Katolički odgovori

Knjige o samo-pomoći, tzv. pozitivna (popularna) psihologija, vole naglašavati kako je samopouzdanje važan dio zdrave i uspješne ličnosti, bitan za uspješan posao, brak, karijeru i sl. Onima koji su na bilo koji način nesretni, neuspješni ili pak neprilagođeni pripisuje se dijagnoza, gotovo i poremećaj, zvan „nedostatak samopouzdanja“. Takvima se nude različite tehnike samopomoći, stručni savjeti i psihološke radionice nakon kojih se čovjek najčešće osjeća još nesretnijim i ima još manje povjerenja u sebe i u svoj život.

Kršćanski psiholog Paul C. Vitz u članku The Problem with Self-esteem raspravlja taj suvremeni „poremećaj“ i naziva ga „duboko sekularnim konceptom“ koji nije prihvatljiv za kršćane. Na primjeru američkog školstva pokazuje kako nametnuti odgojni cilj – razvoj samopouzdanja kod djece – uopće ne vodi ni porastu uspješnosti u školi, ni izgradnji morala, niti pak smanjuje devijantna ponašanja i emocionalne frustracije kod djece. Jedino u čemu pomaže jest u razvoju lažne sigurnosti u vlastitu nadmoć nad drugima i u širenju zaboravljene mane, oholosti.

I na drugim linkovima našla sam osvrte na tu temu. Stručnjaci i roditelji kritiziraju smanjivanje obrazovnih programa (jezik, matematika, povijest...) u američkom školskom sustavu i uvođenje raznih psiholoških i socioloških radionica na temu „upravljanja emocijama“, „razvoja samopouzdanja“ ili različitih situacijskih igara uloga. Kao tipičan primjer, navodi se jedno međunarodno natjecanje u matematici '90-tih godina, nakon kojeg su sudionici ispunjavali upitnike o subjektivnoj sigurnosti u vlastito znanje. Rezultati su pokazali da su Korejci najbolje riješili test iz matematike, a usto najmanje pokazali pouzdanja u vlastito znanje i sposobnosti, dok su Amerikanci pokazali visoku razinu samopouzdanja, a najslabije matematičke rezultate.

Slično je često i s djecom u školi, ona su vrlo iskrena, i često oni koji misle da su slabo napisali test i da malo poznaju školske teme, testove rješavaju zapravo najbolje. Taj manjak samopouzdanja zapravo ih potiče da uče više. Dok oni koji od prve imaju visoko mišljenje o sebi, misle da učiti ne treba baš puno, pa ne postižu niti rezultate. Oni su previše uvjereni u vlastite sposobnosti, da bi prepoznali važnost truda i objektivne procjene. A psiholozi zapravo onu prvu djecu smatraju „bolesnom“.

S vjerničke strane, sv. Jakov u poslanici - o samopouzdanju piše:
Sada, vi što govorite: "Danas ili sutra otići ćemo u taj i taj grad, provesti ondje godinu, trgovati i zaraditi", a ne znate što će sutra biti. Ta što je vaš život? Dašak ste što se načas pojavi i zatim nestane! Umjesto da govorite: "Htjedne li Gospodin, živjet ćemo i učiniti ovo ili ono", vi se razmećete svojim hvastanjima! Svako je takvo hvastanje opako. Znati dakle dobro činiti, a ne činiti - grijeh je. (4, 13-17)

Psihologija danas definitivno trpi od nedosljednosti jer s jedne strane dosta toga proglašava za "poremećaj", a u isto vrijeme bez znanstvene podloge neke poremećaje prestaje smatrati poremećajima.
Mislim da samo ona djeca koja prenaglašeno ističu da nešto "ne mogu naučiti" imaju problema s samopouzdanjem i treba im u tom smjeru pomoći. Roditelji bi trebali procjeniti u kojoj mjeri je djete nesigurno.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Slažem se. O tome se i radi u tekstu na linku. Samopouzdanje je u većini slučajeva posljedica – a ne uzrok. Dijete koje doživljava uspjeh u nečemu, ima aktivnosti koje voli – automatski razvija i samopouzdanje jer postaje sve samostalnije i sigurnije u sebe. Ne može se samopouzdanje razvijati samo od sebe, bez veze sa stvarnošću, samo kao neki lijepi osjećaj o sebi – time zapravo postaje laganje samome sebi i narcisoidnost.

Djeci koja ne mogu naučiti nešto, roditelji bi trebali pružiti i navesti ih da prihvate neku aktivnost u kojoj mogu uspjeti, da dijete doživi uspjeh u realnom svijetu, jer ako se ono samo od strane roditelja (i učitelja) pretjerano hvali i tetoši, može razviti nerealnu sliku o sebi.
Što vrijedi ako roditelji prekomjerno svoje dijete hvale u pjevanju i ako dijete silno želi postati pjevačka zvijezda – a nema talent za to, bez obzira koliko će biti visoko njegovo samopouzdanje ono u pjevanju neće uspjeti. Pretjerana hvala i poticaj nisu prava roditeljska (a niti učiteljska) ljubav, bolje je usmjeravati aktivnosti prema onome što ima realnog uporišta.

Postoji i problem sa „mjerenjem“ samopouzdanja pošto različiti psiholozi pod istim pojmom miješaju raznolike pojmove kao što su: slika o sebi, ljubav prema sebi, poštivanje samoga sebe, doživljavanje vlastite vrijednosti, subjektivnu procjenu sposobnosti. Obično u zdravim obiteljima djeca već imaju dostatno samopouzdanje: otvorena su prema novome, imaju volje učiti i brzo shvaćaju i razumiju svijet. Ako se ona još idu „maziti“ kako su najvrjednija na svijetu, kako su njihove želje i stavovi iznimni, originalni, jedinstveni i sl. – dijete će ili razviti pogrešnu sliku o sebi (mislit će da je vrednije od ostalih i početi ponižavati druge) ili će brzo prepoznati lažnu roditeljsku ljubav.

Naša možda najpoznatija predstavnica pozitivne psihologije, Mirjana Krizmanić, više je puta izjavila u javnosti kako ona „ima problema sa Crkvom“. Crkva uvijek nešto nalaže, drži do zapovijedi, a ljudi se ponekad u grijehu osjećaju tako ugodno i dobro… Zašto bi trebalo onda slušati Crkvu i mariti za zapovijedi, ako mogu uživati i „voljeti sebe“ onako kako ja to odlučim…?

U jednom letku o samopouzdanju našla sam par citata kao: „Ne obaziri se na kritike drugih, važnije je što ti misliš o samome sebi.“ Znači nema iskrenog razlučivanja prema nekom objektivnom kriteriju – radim li ja uistinu dobro, nisam li time nekoga možda povrijedila, - nego sve kritike postaju „štetne za moj ego“ i narušavaju moju prekrasno izgrađenu sliku o sebi…
O tome se ustvari u članku Paula Vitza radi…