|
Iz knjige:"Istinom i činjenicama za Hrvatsku" od Ljubice Štefan, iz 1999.
strana 41-42
...Prije više od jednoga stoljeća, godine 1889. Rus Vladimir Solovjev tiskao je u Parizu na francuskom jeziku
svoju knjigu "Rusija i svjetska crkva". O autokefalnim (samostalnim) pravoslavnim crkvama on piše: "Sve te
nacionalne crkve nisu ništa drugo nego državne crkve, potpuno lišene svakoga aspekta crkvene nepristranosti.
Lako se uočava zlokobni utjecaj, koji to srozavanje crkve može vršiti na samu religiju u tim nesretnim okolnostima".
Kao primjer autor navodi Srpsku pravoslavnu crkvu: "Vjerska ravnodušnost Srba dosta je poznata, kao i njihova
manija da upotrebljavaju pravoslavlje kao politički instrument u njihovoj bratoubilačkoj borbi protiv Hrvata katolika".
Ta porazna istina iz pera jednoga pravoslavca do danas nije ništa izgubila od svoje istinitosti i aktualnosti,
o čemu krvavo svjedodi naš Domovinski rat, kada je čak patrijarh osobno (uz ostale svećenike) blagoslovio mnoge i
mnoge zastave postrojba srpskih zločinačkih agresora, pozivajući u boj "za ujedinjenje svih srpskih zemalja".
Mržnja prema katoličanstvu počela je sa svetim Savom, Rastkom Nemanjićem, sinom, katolika još, Nemanje. Godine 1219.
Sava je stvorio (nekanonskim putem) samostalnu srpsku crkvu, zauvijek neraskidivo vezanu sa srpskom državom i njezinom
politikom. Ni propast srpske srednjovjekovne države, ni stoljeća turske vlasti (i zdušne suradnje s njom) nisu ublažili
tu čudovišnu mržnju. Ona je svom silinom ponovno buknula početkom XX. stoljeća, kada je 1912. kralj Srbije Petar
Karađordević, uz blagoslov poglavara svetosavske crkve, krenuo u zločinačko osvajanje Kosova i Albanije u Prvom
balkanskom ratu. Poslije stotina godina svetosavlje je tada ponovno došlo u izravni dodir s Katoličkom crkvom u tim krajevima.
Kakvi su bili odjeci tih prvih ponovnih dodira s katoličanstvom, zorno je prikazano već 1913. u crkvenom tisku.
Službeni organ svetosavlja u to vrijeme, "Glasnik Pravoslavne crkve", s mržnjom zvoni na uzbunu, proglašavajući katoličke
svećienike neprijateljima, gorima i od Turaka, s kojima su ratovali 1912. Tako stanoviti "Stev. Bojović, sveštenik,
Obrenovac" objavljuje članak pod naslovom "Teškoće za budući rad srpskih sveštenika", započinjući slavopjevom srpskim pobjedama u
Prvom balkanskom ratu: "Naša Otadžbina ostvarila je u mnogome (ne sve?) svoje ideale i petvekovne snove; svoja krila
raširila je i nad svojom braćom i u svoje krilo savila čeda svoja koja su čeznula za milom majkom svojom - Srbijom".
Srbija je, naime, okupirala i izmasakrirala Kosovo i sjeverni dio Albanije. Člankopisac nastavlja: "Otadžbina naša udvostručena
je zemljištem, a bez malo i stanovništvom". Istina, priznaje on, to stanovništvo je "verski razjedinjeno", pa zato odmah
prelazi na bit problema, najozbiljnije upozoravajući odakle vreba opasni neprijatelj: "Najveću opasnost za pravoslavnu
srpsku crkvu, a to znači i za Srpski Narod, pretstavlja katolička crkva u novim granicama našim. To će biti demon naš koji
nam neće dati mira i koji će večito stvarati tegobe i crkvi i državi". Manjim dijelom na Kosovu, a pretežito u Albaniji,
Srbi su naišli na katoličke svećenike i redovnike. Obrenovački svećenik nastavlja: "Katolicizam u novim krajevima
prilično se raširio i, što je najgore, rasprostro i uhvatio korene u gotovo svim mestima. Retko ima koje varoši gde
katolicizam nije zatrovao po koju srpsku dušu. Mi smo u katolicizmu i do sada imali najogorčenijeg i najpodlijeg neprijatelja.
Največi otpor kroz Staru Srbiju (Kosovo, op. p.) i Arbaniju davali su Arnauti katolici, a srpski Skadar oteo je pobedonosnoj
srpskoj crkvi katolicizam, a ne arnautska nacija. I sve teškoće koie smo imali i ranije i sada i koje ćemo imati u
budučnosti dolaze nam od strane katolika".
str. 43-45
...Znakovito je da je odgovorni urednik toga crkvenoga glasila bio tada "jeromonah Josif Cvijović, suplent Bogoslovije sv. Save",
kako stoji u listu. Taj Josif Cvijović otišao je 1912. dobrovoljno u četnike, a to je redakcija oduševljeno propratila ovako,
obavještavajući čitateljstvo:"Sveštenik-četnik. Saradnik našeg lista g. Josif Cvijović, sveštenik i suplent Bogoslovije otišao
je u četnike...četnik Josif Cvijović tijekom Drugog svjetskoga rata vodio je u Beogradu Srpsku pravoslavnu crkvu. To je onaj
mitropolit Josif, suradnik hitlerovaca, nedićevaca, ljotićevaca, četnika, koji su mu bili rado viđeni gosti u beogradskoj
prvostolnici - Sabornoj crkvi. Dne 20. listopada 1944. najsrdačnije je dočekao dobrodošlicom "oslobodioce braću Ruse i naše junake".
Nije mu ni za što ni vlas s glave pala - "oslobodioci" su mu odmah sve oprostili... Prošla su desetljeća. Goloruka Hrvatska nije 1991.
pokleknula pred srpskom aždajom. Iako iskrvavljena, razorena, imala je snage zaustaviti neprijatelja, a 1995. krenuti u napad.
Za samo deset sati Bljesak je oslobodio zapadnu Slavoniju. Četnici su bježali glavom bez obzira, ne stigavši skriti svoje prljave
tragove. U oslobodenom Jasenovcu, u pravoslavnoj crkvi, kao i u drugim crkvama u drugim mjestima, naši vitezovi našli su pored
oružja i "duhovne mine" SPC, ćirilicom tiskane brojne primjerke knjižice "Humanistički ekumenizam", izdanje manastira Ćelije
u Srbiji 1993. To su izvodi iz knjige dr. Justina Popovića, arhimandrita, objavljene prije pedesetak godina. Popović je, uz
Nikolaja Velimirovića, glavni ideolog svetosavskoga pravoslavlja. Umro je prije 40 godina, ali njegov otrov SPC sije i dalje.
Knjižica se dijelila besplatno po okupiranim hrvatskim krajevima. Paklena mržnja izbijaiz svake riječi. Evo što su patrijarh Pavle
i Sveti sinod poručivali svojoj pastvi riječima Justina Popovića: "Ekumenizam je zajedničko ime za pseudokrćanstvo, za pseudocrkve
Zapadne Evrope. U njemu su srcem svojim svi evropski humanizmi, sa papizmom na čelu. A sva ta pseudokršćanstva, sve te pseudocrkve
nisu drugo već jereze, tu nema bitne razllke između papizma, protestantizma, ekumenizma i ostalih sekti". Pa dalje:
"Papističko-protestantski ekumenizam sa svojom pseudocrkvom i svojim pseudokršćanstvom nema izlaza iz svoje smrti i muka bez
svesrdnog pokajanja pred Bogočovekom Gospodom Hristom i njegovom Pravoslavnom Crkvom. Bez pokajanja i stupanja u istinitu Crkvu
Hristovu neprirodno je i besmisleno govoriti o nekom ujedinjenju 'Crkava', o dijalogu ljubavi, o intercommunio (zajedništvu
u sakramentima)". Zatim'. "Jeretici nisu Crkva niti to mogu biti. Zato u njih ne može biti svetih tajni (sakramenata, op. p.).
Crkva Pravoslavna ne priznaje izvan sebe nikakve tajne (sakramente), niti ih razmatra kao tajne sve dok neko iz jeretičke
'crkve', tj. pseudocrkve, ne pristupi Pravoslavnoj Crkvi s pokajanjem". I prijetnja: "Episkop ili prezbiter ili dakon koji se sa
hereticima samo i molio bude neka se izopći...
...Sve nepravoslavne kršćanske crkve i u nas i u svijetu zagovornici su ekumenizma. Ali SPC, jedina, po svom vlastitom mišljenju,
istinita Kristova crkva, uporno, očito, čeka njihovo pokajanje i pristupanje u nju. Desetljeća, vjekovi prolaze, no svetosavski
imperijalistički put se ne mijenja...
nastavlja se...
_________________
Naprijed za križem!
|
Login
Registracija
FAQ
Traži
