.

Ali prvo da razjasnimo što za nas predstavlja pojam duša?( Jeli to nekakav zasebni entitet koji preživljava ili duša predstavlja osobu kao puninu)

Zatim na koji način predstavljamo sebi besmrtnaost?

( Jeli to neko automatsko davanje koje nam omogućuje da vječno preživljavamo ili je to isključivo vezano i omogućeno samo zahvaljujući Isusu Kristu i njegovu spasenjskom dijelu.

Besmrtnost za mene nije automatizam. Besmrtnost je karakteristika koja se veže uz ono što je besmrtno.
Plodovi koji se mogu ukrasti nisu besmrtni (novac, materijalna dobra,...) tj. to su oni plodovi koje hrđa ne izjeda i moljac ne izgriza.

Ljubav je vječna!
Naša osnova je satkanost od ljubavi (na sliku Božju smo stvoreni).
Dakle stvoreni smo savršeni od i iz i u bezuvjetnoj Ljubavi
Ako vjerujemo da nas je Bog stvorio, besmrtni smo. Vjeruješ li u to?

Bog sve stvara savršeno. Vjeruješ li u to?
No u ovom svijetu gdje je knez isto prisutan, imamo mogućnost biranja u slobodi Bogom danoj da odaberemo i da smo nesavršeni, da umiremo, da smo povrijeđeni, da sudimo... Da odaberemo i ono što mi nismo (nismo utjelovljeni stvoreni došli ovamo da sudimo).

No pretpostavljam što želiš zadnjim pitanjem determinirati, a to je možda?: trebamo li udovoljiti Bogu da budemo djeca Božja, da budemo hram Duha Svetoga ili ne trebamo udovoljavati već je to automatizam...?

Nije mi drago to pitanje, no neka ga
Ako vjerujemo da je Bog apsolutna bezuvjetna Ljubav i iz, sa i u Ljubavi smo stvoreni na sliku Božju - Ljubav se time nije promijenila i postala uvjetna.
Bog nam daje slobodu uređivanja i održavanja vrta bez uvjeta.
No kad počnemo osuđivati i uvjetovati - raspadamo se. kako radimo drugome, tako nam je, tako mi je...
Kod Boga nema IF i WHILE riječi, već samo AND riječi blagoslova i odobravanja.
Predivno nas je Isus tome podučio i primjerima pokazao.

Bog nas voli bezuvjetno

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!

Sa tim idemo u drugu krajnost a to je da život vječni ovisi o tome koliko će mo mi uspjeti postići sličnost sa Isusom a time ispada da mi spasenje možemo sami postići samo je potrebno potruditi se postići sličnost sa Isusom i zaživiti ljubav.
To je na žalost još sveti Augustin osudio kod Pelagija a na prvu se sve čini ok.

Jer mi svojom slobodnom voljom izabiremo Isusa i tako se spašavamo a ako bi se tu Bog miješao onda ne bi bio naš slobodni pristanak tj. mi ne bi bio u punoj slobodi izabrali Isusa.
Međutim nije tako a nastavak slijedi ako nastavimo diskusiju...

A dodao bi još nešto a to je da nas je Bog odlučio spasiti dok smo još bili zli a isto tako piše da on kišu i sunce daje i dobrima i zlima.
Tako da spasenje ne ovisi o našoj moralnosti i dobroti već isključivo o milosti Božjoj koji nas ne voli zbog toga što smo dobri nego zato što nas je stvorio i što smo njegova djeca.
Dakle naglasak je milost a ne naša dobrota.

Vječni život ne ovisi, nema uvjeta. Bog je bezuvjetna ljubav i on ne daje uvjete. Gdje Isus kaže da naš Otac daje uvjete? Primjer: prispodoba o razmetnom sinu i njegovom ocu koji ne traži kajanje, poniznost, poslušnost, molitvu - ne! Otac radi slavlje i veselje sinu kuji se vratio Ocu.
Odlična prispodoba! Zahvaljujem Ti Isuse na toj prispodobi

Mi ne trebamo biti slični Isusu. Bog nas je sve napravio sa razlogom različite jedinstvene. Dakle - ne trebamo sličiti nikome osim sebi kakve nas je Bog Otac stvorio
Svaki na svoj način će pridonijeti slavlju u ljubavi. Neki sa 10 talenata, neki sa 5, neki sa 2,... Svatko od nas koliko god bio ovakav ili onakav je hram Duha Svetoga.
Druga je stvar kad se uspoređujemo i važemo koliko je tko bliže-dalje. To je Bogu koji je apsolutna Ljubav nebitno jer ovo je prolazni svijet.
Svatko je neprocjenjiv i tek kad odlučimo živjeti bez osuđivanja, tek tada možemo ljubiti onoga za kojeg smo mislili da je jako daleko, a on je jako blizu našem srcu
A ljubiti neprijatelja je obraćanje. Zato mislim i vlastitim iskustvom svjedočim da je za umnožavanje plodova bitno poslušati Isusa. No netko će čuti, netko neće. Sloboda je i dalje Netko će me osuditi, netko će malo razmisliti i donijeti neki svoj stav i neku svoju odluku u slobodi (to što ja utječem na drugoga - svi smo povezani i utječemo jedni na druge, no bitno je svatko za sebe odlučiti odabrati = prispodoba o 10 djevica kojom Isus pogađa u bit).

Slobodnom voljom odabiremo usmjerenost našega života između drva života u centru i drva spoznaje što je dobro, a što zlo; tj. možemo istu životnu situaciju blagosloviti ili je kritički osuditi. Tu mogućnost imamo sada i kako odaberemo tako nam je. I to sve dok u slobodi ne odaberemo drugačije.
Bog nam u Ljubavi daje slobodni odabir: blagoslov ili proklinjanje. Kakvo miješanje Boga?
Odabirom proklinjanja samo dovodimo sebe u teži položaj jer padamo sve dublje. I tu Isus lijepo govori da će "pravednike" preteći kurve i prevaranti (ljudi sa dna društva) jer oni ne će moći još dugo tako i blizu im je obraćenje kad se umnažaju plodovi Ljubavi za život vječni djelovanjem Duha Svetoga.

Dakle Bog ne osuđuje bilo koji naš odabir ili ga kritizira. Baš grešno ponašanje dovodi do obraćenja. Teško da će se netko koji se smatra bezgrešnim pravednikom htjeti promijeniti i obratiti (malo će im trebati više vremena od kurvi i prevaranata). To brže ili sporije je dragom Bogu koji je apsolutna Ljubav - nevažno.
On i tako zna da smo jedinstveni posebni neponovljivi!
Hvala ti Bože na našoj Jedinstvenosti!

_________________
Mt 5,3
"Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!