Katolički odgovori

privatne stranice s raspravama o suvremenim vjerskim temama
Sada je Pet ožu 20, 2026 22:39

Neodgovoreni postovi | Pregled aktivnih tema


Početna » Katolički odgovori Forum » Razgovori o vjerskim temama

Vrijeme na UTC + 01:00 sata




Započni novu temu Odgovori  Strana 4 od 11
  [ 151 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 ... 11  Sljedeće
  Prikaz ispisa Prethodna tema | Sljedeća tema 
Autor Poruka
Domenika
PostPostano: Uto ruj 23, 2014 10:07 
Avatar korisnika

Pridružen: Uto svi 06, 2008 10:57
Postovi: 818
Lokacija: Medvedgrad
Uh Pelegrin, umorih se od silnog čitanja, teška tema,ali puno toga naučih,
baš ti hvala na trudu. Blagoslovljen dan, ma gdje bio :))

_________________
Slika
Vrh
 Profil  
 
pelegrin
PostPostano: Uto ruj 23, 2014 15:29 
Avatar korisnika

Pridružen: Pon ruj 01, 2014 11:56
Postovi: 617
Lokacija: Pod križem
Domenika je napisao/la:
Uh Pelegrin, umorih se od silnog čitanja, teška tema,ali puno toga naučih,
baš ti hvala na trudu. Blagoslovljen dan, ma gdje bio :))


Hvala ti na podršci, Domenika.

Rekla mi neka žena iz Podunavlja nakon Domovinskog rata da se neki srpski balavci prijete da će nas
poklati deset puta toliko koliko nas je stradalo u Vukovaru.

Svjedoci smo i povremenih provokacija sa srpskim zastavama i četničkim pjesmama.

Hrvati ratuju svakih 45-50 godina. Koliko nam je još ostalo vremena?

_________________
Naprijed za križem!
Vrh
 Profil  
 
pelegrin
PostPostano: Uto ruj 23, 2014 15:31 
Avatar korisnika

Pridružen: Pon ruj 01, 2014 11:56
Postovi: 617
Lokacija: Pod križem
Nastavak iz knjige:"Pregled srpskog antisemitizma" od Tomislava Vukovića i sur. iz 1992.

strana 127.
Antisemitska je propaganda u Srbiji tijekom II. svjetskog rata od prvog dana preuzimanja vlasti od strane srpskih fašista bila žestoka i sustavna.
Svakodnevnim napisima u tisku, radijskim emisijama, brošurama, plakatima, govorima vodećih srbijanskih političara, kulturnih djelatnika i crkvenih
velikodostojnika sijana je mržnja na židovski narod. Židovi su tih mjeseci bili "dežurni" krivci za sva zla koja su zadesila srpski narod u njegovoj
bližoj i daljoj povijesti kao i sadašnjosti. Bili su krivi bez iznimke i bez ikakvih mogućnosti da opovrgnu mnoštvo laži i najgnusnijih optužaba. Uz
provođenje paklenskog nauma uništenja cijelog jednog naroda, na djelu je istodobno bilo i opravdanje genocida...

strana 152.-153.
...Srpska pravoslavna Crkva sije mržnju
I Srpska pravoslavna Crkva provodeći politiku lojalnosti prema njemačkim i srbijanskim vlastima aktivno je sudjelovala u poticanju i opravdanju genocida
nad židovskim narodom u Srbiji. Nije jednostavno htjela činiti ništa što se ne bi uklapalo u službenu politiku ondašnjih vlasti. U tom smislu vrhovništvo
srpske Crkve i niže svećenstvo ne samo da nije nijednom tijekom četiri ratne godine diglo u javnosti glas prosvjeda protiv pogroma i ubijanja nedužnih
Židova nego je, štoviše, u brojnim prigodama raspirivalo antisemitizam i javno odobravalo zločine nad njima. U beogradskim su glasilima za povijest
ostala zabilježena sudjelovanja brojnih predstavnika Srpske pravoslavne Crkve na raznim zborovima, mitinzima, narodnim skupovima, liturgijama i različitim
političkim skupovima u kojima su otvoreno i javno u prigodnim govorima širili mržnju na židovski narod.
Ovih nekoliko kronološkim redom izabranih primjera dovoljno jasno svjedoči o tome.
Tako je na jednom političkom skupu potpore generalu Milanu Nediću u rujnu 1941. uz nazočnost njemačkih i srbijanskih građanskih i vojnih vlasti
svećenik Dragoslav Veličković upozorio u svom govoru srpski narod na pogibelji koja mu prijeti:"Jevrejin - reditelj svetske krvave drame, nije zadovoljan,
on hoće tvoje istrebljenje."
U prosincu iste godine članak "Rodoljubive reči jednog sveštenika" na primjeru svećenika Dušana Popovića ističe "spasonosne pouke i uputstva" sve
većeg broja "pastira" SPC. Kakve su to bile "pouke" pokazuje ovaj odlomak iz propovijedi svećenika Popovića:
"Svakim danom povećava se broj naših sveštenika koji energično i odlučno ustaju protiv svih zala koja su uslovila našu propast i sve nesreće. Svake
nedelje i praznika može se čuti po beogradskim hramovima rodoljubivi glas naših pastira, koji daju svom narodu spasonosne pouke i uputstva. Tako je u
crkvi sv. Marka održao izvanredno lepu besedu prota Dušan On. Popović, u kojoj je između ostalog rekao:
'(...)Avaj, mi smo bili izdani i prodani! Crv izdajstva i korupcije u vidu jevrejstva ušao je u srž Jugoslavije.'...
... Pojedini svećenici koristili su od brojnih prigoda čak i liturgije za propagiranje antisemitskih ideja. Tako je spomenuti arhijerejski namjesnik
Tašić u valjevskoj sabornoj crkvi u lipnju 1943. prigodom "pomena" (mise zadušnice) istaknuo u propovijedi:
"Najbolji srpski sinovi...nisu hteli biti ravnodušni prema sudbini svoga naroda, već su se junački suprotstavili onom koji je pod Judinim znakom hteo
Srbiju pretvoriti u ogromno zgarište. Mnogi od njih su pali u toj borbi, ali zahvaljujući baš njihovim žrtvama, srpski narod danas sigurno korača srećnijoj
budućnosti."

Strana 154.-155
Prota - protužidovski borac

Te su riječi imale velikog odjeka u javnosti, a prota Miladin Tašić zaslužio je hvalospjeve beogradskih glasila:
"Reči proge Miladina Tašića, ostavile su vrlo dubok utisak, jer i sam prota Tašić, iako vrlo star, spada u red boraca koji vode beskompromisnu borbu
protiv jevrejstva."
Čudnovata je ta "beskompromisna" djelatnost srpskopravoslavnog svećenika jer u to doba, dok su njegove protužidovske riječi odjekivale valjevskom
crkvom, već odavno nije bilo židova u Srbiji. Svi su već bili odvedeni u koncentracione logore i ubijeni a na životu su ostali tek malobrojni skriveni
sretnici.
Židovski je narod u propovijedima predstavnika Srpske pravoslavne Crkve uspoređivan s najvećim zlom - Antikristom. To je potvrdio i svećenik Hranislav
Popović na velikom narodnom zboru u Kruševcu u kolovozu g. 1943. koji je, prema ondašnjem glasilu, "uzbuđenim i drhtavim glasom rekao":
"Naša propast došla je od nas samih. Propast tvoja, srpski narode, od tvojih sinova udruženih sa antihristom - jevrejinom."
"Uvaženi" svećenik Popović ponovno je u Kruševcu nakon mjesec dana blagoslovio "veliki manifestacioni zbor" pred crkvom Lazaricom. Na tom je blagoslovljenom
zboru ministar Olćan, "pošto je zahvalio namesniku Popoviću i poljubio ga u ruku, uz ostalo rekao:
"Blagodareći svemogućem Bogu, stavu okupatora i onima koji su od Boga i ljudi određeni da stoje na čelu naroda, ova okupacija, pod uslovom da ostanemo
na terenu realnosti, ne bi se u stvari mnogo osetila... Nemačka, ogromnu moćnu pesnicu nije spustila na glavu srpskog naroda. Lupila je po glavi jevreje
u našoj sredini. Njih više nema i daće Bog da ih više nikada ne bude"...
...Na "sahrani načelnika štaba Prve rasinske brigade", kako je to stajalo u naslovima beogradskih glasila, govorio je i svećenik Boža Jovanović. On je prema
novinskim izvješćima, "u dužem i jezgrovitom govoru između ostalog rekao i ovo: 'Šta su komunisti? Da li su to Srbi? Ne! Otkuda oni mogu biti Srbi, kada
u sred naše svete zemlje razviše zastavu... i na njoj istakoše grb jevrejstva i uzdigoše više od našeg grba i časnog krsta" (istaknuo A.)
Nastup svećenika Jovanovića pokazuje da predstavnici Srpske pravoslavne Crkve nisu napuštali antisemitsku djelatnost tijekom sve četiri ratne godine jer
je njegov "jezgroviti govor" održan u kolovozu 1944, dakle samo dva mjeseca prije konačnog sloma svih snova generala Milana Nedića o Velikoj Srbiji uz
pomoć njemačkih nacista...

kraj.

_________________
Naprijed za križem!
Vrh
 Profil  
 
pelegrin
PostPostano: Sri ruj 24, 2014 06:00 
Avatar korisnika

Pridružen: Pon ruj 01, 2014 11:56
Postovi: 617
Lokacija: Pod križem
Iz knjige:Velikosrpski nacionalni programi
Autor Ljubomir Antić
Izdavać:Golden marketing-Tehnička knjiga
Zagreb, 2007

Strana 13.
...Moje poimanje političkog mentaliteta u skladu je s onim kako ga izražava srpska političarka i intelektualka Latinka Perović.
Govoreći kako međunarodna zajednica neće odustati od uhićenja "najodgovornijih za zločine u Bosni, Mladića i Karadžića", ona je
ustvrdila da bi "bilo bolje da sankcioniranje zločina bude rezultat našeg unutrašnjeg sazrijevanja". A to bi zahtijevalo dublju
mentalnu promjenu u Srbiji, ono bi zahtijevalo napuštanje političkih obrazaca koji proistječu iz toga kako ste shvaćali Jugoslaviju.
Ako ste je shvaćali kao svoju državu, onda je to ubijanje svuda redom po Jugoslaviji bilo, takoreći legitimna stvar. To su već
stvari koje su vezane uz dugoročnije procese i tu nema posla samo država nego i Crkva, školski sustav, mediji, historiografija...
Oko ratnog je projekta u Srbiji bio postignut širok konsenzus: uz njega je bila i vojna, politička, vjerska te u velikoj mjeri,
kulturna elita...

strana 40.-41
...da je kod Srba u jednom trenutku nacionalna megalomanija bila poprimila nevjerojatne razmjere... Na sličan način pisala se i
povijest srpske pravoslavne crkve. Pravoslavni župnik u Karlovcu Nikola Begović u knjizi Historija srpske crkve tiskanoj 1877.
godine doslovce piše:

Ja sam si o tome na čistu, da su Srbi primili kršćanski nauk iz usta samih apostla Andrije i Pavla.

Postupak kojim zaključuje krajnje je jednostavan: Prema Nestoru, ti apostoli došli su u Novgorod - Novgorod je slavenski - svi
Slaveni su Srbi - prema tome apostoli Andrija i Pavao su objavili Kristov nauk Srbima...

strana 43.
... Tema o posebnoj vezi Boga i Srba bit će vrlo česta tijekom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. O njoj će progovoriti
čak i Željko Ražnjatović Arkan, vođa srpskih paravojnih formacija optužen za kriminal i mnoge teške ratne zločine:

Borimo se za našu vjeru, srpsku pravoslavnu crkvu, za veliku i jedinstvenu srpsku državu. Vjerujemo u srpskog Boga..

nastavlja se.

_________________
Naprijed za križem!
Vrh
 Profil  
 
pelegrin
PostPostano: Čet ruj 25, 2014 20:46 
Avatar korisnika

Pridružen: Pon ruj 01, 2014 11:56
Postovi: 617
Lokacija: Pod križem
Nastavak Iz knjige:Velikosrpski nacionalni programi
Autor Ljubomir Antić
Izdavać:Golden marketing-Tehnička knjiga
Zagreb, 2007

strana 53-54

...U ratu početkom 1990-ih godina, koji se vodi za granice velike Srbije, Srpska pravoslavna Crkva (SPC) podupire srpska nastojanja,
među ostalim i stoga što bi svako drugo rješenje izazvalo njezino dijeljenje u više država.

U listopadu 1991. godine patrijarh Pavle šalje pismo lordu Carringtonu, predsjedniku međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji,
u kojem kaže da je "vreme da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući vinovnici ne mogu živeti zajedno" Što
to znači eksplicitnije je rekao episkop Amfilohije Radović u travnju 1992. godine, zagovarajući "ujedinjenje srpskih zemalja" a što
nije učinjeno 1918. godine. Među srpske zemlje tada je ubrojio i Makedoniju...

strana 61-62

... 14. Rodonačelnik velikosrpske ideologije

U svakom slučaju može se ustvrditi da je Vuk Stefanović Karadžić rodonačelnik velikosrpske ideologije i da će svi velikosrpski
nacionalni programi koj će nastati nakon "Kovčežića" kao polazište uzimati njegove teze. Prema I. Bancu,

Karadžić je stvorio suvremenu srpsku nacionalnu ideologiju kojoj je cilj asimilirati veliku većinu katoličkih Hrvata i bosanskih
muslimana, čiji su govori srodni štokavskim subdijalektima kojima govore.

Karadžićeva će nacionalna ideologija biti smjernica u iscrtavanju granica srpske države u etapnom širenju jer granice nove Srbije
moraju se proširiti na sva područja u kojima žive Srbi, a ove granice po Vuku Karadžiću, jesu granice srpskog jezika; otuda je odgo-
vornost za "oslobođenje i ujedinjenje" svih Srba u jedinstvenu velikosrpsku državu postupno postala glavno načelo srpske politike...

strana 180.
...Zanimljivi su povodi na temelju kojih je Sveti arhijerejski sabor zaključio da su u Jugoslaviji ugroženi Srbi i Srpska pravoslavna
crkva. Evo jedan primjer. Uspostavom Banovine Hrvatske, ban je izdao naredbu "koja ovlašćuje općinska vijeća da mogu provesti reviziju
svih poklona koji su dati za vrijeme ranijih režima, zatim da mogu oduzeti poklonjena zemljišta i sve što je na njima sagrađeno isplativši
stvarno investirane sume." Među takvim "poklonima" bila je i zgrada Sokolskog doma u Novoj Gradiški koja je trebala biti vraćena.
Crkvene vlasti su na to uputile predstavku koju donosimo prema priređivaću Konstantinovićevih dnevničkih bilježaka.

Ogorćenje ovdašnjih Srba suviše je veliko, i mi verujemo da oni neće moći vladati sobom ako zbilja dođe do izvršenja ove nepravde.
Iz usta najmanje svakog drugog Srbina čuju se reći:"Na pragu doma treba ginuti", "Samo preko nas mrtvih može se ući u dom", "Treba ga
dići u vazduh" itd. Od Patrijarha se traži da "uloži svoji visoki i moćni upliv(...) kako bi se izbegli nemili događaji, koji u ovim
suviše ozbiljnim vremenima mogu biti kobni ne samo za ovdašnje Srbe i njihove odnose sa Hrvatima, već mogu imati reperkusije i u banovini
pa i samoj državi" Episkop Pakrački, Miron, traži od Patrijarha "posredovanje kod nadležnih državnih vlasti", da se "predusretne sukobima,
pa možda i krvavim" što episkop Nektarije (episkop zvorničko-tuzlanski, op. Lj. A.) popraća rečima upućenim Mihailu Konstantinoviću:
"Čast nam je (...) umoliti Vas, Gospodine Ministre, da izvolite uzeti u zaštitu interese tamošnjeg srpskog življa.

strana 181.
7. "Stipendistički mentalitet"

Od dolaska u Hrvatsku, Srbi kao krajišnici, bore se za privilegirani status. I dobivaju ga. To kod njih stvara "stipendistički mentalitet".
Zbog toga, u promijenjenim okolnostima, kad ponekad izgube stečene povlastice, oni se teško snalaze. U pravilu tada se osjećaju ugroženi
i dižu bune. Pozadina spora zbog doma Jugoslavenskog sokola u Novoj Gradiški je upravo to: utemeljenjem Banovine Hrvatske, Srbi u njezinu
sklopu gube povlasticu koju im je bivši režim dodijelio, zbog čega su oni spremni "ginuti" na njegovu "pragu".

Nešto slično događat će se i u vrijeme osamostaljenja Hrvatske početkom 90-ih godina XX. stoljeća. I tada mnogi Srbi, i to upravo s područja
o kojemu je riječ, nisu mogli "vladati sobom" te su bili spremni "ginuti na pragu doma" i radije "dići u vazduh" ono što su smatrali da
im pripada (u ovom slučaju u prenesenom smislu bila je to hrvatska država a u konkretnom cijeli njezini gradovi), negoda to služi drugima s
kojima i nisu osječali zajedništvo. "Izbacivanje iz Ustava", oni nisu doživljavali kao ugrožavanje privilegije koja je onemogućavala stvaranje
suverene Hrvatske (jer u nacionalnoj državi nema podijeljenog suvereniteta između dviju nacija) nego kao ugrozu same svoje egzistencije...

kraj

_________________
Naprijed za križem!
Vrh
 Profil  
 
pelegrin
PostPostano: Pet ruj 26, 2014 18:49 
Avatar korisnika

Pridružen: Pon ruj 01, 2014 11:56
Postovi: 617
Lokacija: Pod križem
Iz knjige:"Mitovi i zatajena povijest"
Autorica:LJubica Štefan
Nakladnik:K. Krešimir / Slovo M,
Zagreb, 1999.

Strana 5-7
Suludi san Srpske pravoslavne crkve

SPC duhovna JNA

Prije više od jednog stoljeća, 1889. godine, Vladimir Solovjov izdao je u Parizu na francuskom jeziku svoju knjigu "Rusija i svjetska crkva".
O autokefalnim (samostalnim) pravoslavnim crkvama on piše: "Sve ove nacionalne crkve nisu ništa drugo nego državne crkve, potpuno lišene svakog aspekta crkvene nepristranosti. Lako se uočava zlokobni utjecaj, koji ovo srozavanje crkve može vršiti na samu religiju u tim nesretnim okolnostima".

A kao primjer navodi Srpsku pravoslavnu crkvu:"Vjerska indiferentnost Srba dosta je poznata, kao i njihova manija da upotrebljavaju pravoslavlje kao politički instrument u njihovoj bratoubilačkoj borbi protiv Hrvata katolika". U fusnoti on upućuje čitatelje na članak iz 1885. "jednog pisca slavenofila, koji je dugo vremena živio u Srbiji".

Ta porazna ocijena iz pera jednog pravoslavca, Rusa, do danas nije ništa izgubila od svoje istine i aktualnosti. Postavši državnom crkvom od Save Nemanjića 1219. godine, SPC je to ostala kroz svu povijest do danas, iskazujući i tražeći to i od naroda, pokornost svakom državnom režimu, čak i kad je riječ o okupatoru (Turci, hitlerovci i srpski kvislinci u Drugom svjetskom ratu). Spomenuta vjerska indiferentnost Srba rezultat je toga, što SPC nema i nije nikad imala (uz rijetke časne iznimke) vremena za dušobrižnički rad sa svojom pastvom. Ona je, zapravo, specifična politička stranka, kod koje je "crkvena ideologija" važnija od teologije. Njezin je glavni posao ideologiziranje i mitiziranje srpskoga "specijaliteta" - svetosavlja, potpuna instrumentalizacija religije, mitološka interpretacija srpske plemenske povijesti, a cilj proširenje - uglavnom na zapad - teritorija pod njezinom jurisdikcijom, točnije stvaranje Velike Srbije, čije granice daleko prelaze okvir čak i Dušanova srednjovjekovnoga carstva.

Zato je pogrešno analizirati samo Garašanina, kao začetnika te ideje, ili Srpsku akademiju nauka i umjetnosti s njezinim Memorandumom, Moljevića i druge.

Srpski pisac Mirko Kovač, koji od početka rata živi u Hrvatskoj, lucidno je našao pravi naziv za SPC. Za njega ona je "duhovna JNA".
Srpska pravoslavna crkva doista je i duhovni začetnik srpskih ratnih pohoda na Hrvasku i Bosnu i Hercegovinu, ona je temeljni pokretač suvremenog agresorskog srpskog svetosavlja, za koje je "Srbija tamo gdje ima srpskih hramova i srpskih grobova".

A Garašanin, SANU, Šešelj, Milošević i svi ostali samo su sljedbenici ideologije svoje crkve, samo idu za njom i njezinim vjekovnim suludim snom o ponovnom stvaranju one "Velike Srbije", koja je, uvjetno rečeno, stvarno postojala, ali samo pod Turcima.

Njezina i njihva Velika Srbija teritorij je nekadašnje Pećke patrijaršije, koji je ona zauzela zahvaljujući svojoj zdušnoj suradnji s Turcima, šireći se s njima poslije Kosovske bitke 1389. preko tuđih zemalja do krajnjih granica turskih osvajanja.

nastavlja se.

_________________
Naprijed za križem!
Vrh
 Profil  
 
pelegrin
PostPostano: Sub ruj 27, 2014 09:34 
Avatar korisnika

Pridružen: Pon ruj 01, 2014 11:56
Postovi: 617
Lokacija: Pod križem
Nastavak iz knjige:"Mitovi i zatajena povijest"
Autorica:LJubica Štefan
Nakladnik:K. Krešimir / Slovo M,
Zagreb, 1999.


Strana 8-10
...A Srpska pravoslavna crkva pod turskom vlašću? Mit, koji ona sama raspreda o sebi istovjetan je s drugim mitovima. Državna svetosavska crkva radila je isto što i sinovi
"nebeskog kneza Lazara" i drugi velikaši - surađivala je s Turcima i širila se zajedno s njima. Taj prodor na zapad imperijalističkog svetosavlja povijesna je konstanta
SPC tijekom stoljeća...Sam proces širenja srpske crkve pod Turcima ovako opisuje povjesničar, akademik, velikosrpski ideolog, u mladosti jedan od atentatora na prijestolona-
sljednika Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine, Vasa Čubrilović:"Mireći se sa turskom vlašću prilikom njenog širenja preko naših zemalja, naši stočari iz planina služe kao
neredovne čete u turskoj vojsci i kolonizuju ratom opustošene zemlje srednjeg Podunavlja na sever sve do pod Budim, a na severozapad do pod Zagreb. S njima se kreću i mešaju
i ratarske mase... ili kao vojnici ili kao kolonisti... Od Banata do Bačke preko Srema, Slavonije na Bosansku krajinu, Liku i Dalmaciju, sa novim kolonistima iz starih
srpskih zemalja širi se i Srpska crkva".
Drugi jedan povjesničar srpske crkve, Čedomilj Marjanović, ovako opisuje dolazak s Turcima (a ne bježanje pred njima) Srba u hrvatske krajeve:"Naseljavanje pravoslavnih u
Dalmaciji u velikim razmerama nastalo je u XV veku i docnije usled najezde Turaka. Tada se vršilo pomeranje naroda. Hrvati i katolici uopšte, vođeni katoličkim sveštenicima,
da bi se spasili Turaka, iseliše se...; u te zapustele zemlje Dalmacije naseliše se Srbi iz Bosne i Hercegovine, a u Liku i Krbavu sami Turci naseliše Srbe posle 1540. godine.
Na taj način krajem XVI i početkom XVII v. Boka, Dalmacija, Lika i Krbava, ostavljeni od katolika, bejahu naseljeni Srbima pravoslavnim".
Današnja politika naseljavanja Srba u "zapustelim" uslijed "pomeranja naroda" selima i gradovima prognanih i izbjeglih Hrvata i Muslimana ima, vidi se, vrlo dugu tradiciju.

A dok su u nekim hrvatskim krajevima katolički svećenici sa svojim narodom morali bježati pred nadmoćnim brutalnim osvajačem, srpska crkva mirno je živjela, čak i cvjetala,
što saznajemo od Rajka Veselinovića, pisca udžbenika povijesti SPC za učenike bogoslovije:"Mnogi naši manastiri sačuvali su i umnožili su svoja imanja pod turskom vlašću.
Bilo je manastira koje su Turci oslobađali za izvesno vreme od plaćanja poreza, pa su im čak davali timare (imanja) na uživanje. Takvi manastiri bili su oslobođeni plaćanja
harača i drugih poreza, ali su slično turskim spahijama bili obavezni da šalju po jednog ili više naoružanih vojnika u rat. Među takvim manastirima nalazili su se Ravanica,
Resava, (Manasija), Ljubostinja, i Mileševa. Slične povlastice uživali su i neki kršćani spahije".

Tijekom "petvjekovnog turskog terora" ne samo da nisu srušeni srpski manastiri i crkve, sagrađeni prije Kosova, nego su građeni i novi...

Međutim Srbi, kada su pod Karađorđem u Prvom srpskom ustanku ušli 1807. godine u Beograd, srušili su sve zatečene džamije - više od stotinu, osim jedne neugledne minijaturne,
koja i danas postoji. Muslimanska zajednica u Beogradu do danas nije dobila ni lokaciju ni dozvolu da sagradi novu džamiju...

A Ljubostinja i Manasija (i ne samo one) bile su u Drugom svjetskom ratu sjedišta četničkih stožera vojvoda Bogdana gočkog, Milovana donjogružanskog i Blaška Mihalovića,
resavskog vojvode. S njima su tamo održavali sastanke "sveti" episkop Nikolaj Velimirović i nedićevski i ljotićevski glavešine. Ni hitlerovci ih nisu dirali, jer - bili su
im saveznici.

nastavlja se...

_________________
Naprijed za križem!
Vrh
 Profil  
 
pelegrin
PostPostano: Ned ruj 28, 2014 15:48 
Avatar korisnika

Pridružen: Pon ruj 01, 2014 11:56
Postovi: 617
Lokacija: Pod križem

Nastavak iz knjige:"Mitovi i zatajena povijest"
Autorica:LJubica Štefan
Nakladnik:K. Krešimir / Slovo M,
Zagreb, 1999.


Strana 11,13
Na jednu vrlo povoljnu okolnost za širenje i jačanje srpske crkve pod Turcima ukazuje nam Čubrilović. "Za koju desetinu godina u drugoj polovini XVI veka, slično nekada
u Srpskoj crkvi za vreme Nemanjića, ljudi iz iste kuće zauzimaju položaje visokih državnih funkcionera, a stoje i na čelu crkve. Dok jedna grana bratstva Sokolovića,
kao poturčenjaci, sede na najvišim položajima Turskog Carstva: Mehmed-paša Sokolović kao veliki vezir, Ferhat-paša Sokolović i Mustafa-paša Sokolović kao bosanski
paše... dotle druga grana Sokolovića upravlja pravoslavnom crkvom na Balkanu: Makarije, Antim, Gerasim, Sava Sokolović pećki patrijarsi"

Taj poturčeni Srbin Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir, predsjednik vlade u to doba, prvi poslije sultana čovjek moćnoga još tada Otomanskog Imperija, postavlja
svojega pravoslavnog brata Makarija 1557. godine za patrijarha obnovljene Pećke patrijaršije, koja je pod njim zahvaljujući ratnim osvajanjima nejgova brata
Mehmeda, zapovjednika turske vojske, zauzimala najveći teritorij u povijesti srpske crkve. Čubrilović piše:"Kada Pećka patrijaršija 1557... dobija od Carigrada
povlastice, ona stiče i svoju teritoriju. Pored starih oblasti nekadanje Pećke patrijaršije pre turske najezde, nova Pećka patrijaršija dobila je nove dijeceze
u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji sa Sremom i u Ugarskoj čak tamo do Budima. Prema tome Pećka patrijaršija je posle 1557. proširila svoju
jurisdikciju nad pravoslavnima u svim zemljama, gde se srpski narod naselio u XV i XVI veku. Ovako proširena Pećka patrijaršija daleko je prelazila pod Turcima
granice Patrijaršije iz doba Nemanjića".
Ali, Sokolovići nisu bili jedini moćni poturčenjačko-srpski klan u Turskoj Carevini. Čubrilović dodaje:"Pored sveg značaja koji je zaista imala kuća Sokolovića
za obnovu i organizaciju Pećke patrijaršije, ipak mislimo da se ona precenjuje. Videli smo da se Srpska crkva razvija i širi u podunavskim zemljama Turskog carstva
još pre pojave Sokolovića. Pre njih na visokim položajima u Carstvu nalaze se mnogobrojni naši ljudi koji su bili prešli na islam, ali nisu bili pokidali veze sa
svojim narodom. Ova činjenica, kao i to, da Srbi igraju u to doba tako veliku ulogu kao vojnici i kolonisti na granicama Carstva prema srednjoj Evropi, pružali su
zaštitu Srpskoj crkvi i omogućili joj da se razvije još pre dolaska Mehmed-paše Sokolovića na visoke položaje u Turskom Carstvu".

... O toj "velikoj ulozi" Srba u Turskoj i značaju koji su im pridavali sami sultani, kao glavnim osloncima u svojoj carevini, govori i činjenica da je srpski jezik
dugo vremena bio diplomatski jezik na turskom dvoru.
nastavlja se

_________________
Naprijed za križem!


Zadnja izmjena: pelegrin; Pon ruj 29, 2014 05:27; ukupno mijenjano 1 put/a.

Vrh
 Profil  
 
Domenika
PostPostano: Ned ruj 28, 2014 19:16 
Avatar korisnika

Pridružen: Uto svi 06, 2008 10:57
Postovi: 818
Lokacija: Medvedgrad
Ajde pelegrin, pričekaj malo :oo , dok dođem k sebi, od silnih podataka,
prepun mi je disk :DD :DD

_________________
Slika
Vrh
 Profil  
 
pelegrin
PostPostano: Pon ruj 29, 2014 05:26 
Avatar korisnika

Pridružen: Pon ruj 01, 2014 11:56
Postovi: 617
Lokacija: Pod križem
Domenika je napisao/la:
Ajde pelegrin, pričekaj malo :oo , dok dođem k sebi, od silnih podataka,
prepun mi je disk :DD :DD


E, to mi baš daje poticaj da i dalje pišem :DD :mrgreen: :lol:

Nastavak iz knjige:"Mitovi i zatajena povijest"
Autorica:LJubica Štefan
Nakladnik:K. Krešimir / Slovo M,
Zagreb, 1999.


strana 13-14
Povjesničar srpske crkve Rajko Veselinović vrlo detaljno opisuje obnovljenu Pećku patrijaršiju:"Obuhvatila je pravoslavni živalj u Srbiji, Makedoniji, delu
Bugarske, Banatu, Bačkoj, Sremu, Slavoniji, Lici, Krbavi, Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. U svim tim oblastima pojačan je srpski živalj preseljavanjem i
planskom kolonizacijom od strane turskih vlasti. Za preseljene srpske stočare, zemljoradnike i graničare osnovane su neke nove eparhije. Na početku XVII veka
pod vlašću Pećke patrijaršije nalazilo se oko 40 eparhija. Taj broj je tokom vremena opadao ili rastao, što je zavisilo od austroturskih ratova".
O moći pećkih patrijarha, pa i njihovoj pljački svoje pastve, saznajemo opet od Čubrilovića:
"Pećki patrijarh ima veliku vlast i duhovnu i političku. On uživa zaštitu turskih upravnih organa, ima oružanu pratnju janjičara i turske mu vlasti pomažu
u sabiranju verskih prireza. Svako srpsko domaćinstvo bilo je obavezno da plaća za mitropoliju porez, tako zvanu miriju. Za siromašnog seljaka to je bilo još
jedno opterećenje više".
O stalnoj brizi srpskoga svećenstva pod Turcima da poboljša što više svoj materijalni položaj, govori i maltretiranje čak i katolika na njihovu teritoriju.
"Od XVI do XVIII veka srpski patrijarsi se trude da povećavaju svoje prihode, namečući silom crkvene prireze i katolicima u okviru svoje patrijaršije. Oko
ovog će često dolaziti do sporova, naročito u Bosni, između srpskih patrijarha i katolika i sporovi su se obično rešavali pred turskim vlastima u korist
katolika". Tu veliku i moćnu Pećku patrijaršiju "duhovna JNA" nikad nije zaboravila, do danas, krenuvši opet u osvajanje "njezina teritorija", ne prezajući
pri tomu ni od blagoslivljanja krvavih zločina srpske vojske. A u ono vrijeme, kada je Pećka patrijaršija zahvaljujući Turcima, bila teritorijalno najveća i
najmoćnija, Hrvati su svojim grudima branili Europu od turske najezde. Knez Nikola Šubić Zrinski "hrvatski Leonida", junački je 1566. poginuo u Sigetu, opsjednutom
golemom turskom vojskom, kojom je zapovijedao sam veliki vezir mehmed-paša Sokolović, patrijarhov rođeni brat!
Hrvatski ban Toba Erdoedy porazio je Turke 1584. kod Slunja, godine 1586. kod Ivanića, a 1591. preoteo je Turcima Moslavinu, te 1593. godine pritekavši u
pomoć kanoniku Blažu Gjuraku i okolnom stanovništvu koji su branili Sisak od vojske Hasan-paše Predojevića, Srbina-poturčenjaka, pridonosi zajedno s drugima
blistavoj pobjedi u Sisačkoj bitci, nanijevši Turcima težak poraz.
Na Berlinskom kongresu 1878., poslije srpsko-turskoga rata, Srbiji je priznata neovisnost (uz uvjet da prizna građanska prava Židovima, njezinim građanima).
Priznata su joj i već oslobođena četiri okruga - Niški, Vranjski, Pirotski i Toplički čime je zaokružen onaj teritorij koji se danas naziva "užom Srbijom".
To je zapravo cijela Srbija, ništa drugo - ni Sandžak ni Kosovo, ni Makedonija, ni Vojvodina, da ne govorimo o zemljama na zapadu od te "uže Srbije", nije
srpsko.
Dimitrije Tucović vođa srpskih socijaldemokrata u Kraljevini Srbiji smatrao je da Srbija ima pravo prijeći te granice samo u slučaju da ide u pomoć susjedima
koji se bore za oslobođenje od okupatora, inače ona postaje agresor i osvajač. Do danas ga nazivaju izdajnikom domovine.


Nastavlja se(možda)



_________________
Naprijed za križem!
Vrh
 Profil  
 
Domenika
PostPostano: Uto ruj 30, 2014 10:16 
Avatar korisnika

Pridružen: Uto svi 06, 2008 10:57
Postovi: 818
Lokacija: Medvedgrad
Moš dalje, pročitala sam :??

_________________
Slika
Vrh
 Profil  
 
pelegrin
PostPostano: Uto ruj 30, 2014 19:16 
Avatar korisnika

Pridružen: Pon ruj 01, 2014 11:56
Postovi: 617
Lokacija: Pod križem
Nastavak iz knjige:"Mitovi i zatajena povijest"
Autorica:LJubica Štefan
Nakladnik:K. Krešimir / Slovo M,
Zagreb, 1999.

strana 15,16,17,18

Ali srpska dinastija Karađorđevića pod Petrom I., koji je došao na srpsko prijestolje 1903., poslije ubojstva posljednjeg Obrenovića, kralja Aleksansra i njegove
žene Drage Mašin, spremala se za daljnje proširenje svojih granica. Organizator ubojstva Aleksandra Obrenovića bio je pukovnik Dragutin Dimitrijević-Apis, osnivać
(1911.) tajne terorističke organizacije "Crna ruka" poznate i pod imenom "Ujedinjenje ili smrt". On je bio i glavnim inspiratorom i organizatorom ubojstva Franje
Ferdinanda 1914. u Sarajevu. Na žigu te organizacije bila je zastava s mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima, nož, bomba i boćica s otrovom. A u (tajnom) Ustavu
"Crne ruke" zapisan je program "oslobođenja i ujedinjenja srpskih pokrajina - Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Stare Srbije (Kosova), Makedonije, Hrvatske, Slavonije,
Vojvodine i Primorja".
Srbija zajedno s Crnom Gorom, Bugarskom i Grčkom započinje (protiv Turske) Prvi balkanski rat, objavivši 17. rujna 1912. ratnu proklamaciju Petra I. Karađorđevića
srpskom narodu:"Najnoviji događaji stavili su opet na dnevni red rešavanje sudbine Balkanskog Poluostrva, pa s tim i sudbinu Stare Srbije, te slavne ali tužne
majke naše Kraljevine, gdje je istorijsko gnijezdo srpske države starih kraljeva i careva, gdje su slavne nemanjičke prestonice: novopazarski Ras, Priština, Skoplje,
Prizren... Ja sam zato u ime Božje naredio Mojoj junačkoj vojsci da pođe u sveti boj za slobodu. Moja će vojska pored hrišćana (pravoslavaca, op. a.) zateći i
Arbanase, krišćane (katolike, op. a.) i muslimane, s kojima naš narod živi zajedno već hiljadu i tri stotine godina deleći s njima sreću i nesreću. Mi im svima nosimo
slobodu, bratstvo, jednakost u svemu sa Srbima. Naša će Srbija doneti željeni mir i napredak kao što j to donela srezovima, oslobođenim 1877./8. godine: u njima
žive slobodni, napredni, svesni zadovoljni građani. Taj život ima da zasnujemo i na obalama Laba, Sitnice, Ibra, Drima, Vardara".
Zvuči lijepo, plemenito, ali je čista laž. U spomenuta četiri kotara, oslobođena 1877./78. godine, vojska tadanje obrenovačke Kneževine Srbije zatekla je vrlo mnogo
albanskog življa, cijela kompaktna naselja. Sve ih je protjerala, preko turske granice na Kosovo.
Ratoborno kliktanje
Povjesničar Jovan Hadži-Vasiljević piše 1909. godine: "Iseljenjem Arnauta pojedina su mesta potpuno opustela, tako da je bilo sela, kojima se ni imena nisu više
znala, jer nije bilo koda da ih kaže". A glavni su motivi bili, prema njegovim riječima "da se od Srbije stvori čisto srpska nacionalna država". Na albanska imanja
naselili su se Srbi... Velike europske sile, na Berlinskom kongresu, o Albancima nisu uopće vodile računa. Srbija je tada prvi puta shvatila da može nekažnjeno
raditi što hoće, sve do dana današnjega.
A Srpska pravoslavna crkva? Nije se oglasila nijednom riječju, iako je bilo čak i visokih srpskih časnika, koji su odbili izvršavati naređenja o protjerivanju
Albanaca, pa su smijenjeni.
Početak osvajačkog Prvog balkanskog rata SPC dočekala je oduševljeno, s ratobornim kliktanjem - od poglavara crkve do najobičnijeg svećenika.
Mitropolit Dimitrije u svojoj "Besedi na dan objave rata" daje punu podršku Petru Karađorđeviću, pa kaže i ovo:"Idemo slavnom Kosovu veličanstvenim Dečanima, divnom
Skoplju, da potražimo sjajni presto silnog Dušana. Naši su dični vitezovi već otišli. A ja ih sve kao vrhovni pastir i duhovni otac zemlje srpske blagosiljam".
Njegov osobni izaslanik kod Jedrena ovako nadahnjuje srpski narod i vojsku:"Ustanite iz grobova junaci! Pogledajte kako se ponosno srpska trobojka sa belim orlem
vije na obalama tri mora (?). Svete seni srpskih vitezova, lebdite nad srpskim narodom i upućujte ga da dovrši sveto delo oslobođenja i ujedinjenja celokupnog
Srpstva. Na poziv oca obnovljene Velike Srbije Kralja Petra I. oko 300.000 junačkih Srba ušli su u stare srpske zemlje i oslobodili braću svoju. Srpski narod još
nije dovršio svoje ujedinjenje. Braća naša u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Sremu, Bačkoj i Banatu još robuju. Treba nam se spremanti... Duh slavno izginulih lebdi
nad Velikom Srbijom". Ne zaostaje ni rektor Bogoslovije sv. Save:"Ustao je Bog u ove dane da pohodi svoj narod ... Nebesnom desnicom vođeni Srbi uđoše u rat. I gle,
taj rat bi srećan kao svadbeni put, kao triumfalni marš kroz Balkan. Moćni saveznik naš Bog uvenčava narod Srpski. Amin".
Srpska vojska okupirala je Makedoniju, pa Kosovo i Sjevernu Albaniju, izašavši na "srpsko" more kod Drača i Lješa. Na Kosovu i u Albaniji činila je strahovite
zločine. Dimitrije Tucović nazivao ju je "besna srpska soldateska". Kao pričuvni časnik stigao je do Kosova, i užasnut onim što je vidio, pisao je u socijaldemokratskom
tisku:

Nastavlja se...





_________________
Naprijed za križem!
Vrh
 Profil  
 
Domenika
PostPostano: Sri lis 01, 2014 13:40 
Avatar korisnika

Pridružen: Uto svi 06, 2008 10:57
Postovi: 818
Lokacija: Medvedgrad
Ajmo dalje "pelegrin" čas istorije, može krenuti :?

_________________
Slika
Vrh
 Profil  
 
pelegrin
PostPostano: Pet lis 03, 2014 19:04 
Avatar korisnika

Pridružen: Pon ruj 01, 2014 11:56
Postovi: 617
Lokacija: Pod križem
Nastavak iz knjige:"Mitovi i zatajena povijest"
Autorica:LJubica Štefan
Nakladnik:K. Krešimir / Slovo M,
Zagreb, 1999.


strana 18,19,20

"Albanska sela iz kojih su ljudi blagovremeno izbegli, behu pretvorena u zgarišta. To behu u isto vreme varvarski krematorijumi u kojima je sagorelo stotinama živih
žena i dece. I dokle su ustanici zarobljene srpske oficire i vojnike razoružavali i puštali, dotle srpska soldateska nije štedela ni njihovu decu, žene i bolesne".
Za Tucovića i njegove suborce domovina je postala sramota. "Srbija je prestala biti čisto nacionalna država. Ona je poput drugih, na koje je vikala sve do sada, postala
zavojevač i ugnjetač".
Kosta Novaković, također kao pričuvni časnik, bio je nekoliko mjeseci u sjevernoj Albaniji i ostavio zapisano:"Na svim mestima gde se osetila vlast i uprava srpske vojske stanovništvo je sačuvalo najgore uspomene na srpsku vojsku".
A Srpska pravoslavna crkva borbeno je likovala. Njezin tisak - "Glasnik Pravoslavne Crkve u Kraljevini Srbiji, Organ Arhijerejskog Sabora", pa "Vesnik Srpske Crkve", "Hrišćanin", "Pastirska reč" i dr. - prepun je samohvale i pozivanja naroda u dalju borbu:"Naša pobeda znači mir, sreću. Mi nismo lišili sebe čovečnosti. I kao što je sud istorije na našoj strani, tako će i sud božje pravde biti uz nas".
Skopski mitropolit Vićentije pozdravlja Petra I:"Vojska neće se zaustaviti u pobedama svojim. Blagosiljajući tvoje veliko osloboditeljsko delo, hrišćanska crkva
Dušanove prestonice upućuje molitvu da bi Bog bio prvi saveznik tvoj".
Mitropolit Srbije Dimitrije, čestitajući prijestolonasljedniku Aleksandru Karađorđeviću, poziva na daljnja osvajanja:"Molim Gospoda da krepi vašu snagu za velika dela, kojima ćete voditi uvećanju naše otažbine".
"Vesnik Srpske Crkve" s ponosom ističe:"Pisati o crkvenom životu nemogućno je, a da se ne govori o društvenom i državnom životu. Ovo je jasno za svakoga koji ma i površno poznaje srpsku crkvu, jer se ona uživila sa državom. 1912. godina biće najznatnija, najdraža i najvažnija za srpski narod, državu i crkvu. Ona je donela slobodu posle više od 500 godina".
I ta državna crkva preko svojih svećenika otvoreno truje, indoktrinira srpski narod snovima o Velikoj Srbiji:"Junaci! Složno pobediti ćete neprijatelja i obnoviti presto Nove Velike Srbije". Kroz propovijedi u crkvama narod uči da se "Zastava našega naroda još ima pronositi kroz Herceg-Bosnu, Dalmaciju i Istru, Banat, Bačku i Srem. Hrvatsku i Slavoniju" jer "izginuli junaci dali su dragocenu krv svoju i niče polako, ali sigurno i trajno Velika Srbija". I zato "Vesnik Srpske Crkve" opominje narod:
"Ne zaboravite! Iaoko se srpski steg posred Kosova vije, još sve srpstvo oslobođeno nije. Naša braća u Bosni, Hercegovini, Bačkoj, Sremu, divnoj Dalmaciji i ostalim pokrajinama u kojima se srpski zbori i piše, pozivaju nas da ih oslobodimo".
"Hrišćanin" koji za sebe kaže da je "jedini list u Kraljevini Srbiji koji pruža narodu verske i moralne pouke" a koji "izdaje svešteničko udruženje" u svom "Božićnom pozdravu Velikoj Srbiji" čestita veliki blagdan svojim članovima:"Hristos se rodi! Velika Srbijo! Hristos se rodi! Srpski sveštenici sad anđeli rata!" Crkva i desetercem razvija domoljublje:"Jošte Bosna u nevolji cvili/Tužna Bosna i Hercegovina/Pored mora divna Dalmacija/Srijem-zemlja i Banat i Bačka/Hrvatska, sestra naša mila!"
Hvali se Srpska pravoslavna crkva i pozivom na osvetu:"Crkveni pastiri, srpsko sveštenstvo i treba i hoće da prednjači. A to se vidi po mnogobrojnim odzivima njegovim, stupajući u redove ratne legije smrti. Na posao, pastiri prednjačite svome osvetoljubivom stadu".

nastavlja se..

_________________
Naprijed za križem!
Vrh
 Profil  
 
pelegrin
PostPostano: Ned lis 05, 2014 12:47 
Avatar korisnika

Pridružen: Pon ruj 01, 2014 11:56
Postovi: 617
Lokacija: Pod križem
Nastavak iz knjige:"Mitovi i zatajena povijest"
Autorica:LJubica Štefan
Nakladnik:K. Krešimir / Slovo M,
Zagreb, 1999.


Strana 20,21,22
Najstrašnije zločine vršili su prema nesrpskom stanovništvu ponajviše albanskom, četnici ili, kako su ih još zvali, komite. Kosta Novaković, mlađi Tucovićev
suborac, užasavao se:"Može se pomisliti šta sve mogu počiniti ljudi koji su otvoreno izjavljivali, stupajući u komitske čete, da idu da se napljačkaju. Čovjek
se zgrozi kad sluša iz usta tih ljudi kako gotovo ravnodušno pričaju o klanju ljudi". Njega boli što su ti ljudi istog imena i iste narodnosti kao i on.

Ali crkva se ponosila i četnicima iz svojih redova:"Čini se da nijedan red ljudi nije tako prihvatio oduševljeno svetu stvar oslobođenja kao srpski sveštenici.
Pohitali su sa krstom u ruci na čelo hrabre srpske vojske. Mnogi od sveštenika upisivali su se u dobrovoljce i komite i sa krstom i oružjem u ruci ništiše divlje
azijate".

Osobitu našu pozornost zaslužuje ova kratka, puna ponosa vijest:"Sveštenik četnik. Saradnik našeg lista g. Josif Cvijović, sveštenik i suplent Bogoslovije
Sv. Save otišao je u četnike. Oduševljenom Srbinu, popa Josifu, želimo da se živ i zdrav vrati u našu sredinu". Taj list je službeni organ "Glasnik pravoslavne
Crkve u Kraljevini Srbiji" a pohvaljeni suradnik postao je kroz kratko vrijeme glavni njegov urednik i objavljivao članke i člančiće pune mržnje prema katolicima
i Židovima.

Taj Josif Cvijović bio je tijekom cijelog Drugoga svjetskog rata u Beogradu, kao zamjenik patrijarha Gavrila vodio Srpsku pravoslavnu crkvu, zdušno surađujući
s Nijemcima, Nedićem, Ljotićem. On je taj koji je potpisao naredbu o zabrani prijelaza srpskih Židova na pravoslavlje, Patrijaršija je s njim na čelu hladnokrvno
odbila molbu srpskih žena, zatočenica logora Banjica, osuđenih na strijeljanje (i strijeljanih poslije), da im jedan svećenik krsti djecu, rođenu u logoru...
Jedan članak objavljen u "Glasniku Pravoslavne Crkve" 1913. godine, kada se Josif vratio iz četnikovanja po Kosovu i Albaniji, postavši odgovorni urednik tog lista,
mnogo govori o njegovu "kršćanskom" liku. Doslovno stoji ovo:
"Najveću opasnost za pravoslavnu crkvu, a to znači i za Srpski narod predstavlja katolička crkva u novim granicama našim. Mi smo katolicizmu i do sada imali
najogorčenijeg i najpodlijeg neprijatelja. Najveći otpor kroz Staru Srbiju (Kosovo) i Albaniju davali su Arnauti katolici. Srpski Skadar oteo je pobedonosnoj
srpskoj vojsci katolicizam. Nije bezdušna i svirepa Evropa Arnautima dala Albaniju, Skadar i Srpsko Sinje More, no katolicizmu. Kroz albanske gudure sretali su je
(srpsku vojsku) obrijani fratri, srpski sinovi ginuli su od katolicizma i više su nevolje zadali srpskoj vojsci katolički popovi nego Esad-pašini topovi".
(turski komandant).

Ali katolički svećenici imaju još jedan grijeh:"Katolički fratri i katolička crkva raspolažu sa velikim umnim i materijalnim sredstvima. Katolički svećenici
spremom i požrtvovanjem daleko stoje nad nama".
Je li to kompleks manje vrijednosti? Jer, list nastavlja:"Oni su većinom sa fakultetskom spremom, dok mi imamo spremu jedne loše srednje bogoslovske škole".
Svoju mržnju prema katolicima (Hrvatima osobito) Josif je u Drugom svjetskom ratu pretočio u nekoliko memoranduma Nijemcima, tražeći od njih zaštitu od "genocidnih"
Hrvata. Nije čudo što nije u balkanskom ratu digao glas protiv zločina prema Albancima, jer ni o srpskim koncentracijskim logorima (i za Srbe), ni o masakrima
u Kragujevcu i Kraljevu 1941. godine, ni o genocidu nad Židovima nije - kao poglavar SPC tijekom Drugoga svjetskog rata - izustio ni jedne riječi.


Nastavlja se...

_________________
Naprijed za križem!
Vrh
 Profil  
 
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  Strana 4 od 11
  [ 151 post(ov)a ]  Idi na stranu Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7 ... 11  Sljedeće

Početna » Katolički odgovori Forum » Razgovori o vjerskim temama

Vrijeme na UTC + 01:00 sata


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 7 gostiju

Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr