G. K. Chesterton jednom je prigovorio reformatorima koji bi željeli mijenjati stvari da „ne znaju što čine jer ne znaju što razgrađuju”. Zamjerao im je što ili nedovoljno proučavaju izvorne razloge zbog kojih je nešto uspostavljeno, a sada to žele ukinuti, ili pretpostavljaju da su „svi njihovi očevi bili budale”. Zagovornici žena u liturgijskim službama mogli bi otići i korak dalje te reći da naši očevi nisu bili budale, nego nešto još gore: tlačitelji, seksisti i mizogini. To nas prisiljava da se zapitamo: Jesu li predrasude doista razlog zbog kojega je liturgijska služba povijesno bila povjerena isključivo muškarcima? Što točno razgrađujemo?
Sveta Stolica dopušta ženama da budu čitačice, izvanredne djeliteljice svete pričesti i poslužiteljice oltara, ali ih ne potiče nužno na te službe. Unatoč činjenici da na papinskim misama čitaju i žene, dopuštenje za takvu praksu službeno ima neobvezatan, privremen i izniman karakter (vidi kanon 230 § 2).
Ograničenja u vezi s ministranticama osobito su stroga. Prema pismu Kongregacije za bogoštovlje iz 2001. godine, naslovljenom „O uporabi ženskih poslužiteljica oltara”, opći zakon koji ih zabranjuje i dalje je na snazi, osim u mjestima u kojima biskup primjenjuje indult koji to dopušta. Biskup ne može prisiliti svoje svećenike da koriste ministrantice, a svaki je biskup, čak i kada primjenjuje taj indult, dužan ne potkopavati „plemenitu tradiciju” ministranata.
https://www.quovadisecclesia.com/zasto- ... tradicije/Orginal na
https://crisismagazine.com/opinion/eigh ... ve-at-mass