Katolički odgovori

Pozdrav svima.

Kao što je već rečeno, dogma Crkve nam kaže da je čovjek sposoban prirodnim putem upoznati pravog Boga. I to jeste tako. Jedino čega se čovjek treba držati kod promišljanja je red stvari. Odnosno, promišljanje mora krenuti od početka i lagano se kretati prema nekakvom kraju.

1. Bog: da ili ne? (U tom izboru razuman odgovor je da. -neću ulazit u detalje)
2. Bog: osoba ili neosobna energija? U tom izboru je razumno da jeste osoba.
3. Bog: jedan ili više? U tom izboru je razuman izbor: jedan Bog.

Tek nakon toga, kad čovjek prihvati jednog osobnog Boga, u igru ulaze argumenti drugog reda (ne u smislu, manje vrijedni), tipa:
4. Objava: da ili ne? Tu je također moguće bez puno problema pokazati da je razumna vjera u objavu.
5. Između mnogih objava, koja je prava? I tu u igru ulaze proroštva, te tu dobivamo odgovor zašto je toliko vremena prošlo prije nego je Otac poslao Sina kao otkupitelja.
6. Tu onda dolazimo do izbora između židovstva i kršćanstva, i u tom izboru je iznenađujuće lako odrediti što je pravo a što nije.
7. I na koncu, kad dođemo do kršćanstva, izbor za katoličku Crkvu je razuman i silogizam je vrlo jednostavan za uočavanje toga.

8. Tek tada dolazimo do pitanja koja su karakteristična za našu vjeru a na koje trebamo (i možemo) tražiti odgovore, a kojih ima milijun.

Na žalost, u raspravama se obično ide obrnutim redom, tj. meni netko pokušava dokazati da Boga nema zato što ima puno različitih vjera, ili, zato što se njemu čini da nešto u mojoj nema smisla, ili zato što postoji patnja u svijetu. To je potpuno pogrešan pristup i jasno je da takve rasprave (ali i takva promišljanja) ne vode nikamo. Jer, osnovna matematička postavka je da se zaključci izvode iz premisa (a osnovne su matematički aksiomi - nedokazive činjenice), a ne da se premise sude prema zaključcima. Premise mogu biti suđene prema premisama koje su ispod njih, a ne po zaključcima koji iz njih izlaze.

Jer, iako činjenica jeste "ja patim", prije te činjenice postoji činjenica "ja postojim". Pitanje "ja patim" se stoga može postaviti tek kad se iz činjenice "ja postojim" izvuku određeni zaključci.

Zato u pravilu odbijam rasprave sa ateistima o trojedinom Bogu, ili o tome da li je euharistija stvarno Tijelo Kristovo. Takve rasprave su krajnje besmislene. Jedino o čemu s ateistima razgovrati je: Bog: da ili ne, i to na temelju onoga što znamo (a danas znamo puno). I za taj stupanj rasprave je potpuno nevažno kakav bi taj Bog bio. Ponavljam, na žalost, mi se pravilnog reda razgovora obično ne pridržavamo, pa onda nije ni čudo da se igramo gluhih telefona.

No, za nas katolike jeste mjerodavna dogma koja kaže da je naravnim razumom moguće spoznati pravog Boga. I ne samo da smo u to dužni vjerovati, nego smo dužni vjerovati i u to da je do spoznaje pravog Boga put... jednostavan. Jer, istina je takva da nitko neće imati ispriku za njeno odbijanje kad se s njome upozna.

Razlog zašto Bog nije s nama šetao nakon čovjekovog pada je taj što bi mi odavno prestali postojati da jeste. Postoji vrlo dobar razlog zašto je Bog stavio Zastor između sebe i ljudi. Danas, nakon Kristove smrti, tog zastora nema, pa s nama može boraviti Bog (i boravi, Duh Sveti). A razlog zašto tog zastora nema je taj što u nebu imamo Velikog svećenika koji stalno prikazuje savršenu žrtvu koja umiruje Božji gnjev, te, vezano uz to, mi na zamlji (svećenici na misli) bez prestanka prikazujemo tu žrtvu.
Dakle, Bog jeste hodio i sa Židovima, ali iza zastora... da ih ne bi uništio zbog njihovih grijeha.



Da, razumom možemo prihvatiti autentičnu objavu... i to znači upoznati pravog Boga. I to jeste razumno. Naravno da čovjek nikad ne bi mogao iz svoje glave izvući katoličku teologiju, no to se od nas i ne traži. No, kad se upozna i ta složena teologija, ona također može biti prihvaćena kao razumna.



Dosta vremena sam razgovarao sa panteistima i budistima konkretno, i dokazi koje imaju uopće nisu dokazi. Jer, kad se razgovor povede iz početka (a ne iz sredine ili s kraja) vidi se sva nedostatnost odgovora koje nude. Na žalost, ono što sam također primjetio je da se čovjeku relativno lako može osporiti premisa iz koje je izvukao zaključke, no nekim čudom, čak ni tada se čovjek ne odriče svojih zaključaka (bez obzira što može vidjeti da su utemeljeni na ničemu).



Dobra stvar u svemu ovome je ta što većina ljudi u svom srcu ipak nosi nekakvu ideju da Bog postoji i za to uopće ne traže nekakve velike dokaze. Ta činjenica je, naravno, potpuno u skladu s našim učenjem koje kaže da je Bog svakom čovjeku usadio u srce nekakve osnovne stvari po kojima bi se trebao ravnati. A kad to jeste tako, onda ni ostala prihvaćanja ne bi smjela biti problem, jer ona, u konačnici, i jesu jednostavna.

Prije nego je od Boga Adam dobio uputstva što treba raditi a što ne smije, prije toga se uvjerio u dobrotu Boga i Božjeg stvorenja. Dakle, prije nego je do čovjeka tražio posluh, Bog je čovjeku dao razlog za posluh.
S druge strane, Sotona je uradio suprotno, on je od čovjeka tražio povjerenje a bez da je išta pokazao. Ponudio mu je praznu priču u koji je ubacio par laskavih i zavodljivih riječi. Čovjek se već tad pokazo nesposobnim za razlikovanje ispraznog govora od govora potkreljenog pravim djelima koja jesu pravi razlog za prihvaćanje.

Kad je Bog od Abrahama tražio da žrtvuje sina, prije toga mu je čudesno sina i dao, tako da se Abraham uvjeri da to govori Bog kojem se može i treba vjerovati.

Prije nego je Židovima dao Zakon kojeg su se trebali držati, Bog im je pokazao svoju moćnu ruku i pokazao im je razlog zašto se smiju klanjati samo Njemu. Ni tu nije od čovjeka tražio slijepu vjeru nego mu je prvo dao razlog (dovoljan) a onda je tražio poslušnost.

Prije nego je Bog otkrio apostolima (i ostalim učenicima) punu Istinu o Isusu, prije toga je Isus proveo s njima tri godine čineću čudesa kakva prije nitko nije, te je i prorokovao što se sve s njim ima dogoditi. To je razlog zašto Isus ne govori odmah otvoreno o sebi jer bi to bio pretežak teret za čovjeka, Židova, koji je to trebao prihvatiti. Dakle, i tu je Bog prvo dao razlog, pa onda tražio povjerenje.

Kad se Toma nije uvjerio u ono što ostali jesu, on je zatražio razlog za vjeru. I Bog mu to nije zamjerio nego mu je razlog i dao. Bog uvijek daje razlog jer zna da je to potrebno čovjekovom razumu koji je stvoren za slobodno i dragovoljno predavanje Bogu.

Ovo je jedno od pitanja koje je mene mučilo na početku: kako je moguće da je Toma imamo takav razlog za vjeru a od mene se traži ista vjera bez takvog razloga? To sam jedno vrijeme stavio "u ladicu" jer mi je ipak bilo jasno da nije Bog nepravedan nego ja nešto krivo kontam.
Kasnije sam shvatio da se razlozi za vjeru mogu mjenjati ovisno o vremenu u kojem živimo, no razlozi uvijek postoje i oni su stvarni i realni, a ne imaginarni. Jednako danas kao i juče. I jednako su obavezujući danas kao što su to bili i juče. Tj. ako su razlozi odbijanja prave vjere danas veći nego prije, onda su i razlozi za njeno prihvaćanje danas veći nego prije.

Što govoriš je istina, ali ne mijenja činjenicu koju podcrtavam u ovom razgovoru. Ako su Abraham, Židovi koji su svjedočili Božjim znakovima, Apostoli i sam Toma imali pristup znanju, a ne vjeri, tad se ovdje radilo o subjektivnoj objavi u čiju istinitost mi možemo samo vjerovati.

Da li je Bog nepravedan ovdje? Mi niti ovo ne možemo priznati, jer znamo da je Bog savršena pravda i čak i ako ne shvaćamo sad Njegove planove, treba računati na Njegovu mudrost i razloge zašto je neke stvari postavio takvima kakve jesu.

Može li Diktatura relativizma koristiti vjernicima? Kako iskoristiti to ponašanje društva za očuvanje svoje vjere i promociju iste?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Ja ne vjerujem da se radi o nekakvoj nametnutoj diktaturi. Relativizam je došao kroz lakšu komunikaciju i veću količinu informacija koje se promišljaju u društvu, a mnoge od njih su u sferama nepotvrđenih činjenica. Nije on nešto izmišljeno da smanji utjecaj vjere, ili istinitosti, nitko ovdje ne provodi samovoljni totalitarizam relativnosti i sumnji. Da li on tu vjernicima koristi ili smeta, njemu samom ništa ne znači.

Ipak možda je baš nametnut iz razloga da smanji utjecaj Crkve. I to je legitimno mišljenje.
No bez obzira na nakanu on je u neku ruku garancija i nama vjernicima da i mi možemo vjerovati bez da nam netko natura stvari koje su protivne našoj vjeri. Da li se oko toga možemo složiti?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Poštujem tvoje mišljenje, ali ne znam tko bi takvo što mogao nametnuti. Danas se i naše ograđivanje od inkvizicije u nekim krugovima smatra relativiziranjem naše pozicije.

Liberalizam i nama dopušta da imamo svoja uvjerenja, i uvijek sam (naravno) bio protiv svakog ugnjetavanja- prvo prema svojima .

U kojem smislu je to relativiziranje naše pozicije Evanđeoske vjere koja je predana apostolima kao nepromjenjiva?


Da slažem se tu je naša najveća šansa.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Trebati ćeš za to pitati te kritičare, ali mislim da je usmjereno prema našim definicijama nepromjenjivosti. Ako smo imali vjeru koja je nepromjenjiva, kako smo se našli u poziciji inkvizicije? Ako ona nije bila dijelom predaje apostolima, tko je promijenio, i što, naš doživljaj Boga i svijeta, da smo otišli u takvu krajnost? Ako smo se ogradili od toga, već smo izrelativizirali svoju poziciju kao teološkog tijela (drugim riječima, imali smo toliko ideja o tome na koji način svijet funkcionira, da i sami imamo relativitet u sebi).

Ako se relativizam gleda sa pozicija prieodnih zanosti,tj.matematike i fizike ond se bez problema može reći da je vrlo usmjereno i ciljano,te da traži odnos između univerzalne Božje logike i porozne ljudske logike bazirane na promatranju činjenica, stvari i pojava koje se događaju u okolini čovjeka.To je samo pokušaj da se izdefinira jedan mali ,gorovo neznatan,segment Božje logike u kreiranju "svega što jest da jest a nije da nije".Relativizam je jednostavno imanovanje nemogučnosti da se izdefiniraju neograničeno veliki,za ljudski rod,univerzumski geometrijski prostori,i ono što se događa u tim prostorima.Sve ostalo izvan okvira matematike i fizike a vezano za relativizam je manipulacija relativističkim zakonitostima koji su u potpunosti temeljeni na fizikalno-matematičkim hipotezama.
Hvaljen Isus i Marija

Mada je ova tema postepeno prešla u sasvim druge okvire, malo ću se vratiti na njen početak koji govori o „diktaturi relativizma“ i što ona znači:

„Platon u svojoj „Državi“ piše kako je demokracija u rukama relativista
osuđena na smrt. Uistinu, ako nema razlike između Dobra i Zla, političari
mogu činiti što ih volja.
U jednom manje sveobuhvatnom smislu, često znademo iskusiti što znači
kada netko čini što ga volja. Ne samo što neki očituju pravu nesposobnost
razlikovanja dobra i zla, već i drugima niječu to pravo. U ime navodne
tolerancije i ideologizirane slobode, nevidljiva netolerantna diktatura
postaje sve jača, sve više podrivajući stvarnu slobodu.“
Tako piše M. Lohman u biltenu na http://www.europe4christ.net

„Slučaj je to u društvu
poput – primjerice - onoga Europskoga, gdje se na one koji tragaju za
istinom gleda kao na remetitelje mira. Istina? Jasnoća? Možda čak i
povezane s posljedicama naših osobnih čina? Ne hvala – glasio bi odgovor
onima koji se još uvijek usuđuju ići dublje. U ovome bi slučaju odabrani
izraz bio kako jednostavno ne može postojati samo jedna istina. I tako se
širi zabluda kako je istinski tolerantan samo onaj tko sve stvari drži
jednakima, čime se, dakako, relativizira i samo to gledište. Istovremeno,
riječ tolerancija dolazi iz latinske rijeci tolerare, što znaci nositi, pronositi.
Nikakva relativizacija ovdje ne dolazi u obzir. Naprotiv, tolerantna osoba
može podnositi zabludu svoga bližnjega, ali pritom od njega ne krije kako
je riječ o nečemu pogrešnome.

Međutim, ako je sve istina, ili naprotiv, ako više ništa nije istina, onda
nemamo na čemu graditi. Kršćanski mislilac René Girard to dobro znade:
“Ako ne postoji objektivna istina, sve ce se istine jednako tretirati, što
vodi ka trivijalnosti i površnosti.” Papa Benedikt XVI govori štoviše o
diktaturi relativizma, koja želi doprijeti do svih faza mišljenja i življenja i
nadzirati ih. Ističe kako se jasna vjera i jasan stav ishitreno prozivaju
diskriminacijskim nazovi-argumentom „fundamentalizma“, “dok je
relativizam, koji nikada ne zauzima strane u srazu mišljenja – čini se –
jedini stav primjeren današnjemu vremenu.” I tako već dugo postoji, “ta
diktatura relativizma koja ništa ne priznaje konačnim i čije su univerzalno
mjerilo vlastita osoba i vlastita htijenja.”