Barnaba je napisao/la:
Mislim da samo ona djeca koja prenaglašeno ističu da nešto "ne mogu naučiti" imaju problema s samopouzdanjem i treba im u tom smjeru pomoći. Roditelji bi trebali procjeniti u kojoj mjeri je djete nesigurno.
Slažem se. O tome se i radi u tekstu na linku. Samopouzdanje je u većini slučajeva posljedica – a ne uzrok. Dijete koje doživljava uspjeh u nečemu, ima aktivnosti koje voli – automatski razvija i samopouzdanje jer postaje sve samostalnije i sigurnije u sebe. Ne može se samopouzdanje razvijati samo od sebe, bez veze sa stvarnošću, samo kao neki lijepi osjećaj o sebi – time zapravo postaje laganje samome sebi i narcisoidnost.
Djeci koja ne mogu naučiti nešto, roditelji bi trebali pružiti i navesti ih da prihvate neku aktivnost u kojoj mogu uspjeti, da dijete doživi uspjeh u realnom svijetu, jer ako se ono samo od strane roditelja (i učitelja) pretjerano hvali i tetoši, može razviti nerealnu sliku o sebi.
Što vrijedi ako roditelji prekomjerno svoje dijete hvale u pjevanju i ako dijete silno želi postati pjevačka zvijezda – a nema talent za to, bez obzira koliko će biti visoko njegovo samopouzdanje ono u pjevanju neće uspjeti. Pretjerana hvala i poticaj nisu prava roditeljska (a niti učiteljska) ljubav, bolje je usmjeravati aktivnosti prema onome što ima realnog uporišta.
Postoji i problem sa „mjerenjem“ samopouzdanja pošto različiti psiholozi pod istim pojmom miješaju raznolike pojmove kao što su: slika o sebi, ljubav prema sebi, poštivanje samoga sebe, doživljavanje vlastite vrijednosti, subjektivnu procjenu sposobnosti. Obično u zdravim obiteljima djeca već imaju dostatno samopouzdanje: otvorena su prema novome, imaju volje učiti i brzo shvaćaju i razumiju svijet. Ako se ona još idu „maziti“ kako su najvrjednija na svijetu, kako su njihove želje i stavovi iznimni, originalni, jedinstveni i sl. – dijete će ili razviti pogrešnu sliku o sebi (mislit će da je vrednije od ostalih i početi ponižavati druge) ili će brzo prepoznati lažnu roditeljsku ljubav.
Naša možda najpoznatija predstavnica pozitivne psihologije, Mirjana Krizmanić, više je puta izjavila u javnosti kako ona
„ima problema sa Crkvom“. Crkva uvijek nešto nalaže, drži do zapovijedi, a ljudi se ponekad u grijehu osjećaju tako ugodno i dobro… Zašto bi trebalo onda slušati Crkvu i mariti za zapovijedi, ako mogu uživati i „voljeti sebe“ onako kako ja to odlučim…?
U jednom letku o samopouzdanju našla sam par citata kao:
„Ne obaziri se na kritike drugih, važnije je što ti misliš o samome sebi.“ Znači nema iskrenog razlučivanja prema nekom objektivnom kriteriju – radim li ja uistinu dobro, nisam li time nekoga možda povrijedila, - nego sve kritike postaju „štetne za moj ego“ i narušavaju moju prekrasno izgrađenu sliku o sebi…
O tome se ustvari u članku Paula Vitza radi…