Nedavno je fra Relota napisao dirljivo i iskreno pismo o svojim iskustvima u pastoralu, u radu na župi i o tzv. krizi identiteta svećenika (objavljeno na http://katolik.hr/aktualnomnu/prenosimo ... -tko-pomoi). Stavljam pred vas pismo kao odgovor upućeno njemu, ali i svima nama na osvješćivanje i razmatranje. Nisam autor pisma, ali se u mnogim segmentima slažem s napisanim i suosjećam sa svim pastoralcima koji na sličan način osjećaju teškoće u svom zvanju i u Crkvi:
Poštovani fra Relota!
Niti sam biskup, niti provincijal, niti profesor. Anonimac sam iz crkvene gomile koji je pročitao Vaš poziv u pomoć, i pošto ste Vi bili tako otvoreni i iskreni, i ja ću pokušati biti, pa mi dozvolite da Vam se obratim sa par redaka.
Sve što ste napisali u svom pismu jest potpuna istina, svatko tko se imalo okušao u pastoralu, potvrdit će da je sve doslovce tako, pa i gore. Mnogi govore da se nad Crkvu nadvila velika kriza, kriza ogromnih razmjera, koja se odrazila i na Vaš (i ne samo Vaš) svećenički identitet. Međutim, to objektivno nije tako. Podvlačim, nije. Nema nikakve krize. Postoji samo transformacija jednog oblika crkvenosti u drugi. Kriza je samo simptom ove transformacije, dakle, treba postaviti točnu dijagnozu, a da bismo to uspjeli, treba zaviriti u prošlost.
Crkva je, općenito uzevši, od 4.st., pa nadalje, doživjela veliku preobrazbu iz malene, progonjene skupine predanih članova, u jednu masovnu, institucionaliziranu, državnu korporaciju. Crkva je postala stvar države i društvenih struktura, a kršćanstvo državna ideologija, koja je prožela sve pore društva. Takav religijski, kršćanski mastodont je stvar prošlosti. Nakon višestoljetnog trijumfa, on se već od francuske revolucije, a pogotovo danas, nalazi u stanju raspada. Mase stihijski napuštaju Crkvu, isto onako kako su joj stihijski prilazile od 4.st., pa nadalje. Od dominantne institucije, ona ponovno postaje tek jedan štand na sajmu vjerskih ponuda, prepušten slobodnom izboru svakog čovjeka. Kršćanstvo ponovno postaje stvar opredjeljenog čovjeka, odnosno male zajednice opredjeljenih ljudi.
Takva promjena je dakako bolna i tegobna. Većini crkvene hijerarhije teško je to prihvatiti, pa jednostavno želi konzervirati postojeće stanje. Neki pak žure u moderne reforme, ne shvaćajući da ruše samu bit Crkve. Neki opet odlaze u suprotnu krajnost, žele zavrtjeti kotač povijesti unatrag, i vratiti Crkvu u lažnu sigurnost Tridenta. Pokušaj je to, očajnički, unaprijed osuđen na propast, jer se vraćanjem unazad nikada ništa nije uspjelo riješiti.
Simptomi cijele promjene su upravo onakvi kakve ste opisali, pojačani time što se društvo u potpunosti mijenja. Nije to više kao nekada, kada su se vlasti mijenjale, a način života ostajao isti. Sada se i sam život promijenio, obiteljske strukture, sve. Koji je dakle, izlaz iz toga?
Premalo je prostora da pišem o svemu, pa ću se dotaći samo nekih osnovnih principa, i važnijih primjera. Jednostavno, treba se nadahnnjivati primjerom Biblije i ranog kršćanstva. Ovdje ne govorim o doslovnom kopiranju navedenih primjera, niti o vraćanju unatrag, već o usvajanju njihovih principa. Što to znači? Evo naprimjer, sakramenata kršćanske inicijacije koje ste spomenuli. Ne možemo valjano raspravljati o krizmi, ako se prvo ne zapitamo jedno ključno pitanje: što je to krizma, i što sa njom želimo postići? Sa stajališta Biblije i izvornog kršćanstva, ona nije sakrament nikakve potvrde ni zrelosti, već sakrament primanja Duha Svetoga. Duh Sveti je pak graditelj Crkve, Tijela Kristova, on daje pobožanstvenjenje svakome kršćaninu, i sve nas skupa vezuje zajedno, i sa Kristom u jednu Crkvu. Ako je tome tako, otkuda nam pravo da krizmu odvajamo od krštenja? Zar nije upravo bogohulno da nekrizmane ljude pričešćujemo? Da priznajemo valjanost ređenjima nekrizmanih osoba? Imamo li mi možda dubljih problema sa ulogom Duha? Je li On za nas možda usputni ukras Crkve i izvođač čudesa, a ne njen graditelj?
Jesu li za nas ovi sakramenti samo način privlačenja ljudi? Sakramenti su za ranu Crkvu bili nešto što se podjeljivalo izgrađenim i formiranim ljudima. Ako želimo privući ljude, nije li vrijeme da se otarasimo starih šablona, besplodnog rada sa djecom (mi se uglavnom u Crkvi i bavimo samo djecom), i krenemo u aktivnu evangelizaciju odraslih. Koliko naših župa njeguje takav rad? Koliko su naše župe uopće zajednice, a koliko tek feudalni posjedi pojedinih svećenika? Što mi uopće pružamo tim ljudima-jeftinu, pekmez-duhovnost, sladunjava razmatranja, lišena podloge stvarnog života.
A tek model svećeničkog života? Nije to samo famozno pitanje celibata, uopće nije stvar u celibatu ili necelibatu, već, kakve mi to ljude redimo? Redimo li ljude po kriterijima apostola Pavla-ozbiljne, odrasle, zrele ljude, koji su se iskazali u obiteljskom i svjetovnom životu, prošli neku školu života, pa mogu i vjerodostojno i smireno svećenički djelovati? Ili mi redimo ljude, mlade, nezrele, neozbiljne (tko je prošao crkvene odgojne ustanove, zna o čemu govorim), ljude koji su došli sa krivim motivima u samo svećeništvo. Može li tridentski zamišljeno sjemenište ili bogoslovija uopće pripremiti mladog čovjeka za korijenito novu situaciju koja ga čeka na terenu? Žalosno je za našu Crkvu da toliko ozbiljnih, zrelih i životno iskusnih obiteljskih kršćana nema pristupa svetim redovima, a sa druge strane, gomila drugih, koji dolaze u kler liječiti kojekakve komplekse i frustracije, imaju.
Misa je za rano kršćanstvo bila srž kršćanskog života-što smo mi učinili od nje? Čim smo je počeli služiti radnim danima, po skraćenom obredu, po nakanama, i uz propisanu taksu, mi smo od nje načinili rutinu i trgovinu. Ona je izgubila svoju bit kao čin Božjeg naroda, izgubila je svoj pashalni i eshatološki karakter. Možemo mi ljudima govoriti do besvijesti kako je ona izvor i vrhunac kršćanskog života, kako je neplativa itd., sve je uzalud-u očima naroda ona je rutina, i trgovina, jer smo je mi učinili takvom.
Našoj Crkvi su pod hitno potrebne reforme, sržne, dubinske, na načelima Pisma i ranog kršćanstva, kako bi mogla živjeti u novim uslovima. Potrebne su reforme struktura, a iznad svega naših pameti i srdaca. Dok toga ne bude, možemo mirno sjediti u župnim uredima, prepirati se sa ljudima, tjerati ih da vrše crkvene i Božje zakone, a da oni uopće nisu ušli u srž tih zakona i vjere. Možemo katehizirati djecu, popunjavati statistike, priređivati dočeke biskupima na krizmama, i nakon svega zlovoljni shvatiti da smo radili Sizifov posao. Uvjetovati ljude da se ispovjedaju prije primanja sakramenata, i time ih de facto tjerati na nevaljano primanje sakramenata, jer ti ljudi masovno ne osjećaju kajanje, niti shvaćaju što je to, a kajanje je uvjet valjane ispovijedi. Barem mjesec dana godišnje gubiti vrijeme po kirvajima, proštenjima, krizmama, župnim klanjanjima, sa pripadajućim svečanim ručkovima i večerama (nakon čega se čudimo što smo najbolesniji dio populacije), umjesto izaći među narod. Okupljati stotine tisuća mladih, često alkoholiziranih, i bez ikakve veze sa kršćanstvom. Ako je to sve ideal kršćanstva za 21.st., onda se bojim da Crkva nema budućnosti.
Moramo se okrenuti, pojedincu, razvijati manje zajednice, na izvornim teološkim temeljima (ne podrazumjevam tu ni neokatekumene ni karizmatike, daleko su oni od toga), gledati na kvalitetu, a ne kvantitetu. Neću duljiti, jer o svakoj posebnoj temi bi se mogla knjiga napisati. Dao Bog promjene!
|
Moram priznati da sam razočaran tonom ovog pisma i ne čudim se što je završio na naslovnici kriza-života.