URIEL je napisao/la:
Vidite,mi katolici,za drugu kršćansku crkvu-praoslavnu crkvu,nećemo nikada reći da je crkva zablude i sektaštvo.Niti direktno niti suptilno.Mi jednostavno tu crkvu cijenimo kao jedno od KRILA,svete Kristoe Kršanske Crkve.
Izvinjavam se ako nisam bio jasan. Nisam zeleo nikoga da uvredim. Ovde smo govorili o tome kako se boriti protiv zablude i zla sektaštva, pa sam samo skrenuo paznju na to da, ako gledamo na to šta čovek zaista misli i čini pod pojmom Boga i religije, da tu onda nema razlike izmedju prosečnog vernika katoličanstva, pravoslavlja, protestantizma i zabluda i zla raznih verskih sekti, jer zlo i zabluda postoje pod raznim formama. Kritika tudje forme neće pomoći, već kritika zla samog po sebi kao i zablude koja ga izgovara. No, oni koji najzesce kritikuju razne sekte, kada bi imali pravu mudrost da ukore razne sektaške zablude, verujem da bi primenom te iste mudrosti na vernike svoje sopstvene crkve, prepoznali iste zablude, ali pod drugom formom. Zato najscesce i kritikujemo one druge, jer takva kritika po formi i pripadnosti omogucava da se sami osecamo superiornije, a kada bismo kritikovalo zlo samo po sebi, shvatali bismo da smo svi gresni i svi zavisni od Boga i ispravnosti licne zajednice sa Njime.
URIEL je napisao/la:
Gospdine Misha,analizirajući ovaj vaš tekst,pogotovo u onom djelu gdje spominjete uvlačenje zla i zablude u neke religiozne forme,imam osječaj da ste cijelu katoličku crkvu stavili u okvir zablude i sektaštva.Ispravite me ako sam pogriješio.
Hteo sam da kažem da ako ćemo gledati na srce, onda nema razlike izmedju karizmata i pentakostalaca, bez obzira sto jedni imaju formu katoličanstva a drugi protestantizma. Zlo i zabluda neće postati sveti ako se čine i promovišu u ime crkve koju smratamo da je sveta. bez obzira da li je reč o katoličanstvu, pravoslavlju, ili protestantizmu. Ako shvatamo da je zlo samo po sebi lose, a zabluda sama po sebi opasna, onda cemo razumeti koliko je licemerno graditi odnos "mi i oni" na osnovu pripadnosti. Dakle, ja ne kritikujem samu katolicku crkvu (koja obuhvata u sebi i verne i neverne ljude; i one na strani istine i one na strani zablude), vec formalno shvatanje po kome je spas od jeresi pripadnost crkvi (bilo kojoj crkvi). Politicki faktori i tradicija odredjuju da li ces se roditi i krstiti kao katolik, pravoslavan, protestant, itd, a pripadnost Hristovom telu jeste posledica licnog odnosa sa Bogom.
URIEL je napisao/la:
Osnova i cilj analize je NAMJERA,ako je dobra i pozitivna,onda je po Božjoj providnosti,a ako je suprotna od dobrog,onda nije od Boga.
Slazem se. Pod uslovom da pod pojmom namere mislimo na sustinske motive (pobude). Na primer, ja mogu imati dobru nameru da pomognem baki da predje preko ulice, a da nisam svestan da me na to dobro delo pokrecu necista savest, sbeicni sentiment, ili sujeta (ponositost). U sva tri slucaja ja ne cinim dobro delo zbog druge osobe, vec zbog sebe: iz krivice: da ne bih osecao krivicu sto nisam pomogao, iz sebicnosti: cinim dobro delo da bih uzivao u prijatnim osecanjima sto sam joj pomogao, iz sujete (ponositosti): da bih imao uzvisenu predstavu u svom umu u svojoj vrednosti i velicini sto sam joj pomogao. Znamo da Sveto pismo raskrinkava ove motive kao gresne, ali mi ih cesto oblacimo u dobre namere da bi sebe opravdali pred svojom savescu. Takvi motivi nisu posledica preobrazenog srca pokrenutog nesebicnom ljubavlju, vec nase prirodne dobrote (na kojoj je inace utemeljen ljudski humanizam i ateizam). No, takvi motivi se cesto kriju i iza nase religiozne revnosti. Jedan islamski mudzahedin, kada iz fanaticnih motiva dize sebe i druge u vazduh, svakako jeste iskren, inace ne bi dao svoj zivot za svoje religiozne ciljeve. Ali to sto je iskren to ga ne opravdava. Pred Bogom je kriv za svoje pobude, a ne namere. Kada apostol Pavle ukorava revnost Jevreja, tada otkriva da sama iskrenost nije dovoljna: "Jer svedočim da imaju revnost za Boga, ali ne po razumu!" (Rimljanima 10,2) U čemu se ogleda uzaludnost iskrene ali ipak nerazumne revnosti, otkriva sledeći stih: "Jer ne poznaju pravde Božje i gledajući da svoju pravdu utvrde ne pokoravaju se pravdi Božjoj." (Rimljanima 10,3) Dakle, covek treba biti razuman da razlikuje motive svoje ljudske pravednosti u odnosu na motive Hristove pravednosti. Ali, čovek se plaši da misli i da sebe preisputuje u svetlosti Božjeg lica, da ne bi postao svestan da ga pokreću krivica, oholost, religiozna osećanja ili neka druga sila, umesto prave božanske ljubavi. Lakše je zadovoljiti se formalnom pripadnošću. No setimo se reči Jovana Krsitelja koje je uputio onima koji su mislili da ih sama pripadnost izabranom nebeskom narodu dovodi do spasenja: "Rodite dakle rodove dostojne pokajanja, i ne govorite u sebi: Oca imamo Avraama; jer vam kazem da Bog moze i od ovog kamenja podignuti decu Avraamu. Jer vec i sekira stoji drvetu kod korena; i svako drvo koje dobar rod ne radja sece se i u oganj se baca." (LUka 3,8-9) A zatim Jovan iznosi ukore protiv greha, pokazujuci na taj nacin ono sto je u svemu najvanzije.