Prihvaćam ispriku i po meni postoji i te kako velik prostor između te dvije stvari. Ja sam titovku i crvenu maramu nosila jednom u životu - imala sam sedam godina i nitko me nije pitao je li hoću. Kao srednjoškolka sam bila aktivna u Crkvi i za vrijeme svog studija i zbog toga imala poneki problem. Ali nikada nisam sa simpatijom gledala na iskazivanje "prinčevskih" časti od bilo koga u Crkvi. Ono što pripada povijesnim izrazima određenih časti, vlasti i materijalnog statusa nikada nisam brkala s onim što spada u liturgiju. Jasno mi je da je izraz ljubavi Bogu dati najbolje u izgradnji crkve i liturgijskom posuđu, ali nošenje cappe magne, raskošnog prstenja ili sličnih stvari danas smatram, u najmanju ruku, neprimjerenim za one koji pripadaju Kristu koji "nije imao gdje nasloniti glavu" i koji je sebe poistovjetio s "najmanjima". Dakle niti crvenu maramu, niti kneževsku raskoš -biram Krista Gospodina, jednostavnog, skromnog, utjelovljenog Boga koji je svoj zemaljski život proveo u krajnjoj skromnosti. Nažalost u toj skromnosti mu nisam dovoljno vjerna.
Mogu prihvatiti da danas nošenje capa magne nema svrhe ili koristi ili barem da nije nužno, ali mislio sam reći da između onog što simbolizira capa magna, ne između samog predmeta, i onog što simbolizira crvena marama, nema nikakvog drugog izbora. Dakle, između Boga i vraga nema nekog međurješenja, ne postoji "common ground".
Slažem se da je skromnost, pogotovo danas, dobrodošla, ali ne treba brkati skromnost s banalnošću, s plitkošću, što mnogi danas brkaju. Pogotovo u liturgiji. Zato mi osobno ne smetaju ni capa magna ni raskošno prstenje. Alabastrena posuda puna skupocjene nardove pomasti.