Katolički odgovori

Pomaže Bog!

Insajderski gledano, vidim ekspanziju poBožnosti kod pravoslavnih vernika u Beogradu.
A slično sam primetio i tokom obilazaka manastira u Srbiji.

Ovo nije posledica primetnog "dualizma" kod patrijarha Porfirija
(monaškog svakodnevnog ophodjenja sa jedne i dostojanstvenog
"patrijaršijskog" sa druge), već je trend koji se unazad već
10-tak godina projavljuje.

Toma

O društveno-političkom djelovanju SPC, ne mogu pronaći niti jednu lijepu riječ, i naravno da šire nacinalizam, hegemoniju, šovinizam, velikosrpske i "Srbi svi i svuda" ideje. Za vrijeme nacinalnih previranja 1990-tih nisu niti jednom riječju pokušali smiriti tenzije, barem kod vjernika ako već nisu mogli djelovati na sve Srbe. Dapače, udružili su se sa nacionalkomunistom i kao takvim, ateistom, Miloševićem, u jedan pakt sa samim đavlom u pravom smislu te riječi.

Međutim, teško mi je vjerovati da u tijelu SPC-a ne postoji baš niti jedan svećenik koji ne širi nacionalizam i mržnju. U stilu uništenja Sodome - pa ako ima i jedan nevin, neka se SPC ne uništi.

I još jedna važna stvar - SPC je priznata od carigradskog patrijarha kao pomjesna crkva, a carigradski patrijarh, iako nema vlast nad drugim crkvama, ipak uživa, kako kod pravoslavnih, tako i kod katolika, veliki ugled. Znači ne radi se o sekti nego o apostolskoj crkvi, pa sviđalo se nama to ili ne, komunikacija mora postojati.

Crkva ima dvije komponente savršenu Božansku i ne savršenu ljudsku.
Sve što si rekao je točno i isto tako vrijedi i za KC u HHrvatskoj ali isto tako ima i puno više dobrih strana i dobrih svećenika i kod jednih i drugih.
Mi vjernici sa svoje strane trebamo tražiti kod drugih ono što je pozitivno i na osnovu toga graditi suživot i dijalog.
Evanđelje nas poziva da prvo izvadimo trun iz svoga oka.

Što se tiče patrijarha Porfirija mogu reći sve najbolje.

Uglavnom si iznio negativne stvari o SPC u stilu nekog ostrašćenog ateiste a pozitivno ništa.

Naravno da se radi o priznatoj Crkvi a autokefalnost se ne stječe samo priznanjem Carigradskog patrijarha već sabornom većinom svih pomjesnih Crkava.
U pravoslavlju se sve odluke donose saborno bilo na razini pomjesne bilo vaseljenske Crkve.
Carigradski patrijarh je po ovlastima jednak svim drugim osim po časti katedre koju predstavlja.

Drago mi je zbog te ekspanzije pobožnosti samo da potraje što duže.

Ne razumijem to o dualnost kod Porfirija ili misliš općenito kod osoba koje preuzimaju određenu crkvenu vlast?

A kako da kažem išta pozitivnog kada gledamo svećenike i episkope kako pjevaju četničke pjesme. Da ne govorimo o djelovanju u 90-tima, blagoslivljanju tenkova koji su pucali na "braću".

Da se razumijemo, isto ću reći i za svećenike i biskupe u katoličkoj crkvi. Nikakva razlika.

Ateist nisam, ali u takvu crkvu ne mogu. Ne mogu ni u protestante koji su potpuno iskrivili kristov i apostolski nauk. Ja za sebe kažem, a tako sam se i popisao, vjera kršćanska a ne spadam niti u jednu vjersku zajednicu.

Dali je to i najbolji način donošenja odluka - ne znam.
Treba dublje proučiti kako je Isus ili kako bi Isus postupio.
Nisam siguran da bi episkop Rimski to tako priznao. Njega te interne procedure, da ne kažem "magije" ne impresioniraju previše.
Jedino ako Istambulski potpiše autokefaliju ili povuče autokefaliju - mislim da episkop rimski i Vatikan jedino tada priznaje/ne priznaje tu Crkvu kao autokefalnu pravoslavnu Crkvu?
Otac mora je jedini ovlašten donijeti odluku - mislim da je to logika kojom se episkop rimski vodi.

Btw. Kakva je situacija kod ortodoksnih episkopa vezano za episkopa Rimskog? Dali Rim ima episkopa po njima? Dali priznaju katoličkog papu za episkopa Rima? Dali postoji pravoslavni episkop Rima? Ili nešto treće...

https://m.youtube.com/watch?v=305OOQGc2yY

Nešto je bivši Irinej tumačio po tom pitanju...

Kod pravoslavnih ti je otprilike ovako: Svaka pomjesna crkva ima nadležnost na svom području i ne miješaju se u izbore episkopa i slično u drugim crkvama. Takav je do raskola bio i odnos četiri patrijarha prema rimskom Papi, međutim u cijelih prvih 1000 godina Crkve ostalo je nedorečeno, ima li Papa pravo na "zadnju riječ" ili nema. To je uostalom i glavni razlog raskola, a pravdan radi povećanja doživljaja teološkim razlozima (filiokve, beskvasni kruh, vino). Nakon raskola, prema pravoslavnima je mjesto rimskog biskupa ostalo prazno - budući da je za pravoslavne cijela katolička crkva šizmatička.

E sada, zbog onog prvog razloga, razloga nemiješanja, pravoslavni ne mogu napraviti neku paralelnu pravoslavnu crkvu na zapadu - jer bi to bilo miješanje na tuđe područje, koje je priznato (nekim saborom dok su oni još uvijek bili zajednički) da je pod upravom rimskog biskupa.

Pravoslavnima je to veliki problem, jer već 1000 godina nisu imali crkvenog sabora na kojem bi raspravili teološka pitanja koja bi vrijedila za cijelu Crkvu - jer takav sabor (i opet priznato nekim od zajedničkih koncila) - pripada samo Papi. Kojeg, po pravoslavnima, nema.

Katolička je crkva postupila drugačije - postavila je paralelne katoličke patrijarhe na istoku, kojima se priznaje kontinuitet.

Umem biti nedorečen!

Nazovi dualizam koji pominjem se mogao npr. primetiti tokom
proslave Spasovdana (Hristovog vaznesenja) ove godine.
Patrijarh je, obučen samo u monaške odore, pre same Litije kroz Beograd,
u porti crkve izneo posluženje (hranu) koja je bila namenjena njemu,
i podelio je narodu koji se tu zatekao.
A potom je tokom same litije, zauzeo dostojanstvo, "poziciju" koja mu kao
Patrijarhu pripada.

Toma

To je sve normalno i u skloni obreda u kojem svećenik predstavlja Krista.

Potpuno sam saglasan sa tobom da je ovakvo njegovo ponašanje
i normalno, i Hristoliko.

Kopitar doveo pojačanje

Što je Porfiriju? Ordenom Svetog Save odlikovao zlotvora i slugu Slobodana Miloševića, Milorada Vučelića. Tko će dobiti sljedeće odlikovanje, možda Šešelj i Kapetan Dragan?

(https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/re ... an-1133673)

Evo još malo o Porfiriju...

Još malo iz "Slobodne"
Što se to, pobogu, događa sa Porfirijem?

Dok je kao mitropolit stolovao u Zagrebu, budući patrijarh Srpske pravoslavne crkve odavao je dojam obrazovanog, otvorenog i tolerantnog čovjeka. Modernog klerika s Facebook profilom, mirotvorca sklonog ispričati se jednako kao i primiti ispriku, što je u vječno bremenitim odnosima Srba i Hrvata uvijek bila više nego dobrodošla osobina.

A onda je Porfirije Perić prešao granicu na Bajakovu i zasjeo na čelo Srpske pravoslavne crkve. Pa se uživio u ulogu koja je potpuno nespojiva sa slikom koju je u hrvatskoj javnosti o sebi do tada stvorio.

Ništa od one njegove ranije ekumenske mudrosti nije se vidjelo u rujanskom helikopterskom desantu na Cetinje u kojemu je – uz pratnju specijalaca prosrpske Vlade, i uz taktove ratne balade "Kad se vojska na Kosovo vrati“ koju su intonirali vladike u manastiru – Porfirije sletio u Crnu Goru. Kako bi za novoga mitropolita ustoličio Joanikija, autora znamenite poruke o Crnogorcima kao „pečurkama koje će nestati“.

Malo toga mudroga bilo je i Ordenu svetoga Save, koji je Porfirije ovih dana uručio Miloševićevu Goebbelsu i Vučićevu poslušniku Miloradu Vučeliću. Aktualnom glavnom uredniku Večernjih novosti, vlasniku provučićevog tjednika Pečat i predsjedniku FK Partizan. Uz hvalospjeve kako je riječ o čovjeku koji je oličenje kršćanskih vrelina.

- Teško je zamisliti čovjeka koji bi bio radikalnija antiteza kršćaninu od Milorada Vučelića. On je tipičan karijerist, spreman na sve da bi uspio i dokopao se lukrativnih položaja, novca i moći, pa čak i da uđe u savez sa crnim đavlom. Ili da se upodobi đavolu, koliko je ljudskom biću to moguće. Spremnost da služi i bude podoban u periodu socijalizma odvela ga je na razne poželjne funkcije. Bio je glavni urednik Studenta, direktor Studentskog kulturnog centra, urednik NIN-a, upravnik Zvezdara teatra, urednik “Društvene hronike” u “Književnim novinama”, umjetnički direktor “Budva grad teatra”. Kad je došlo do prevrata, komunist Vučelić je naprasno postao vjernik, počeo slaviti slavu 1991. godine i stao na stranu novog vožda Slobodana Miloševića – tvrdi poznati beogradski novinar Tomislav Marković, tvrdeći da je Vučelić devedesetih na državnoj televiziji predvodio ratnohuškačku propagandu i redom otpuštao novinare koji u njoj nisu htjeli sudjelovati.

Da ne bude zabune. Orden svetoga Save Srpska pravoslavna crkva i prije je listom dodjeljivala onima kojih se, da je tu doista o istinskim kršćanskim vrijednostima riječ, trebala sramiti. Radovanu Karadžiću, Miloradu Dodiku, Vojislavu Šešelju, Aleksandru Vučiću, Tomislavu Nikoliću, Aleksandru Vulinu, Draganu Markoviću Palmi, Aleksandru Lukašenku…

Problem je što su ljudi u Srbiji kojima se ne mili Vučićev autokratski režim – a još više ljudi u susjednim zemljama koji su se napatili u ratovima koje je pokretala velikosrpska ratna mašina - od Porfirija očekivali da tradiciju ne nastavlja. Nego da je promijeni.

A on je ta očekivanja iznevjerio, svjesno ili nesvjesno postavši na Cetinju običnim pijunom u Vučićevoj geopolitičkoj rošadi sa „srpskim svetom“. I svjesno ili nesvjesno nastavljajući crkveno-političku paradigmu SPC-a u kojoj su Velika Srbija i njezine „povijesne“ granice oduvijek imale istaknuto mjesto.

Porfirije je svoje karte otkrio. I time na dugi rok na neuspjeh osudio svakog idućeg vladiku, mitropolita ili patrijarha SPC-a koji nam se može učiniti obrazovan, otvoren, moderan i tolerantan, spreman na dijalog, pa i na pomirenje.

Svakog onog tko će se truditi pokazati drukčiji od svojih prethodnika gledat ćemo s rezervom.

Jer nas je jednom davno Porfirije tako bezočno prevario.

Evo Kopitar, i ostali koji ste prešli na pravoslavlje, što kažete o ovome?

Ja vam velim, iako izvana možda pravoslavna crkva djeluje duhovnije, uz sve ona njihove postove, obrede, itd. što može privući čovjeka u istočnu Crkvu, ali u SPC od božanstvenog i dugovnog nema ni crno ispod nokta. Ja vjerujem da nije tako u svim PC, ali kako je za područje Hrvatske nadležna SPC, onda samo njih i gledam koje im je poslanje.