adrijana je napisao/la:
Isto tako, T.H. je u zadnjem postu nekorektno napao Dikobraza:
Citat:
Citat:
Moja vjera bazira se na osobnom susretu s Njime.
Ne znam ja što ti smatraš pod "osobnim susretom s Njime". Po meni je takav pristup podložan pretjeranom individualizmu, relativizmu, lišen dogme i doktrinalnog sadržaja i podložan autosugestiji.
Molim da se na ovom forumu poštuje vjera svakoga, jer ona jest, prije svega, osoban odnos sa Gospodinom, koji nas poziva da susret s Njim posvjedočimo i u zajednici.
Ne mislim da sam nekoga napao ili uvrijedio. Svakako mi to nije bila namjera, a ako se bilo tko našao povrijeđenim, žao mi je i ispričavam se, premda mislim da za takve osjećaje nije bilo osnove. Naime, samo iznosim što me brine u tom suvremenom pristupu vjeri.
Istina jest da je ovo sad mimo teme, ali mislim da je pitanje bitno i da ga treba razjasniti, a ako administratori smatraju shodnim, neka izdvoje post u zasebnu temu (npr. Što je vjera?).
Ne osporavam da treba imati osobni odnos s Gospodinom, ali to nije identično vjeri, niti to može biti temelj vjere. Osobni odnos s Gospodinom gradiš
nakon što si usvojio vjeru. A vjera je naprosto pristanak uz od Boga objavljene istine. To je vrlo jasno definirao 1. vatikanski sabor u konstituciji Dei Filius, 3. poglavlje, nazvano (prikladno) "O vjeri", gdje kaže:
Za tu pak vjeru, koja je početak ljudskog spasenja, Katolička crkva izjavljuje da je nadnaravna krepost, kojom, uz Božje nadahnuće i pomoć milosti, vjerujemo da je istinito ono što je on objavio, ne zbog unutarnje istine stvari shvaćene svjetlom naravnog razuma, nego radi autoriteta samoga Boga, koji se ne može prevariti niti može varati.Zato sv. Pavao naprosto kaže "vjera dolazi slušanjem" (Rim 10,17). Dakle ne "iskustvom susreta" ili nečim sličnim, nego naprosto slušanjem i usvajanjem doktrinalnog sadržaja. Nauka vjere.
Na žalost, te su jasne i precizne definicije danas zaboravljene i radije se govori u nejasnim frazama poput "osobnog susreta" ili "osobnog odnosa".
Ali, bez namjere da bilo koga povrijedim, meni jednostavno doista nije jasno što netko misli kad govori o "osobnom susretu s Bogom" kao temelju vjere. Bog je transcendentan; u redovnim okolnostima on nije predmet iskustva u uobičajenom smislu. Ako ga na neki način i susrećemo npr. u hostiji, susrećemo ga
skrivenoga; to sasvim sigurno ne može biti
temelj vjere, nego vjeru već pretpostavlja. Susreću ga možda i mistici u najvišoj, trećoj fazi duhovnog života, te poneki privilegirani pojedinac kojemu se sam Bog odluči čudesno manifestirati, poput sv. Pavla na putu u Damask. Mimo ovih navedenih mogućnosti, govor o tom famoznom "iskustvu susreta" čini mi se - oprostite još jednom na "drskom napadanju" - promašenim; on može u svijesti pojedinca značiti svašta, a najvjerojatnije neki nejasni sentiment koji je na neki manje ili više labavi način povezan s religijom. Ja mislim da je to u Katoličku Crkvu ušlo iz protestantizma, gdje je doktrinalni sadržaj minimalan i gdje se umjesto toga jako inzistira na "osobnom odnosu sa Spasiteljem", a preko modernizma, koji je zanijekao racionalne temelje vjere i premjestio iste temelje u osjećaje. No osjećaji su po definiciji subjektivni i tu je korijen mojih briga koje sam iznio gore i za koje mislim da su osnovane. Da se razumijemo, emocionalni odnos s Bogom je legitiman i poželjan, ali on ima svoje mjesto, a to sasvim sigurno nije mjesto
temelja vjere. Temelji moraju biti nešto čvršće i objektivnije od sentimenta; u protivnom - nije dobro.
Toliko o "susretu", što je načeo Dikobraz. Adrijana pak govori o "odnosu", što je opet druga stvar. Što se tiče osobnog odnosa s Bogom, Pavao prikladno razlikuje tri različite kreposti koje taj odnos sačinjavaju: vjera, ufanje i ljubav. Svo troje zajedno možemo nazvati osobnom (ili subjektivnom, u smislu da pripada pojedincu)
religijom (ne vjerom) i ona je zapravo
odnos pojedinca s Bogom. Dakle gradite slobodno svoj odnos s Bogom, dapače, to je svakako potrebno, ali konfuzija je ako cijeli odnos proglašavate vjerom, ili ako poistovjećujete vjeru i ljubav, i slično. Opet moramo znati što je temelj, a što dolazi poslije. Vjera kao prihvaćanje objektivno objavljenih činjenica jest temelj; osobni odnos dolazi nakon što je temelj usvojen; osobni odnos sam po sebi nije temelj. Jer pazite, tvrditi da ima osobni odnos s Bogom može i protestant (i doista, najčešće i tvrde), kao i pripadnik bilo koje druge religije. Ako je to
temelj, gdje je onda objektivna prednost katoličanstva? Nema je, završavamo u posvemašnjem relativizmu.