Katolički odgovori

HVALA ti Hrki za svaki tvoj post.


Povijest između Židova i kršćana odvijala se teško i kompleksno, a nerijetko i konfliktno. Nakon Drugoga svjetskog rata Crkva je, poslije dugog razdoblja antijudaizma, prenuta groznom strahotom i zločinom holokausta, opet počela postajati svjesna povijesnih židovskih korijena koji je nose (Rim 11, 16-21). U Abrahamu zajednički gledamo našega zajedničkog praoca u vjeri, zajednički su nam patrijarsi Abraham, Izak i Jakov, Mojsije i proroci. Sam Isus bio je Židov i živio je prema tradiciji Starog zavjeta, Marija, njegova majka, bila je židovska žena, svi su apostoli bili Židovi. Već samo zbog tog razloga kršćani nikad ne mogu biti antisemiti. Židovi su, prema riječi Ivana Pavla II., naša starija braća u vjeri. Izjavom o židovsko-kršćanskom odnosu u četvrtom poglavlju deklaracije Nostra aetate Koncil je otvorio novo poglavlje u odnosu prema narodu Saveza Izraelu. Ne samo da je osudio sve oblike (relativno mladog) etnički i ksenofobično utemeljenog antisemitizma nego je nadvladao i stariji teološki utemeljen antijudaizam, koji je Židove označavao kao nevjeran i izopačen narod. Napustio je teoriju supstitucije, prema kojoj je Novi savez stupio na mjesto Starog i zamijenio ga. Izričito se pozivajući na izričaje apostola Pavla u Poslanici Rimljanima, Koncil je pokazao da savez Božji s Izraelom zbog Božje vjernosti s njegovim narodom nikada nije raskinut (Rim 11, 2. 29). Židovski narod, dakle, nije prokleti narod, nego od Boga izabrani narod. Crkva je iznova postala svjesna da je prema Pavlu ucijepljena na korijen Izraela i da ju taj korijen neprestano nosi i hrani. Zato prema Izraelu ne smije postati ohola. Štoviše, Izraelovo zatajenje s obzirom na Isusovu poruku za samu Crkvu mora biti upozorenje (Rim 11, 26-23).

Koncilsko je tumačenje u posljednja četiri desetljeća dovelo do intenzivnog dijaloga s religioznim židovstvom. Pritom je u biblijskoj egzegezi došlo do plodne suradnje između židovskih i kršćanskih učenjaka. To je utjecalo na katoličko i na evangeličko istraživanje Isusa posljednjih desetljeća, te ga djelomice i promijenilo. Proučavanje uzajamnih utjecaja u tijeku povijesti liturgije važna je tema. Uz nužno prepravljanje dugoročno teške povijesti židovsko-kršćanskog odnosa, u međuvremenu se sve više surađuje u praktičnim, socijalnim i kulturalnim pitanjima. Židovi i kršćani zastupaju slična ili ista poimanja vrijednosti, i mogu zajednički svjedočiti jednoga Boga koji utemeljuje dostojanstvo svakog čovjeka.


S novim posvješćivanjem židovskih korijena kršćanstva bilo je povezano ponovno otkrivanje ranokršćanskog judeokršćanstva. To ponovno otkrivanje nema samo povijesno nego i načelno teološko značenje. Crkva je, naime, po svojemu podrijetlu i prema svojoj biti Crkva od Židova i pogana (Ef 2, 11-22). Raskid između njih bio je praraskol koji je Crkvu odvojio od njezina korijena koji joj je davao život i snagu, te ju je zato oslabio. Stoga je povijesni obrat prema dijalogu sa Židovima, koji je još uvijek u početcima, događaj ne samo svjetsko-povijesnog nego i velikoga teološkog i ekleziološkog značenja. Tako između Židova i kršćana postoji odnos koji je religijski-povijesno jedinstven. S jedne strane, postoji zajedništvo u abrahamovskoj vjeri u jednoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, a s druge strane, i za Židove i za kršćane postoji bitna razlika u vjeri u Isusa Krista, tj. Mesiju, Sina Božjega i Spasitelja svih ljudi. To znači da moramo napustiti »jezik prijezira« (Jules Isaac), dužno uzajamno poštovanje jest i poštovanje naše trajne različitosti.


Iskaz da su Židovi kao i prije od Boga izabrani narod, za kršćane zato ne znači da za Izrael postoji drugi paralelni put spasenja uz spasenje u i po Isusu Kristu. Nastavak valjanosti Saveza sklopljenog s Abrahamom, štoviše, valja gledati u kontekstu povijesti sklapanja saveza: saveza s Noom, zatim s Abrahamom i ocima, s Mojsijem te najzad eshatološki konačnog Saveza po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Nijedno od tih sklapanja saveza ne dokida raniji savez, nego ga potvrđuje, iznova interpretira i nadmašuje. To vrijedi i za savez s Abrahamom i njegovim potomstvom. Daljnja valjanost tog saveza je s kršćanskog motrišta utemeljena u »Da!« i »Amen!« Isusa Krista prema svim ranije danim obećanjima (2 Kor 1, 20). Raskol između Židova i kršćana podsjeća kršćane na to da puno ostvarenje i ispunjenje toga »Da!« još predstoji, ono će biti potpuno ostvareno tek onda kada na koncu vremena spasenje dospije do svih pogana i kada će čitav Izrael biti spašen (Rim 11, 25 s.). Tijekom povijesnog vremena Židovi i kršćani će »rame uz rame« čekati na dolazak Mesije, puni poštovanja svjedočiti svoje zajedništvo i različitost u mesijanskom nadanju, prema svijetu, ali i zajednički svjedočiti nadu da povijest koja se ne može dovršiti sama od sebe vodi k ispunjenju, univerzalnom miru (šalom). U tom eshatološkom međuvremenu Židovi će kršćane podsjećati na njihov povijesni korijen i tako pridonositi da kršćanska vjera ostane »uzemljena« i da ne postane spekulacija bez povijesti ili pak gnoza. Kršćani će Židovima, što je samo po sebi razumljivo, svjedočiti Isusa Krista. To svjedočenje valja razlikovati od poslanja narodima (missio adgenteš) jer ne smjera kao kod pogana na obraćenje od idola živom i istinskom Bogu (1 Sol 1, 9). Kršćanska misija među narodima Židove ipak podsjeća na Abrahamu dano obećanje blagoslova za sve narode (Post 12, 3; 18, 18; 22, 18 i dr.) kako se ne bi povukli u uski partikularizam. Kršćanska misija koja narode upoznaje s Bogom Izraelovim pribavlja biblijskom monoteizmu svojstvenu univerzalnost. Tako i između Židova i kršćana može postojati razmjena darova i uzajamno davanje i primanje. No koliko god taj odnos mogao biti obogaćujući, on će uvijek ostati težak i krhak, te će od obiju strana iziskivati veliku mjeru senzibilnosti. Walter Kasper "Crkva Isusa Krista"

»Jao vama, pismoznanci i farizeji!«(Lk 11, 39–52)
»Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli.«



Ante: Halo gero prijatelju stari, eto tijo bi malo da se čujemo nikako da uvatimo vrimena, kako si i jesi li dobro?
Gero: Drago mi je da se i mi konačno čujemo, baš ti hvala što bineš i misliš na mene, jesan vala bogu dobro san, onako starački.
A: Lipo da se malo čujemo, nisi ti meni nikakav starac, nego uman i bistar čovik, tako mi te je prijatelj Žare predstavio kad nas je upozna, sićaš li se ti kad ono biše, koliko
ima ima od toga?
G: A nisan ti ja ništa posebno to što ti veliš ali da se mi razumimo lipo je to čut pa taman da malo ti i pretjeruješ e. Ima prijatelju od toga prošlo je dosta vrimena, bila je i korona, vrime leti, nemreš sve popantit.
A: Ne pretjerujem ništa, uvik si ti zna izbacit dobre bisere a prijatelj i ja smo te znali i po više puta citirat i komentirat.
G: Nisan zna da je tako, niste mi ništa ni jedan ni drugi spominjali.
A: Jesmo, jesmo ne stigne se sve.
G: Aje neka, neka.
A: Eto tijo bi te ja nešto pitat, znaš da san ti ono zadnji put pomenuo da san malo i ja aktivan na katoličkom forumu pa sa malo tijo da pribacimo dvi-tri.
G: More to uvik, pogledo san mal, zavirija, vidin dinamični ste, ima svega.
A: Eto tijo bi malo bar i na brzinu da malo pribacimo o onoj evanžeoskoj 3 »Jao vama, pismoznanci i farizeji!«(Lk 11, 39–52)
»Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli.«
G: More, kratka je, šta ti tu nije jasno?
A: Kratka ona je ali neznaš ili duža ili šira ili ti je dublja? Ja je više dvaest godina proban izbistrit pa nikak, pita san ja i teologe,ispovida pa opet pita, nejasno mi je. Kad bi se ti tijo priključit na forum, volio bi...
G: Nisam ja tehnički za internet a ja san ti ko kakav dalmatinac po lin da učin novo.
A: A kako ti se čine oni moji sa foruma jesi li i upratio?
G: Jesan, dobri su ti i hrki i frane. Vidim da se nešto bockate a ne znan još oko čega?
A: Nisan ništa, šta bi ja koga bocka, dobri su to dečki, samo malo gledamo drugačije na nike stvari.
G: Dodro je to sve, ne more svak isto mislit.
A: Ma ja.
G:Samo te malo prozivlju da nekoga mrziš, nisan sve polovio, znan ja da nisi ti od toga.
A:Ma ne daj Bože, šta bi ja koga mrzio.
G: Ma ja.
A: Ljudi odma čim ne misliš ko oni, odma mrziš, ne znaš, ne valjaš. Vidio si onog mog hrkija.
G: Nemoj mi ništa proti hrkija.
A: Nisan ja ništa protiv hrkija, on je moj prijatelj!
G: Pusti ga, ne morate se vi uvik i u svemu slagati. Vidi san njemu prigovaraš da ne misli uvik svojim glavom i nije ti to baš u redu.
A: Nisi me razumio, šta bi ja njega vrijeđao Bože sačuvaj. Tio san ti samo reć da on čita 150 knjiga godišnj, znaš li šta je to?
G: A svaka mu čast.
A: Malo se zapričasmo o hrkiju nego tijo san te pitat da se osvrneš malo na ovaj evađeoski tekst, ako moreš?
G: Mogu kako ne, ne znan imamo li sada dosta vrimena. Šta tebe tu mori reko si da je dvaest godina pokušavaš svatit ako sam te dobro svatio?
A:Dobro si svatio, šta ono znači jao vama farizeji i pismoznanci............ jeli se to odnosi na izraelce jer hrki mi stalno ponavlja i po sto puta da oni i kad nisu dobri da su najbolji.
G:Ma pusti sad to prijatelju, ne znam ja šta tebi hrki stalno ponavlja, samo pusti a nemamo sad ni puno vremena. Samo ti dobro zaroni u molitvi i sve će tebi nadoći.
A:Dobro a misliš li da nemam potrebe dalje nikoga pita za tumačenje?
G: Nemaš potrebe prijatelju moj tamo Krist jasno zbori i ne osvrti se puno na stare priče. Samo se ti drži Kristovog nauka i s njegovim prijateljima moli, pjevaj, idi na misu i ničega se ne boj. Sad bi stvarno mora krenut, čujemo se mi opet za desetak dana pa ćemo nastavit.
A: Hvala ti gero prijatelju na tvom vrimenu i svemu. Eto neka ti Hajduk bude prvak čim prije kad ovi godina nikako onda bar za pet godina.
G:Oće, ako Bog da. Živio ti zdravo. Mir tebi i tvojim prijateljima.


















A:












G: