Katolički odgovori

Evo, nekako sam zatečen nekim Isusovim izjavama koje baš ne mogu dokučiti kako treba, ili sam dokučio, ali ne dovoljno.
Konkretno zanima me što mislite zašto Isus daje sljedeće izjave?

"Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?" Isus mu reče: "Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini!" (Mk 10 17-18)
"A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac." (Mt 24, 36)

Krenimo s prvim citatom. Zašto se Isus ne da nazvati dobrim? Pa zar On nije Kralj slave i dio Trojstva?
Pokazuje li nam tom rečenicom pravi primjer poniznosti? Ali, opet koliko god ponizan bio On je ipak naš Spasitelj.

A drugi citat je još teži. Kako Isus ne zna kad će biti svršetak svijeta? Zar trojstveni Bog nije nerazdjeljen? Ili je ovo opet znak poniznosti ili što?

Da bi se Pismo razumjelo, rečenice se ne smiju vaditi iz njihovog konteksta. Isus jest Sin, ali je i čovjek. U oba primjera Isus govori iz konteksta svoje ljudske naravi u kojoj je on posve okrenut i poslušan Ocu. U prvoj situaciji upućuje osobu na okretanje Bogu pokazujući da je Otac onaj kojemu sve treba težiti.
U drugoj situaciji nam mora biti jasno pravo i potpuno Isusovo čovještvo koje nije pomiješano s njegovim božanstvom, nego je prava i potpuna ljudska narav.

Tajna Trojstva je tako veličanstvena i ponekad se da potkrijepiti samim primjerima iz života (čovjek je trojstven, obitelj je slika Trojstva...).
Bog vas blagoslovio!

Mene je isto malo zbunio ovaj drugi citat. Je li se to moze shvatiti ovako, da Isus govori da Otac odlucuje o trenutku u vremenu kad ce biti kraj svijeta?

Zar je Isusovo božanstvo odvojeno od njegova čovještva? Zbunjen sam pomalo.

Da, Isus je pravi Bog i pravi čovjek i te naravi nisu pomiješane.

Možda treba reći i to da, za razliku od likova iz antičke mitologije koji su smatrani polu-bogovima i polu-ljudima, tj. čije su naravi bile pomiješane, Kalcedonski je sabor još 451.g. inzistirao na izrazima: "neodijeljenom i nepomiješanom" Isusovom božanstvu i čovještvu. Otajstvo Boga naravno ljudskim razumom nije moguće do kraja shvatiti, ali što je čovjeku nemoguće, to je Bogu moguće.


Ovo je bilo u današnjem evanđelju pa sam malo razmišljala o tome: tu Isus nije rekao "Nemojte me zvati dobrim", niti je rekao "Nisam dobar. Samo je Bog dobar." On je postavio pitanje. Možemo reći, iskoristio je priliku da ukaže na dobrotu kao Božju osobinu. Da ukaže na veliku razliku bilo kojeg čovjeka i samog Boga.

To je rečeno u vrijeme Isusovog posljednjeg puta u Jeruzalem u kojem će biti suđen i raspet. Ulomak pokazuje da je Isus već uvelike privukao pozornost ljudi: svojim dobrim djelima, svojim učenjem, svojim naukom o "životu vječnom" i pronio se glas da je "Sin Božji među nama". Ovo posljednje biti će mu optužba i osuda pred židovskim Velikim vijećem. Stoga Isus nije glasno govorio neznancima o svom božanskom Sinovstvu. Mladiću je dao savjet neka drži sve zapovjedi što im je Mojsije dao, a onda i "Dođi, slijedi me". Isus je "pročitao" što mladić nosi u srcu i na što je vezan toliko da mu ta navezanost sprječava potpunu posvetu Kraljevstvu Božjem. A Isus zna što je u čovjeku jer: "Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca." (2. čitanje). Osim što je Isus vidio njegove slabosti u nutrini, evanđelist ovdje piše: Isus ga nato pogleda, zavoli ga, i rekne mu...

Isus nas voli, iako zna da smo grješni. Mladić se smrknuo jer se više uzdao u svoje bogatsvo, nego u riječi "nekog samozvanog proroka" koji traži da ga se slijedi. A Isus je ovim pozivom (svima nama) zapravo dao do znanja da je "ići za Isusom" stupanj više od samog obdržavanja zapovijedi. Ta on je taj Bog koji je dao te zapovijedi. Da je mladić pošao za njim, bio bi mu svjedokom u Jeruzalemu i brzo bi se uvjerio u istinitost života vječnoga, jer bi doživio prve dane Isusovog uskrsnuća.

Hvala vam na odgovorima.
Doista, neke stvari su nama ljudima nedokučive.

http://www.katolici.org/katekizam.php?a ... idi&id=653

Na ovom stranici sam čitao o tome i baš sam bio zbunjen, pa sam htio vidjeti vaša mišljenja.
Veliko je to otajstvo, očito.

Temelji vjere - tko god ne ispovijeda da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek nije kršćanin

Da, misterij Krista nije tako jednostavan i uvijek je bilo lakše razlučiti što Bog NIJE, nego što Bog JEST.
Otuda i toliko hereza (krivih nauka) koje su tijekom povijesti odbačene od Crkve da bi se mogao raščistiti pojam Boga u svojoj istinitosti.
Tim više što Isus svojim učenicima nije razlagao na filozofski način Božju bit, nego je Boga objavio kao zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Ta definicija je ustvari ono što mi trebamo znati o Bogu i iz čega izlaze posljedice za naš život.

Premda su otac i sin odnosi preuzeti iz ljudske stvarnosti, taj se sin nikad ne će postaviti nad oca, niti će mu proturiječiti, a kamoli pobuniti se protiv njega. Isus je više puta rekao da je On "poslan od Oca", da "izvrši njegove zapovijedi", da "ispuni njegovu volju". Isus zbog toga nije ništa manji od Boga Oca, nego nam je tim stavom (poslušnosti) pokazao put: jedini Put je jedinstvo s Očevom voljom. Razlog tome nije slijepa poslušnost, nego što je Bog ljubav i zna što je najbolje za nas. Zbog toga je i mogao reći "Otac i ja jedno smo", "On je u meni i ja u njemu", pa sve do "Tko je vidio mene, vidio je i Oca".

Mi se u tome neshvatljivom otajstvu nismo puno odmakli od vjerovanja prvih kršćana, koje je Isus pozvao na krštenje "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga". Krštenje u "ime Sina" ne bi imalo smisla kad Sin ne bi bio također pravi Bog.

Istina, on je pravi Bog i "dio" Trojstva, no objavio se kao konkretna ljudska osoba, Isus iz Nazareta. Moramo imati na umu da je trebalo u to vrijeme ukazati ljudima da on nije "neki" Bog, već Sin onog istog Jahve sa Sinaja u kojega su oni vjerovali. Otuda te izjave, koje kod nas, kršćana stoljećima odgajanih na katekizamskim definicijama o vječnom Trojstvu mogu izazvati nedoumice i sumnje. Zato neprekidno upućivanje na Oca-ne samo što je on "izvor" Trojstva, već da se naglasi kako iza kršćanske Objave stoji isti starozavjetni Bog, Bog Mojsija i proroka, "moj Otac, za kojeg vi kažete da je vaš Bog".

I ja bih to tako shvatio-da Otac odlučuje o tome kad će Isus krenuti u Drugi Povratak, jednako kako je odlučio kad će doći prvi put. Međutim, Isus je taj koji provodi Očeve zamisli. On će, a ne Otac, provoditi Božji naum pri Povratku, on dolazi "praćen svojim svetim Desettisućama". Sasvim jasno da Isus jako dobro zna kako će taj povratak izgledati i što će On u tim časovima raditi, što je vidljivo ne samo iz njegovog opisa posljednjih dana u evanđeljima, nego i iz cijele knjige Otkrivenja. Nije da o tome ništa ne zna, ali nije u njegovoj vlasti da kaže hoće li doći u srijedu ili četvrtak, jednako kao što nije bilo u njegovoj vlasti da na zemlji odredi tko će mu u nebu sjediti za stolom s desne i lijeve strane.
To, što Isus govori da je Otac veći od njega, moglo bi biti izraz njegove poslušnosti i ljubavi, a ne neke stroge hijerhije, u kojem bi samo Otac bio Pravi Bog, a Isus i Duh malo manji bogovi. Međutim, osobe Trojstva toliko su tijesno povezane, da je nemoguće reći da jedna ne zna ili ne sudjeluje u aktivnosti one druge. Gdje je u prvom planu Jedan, tamo su odmah blizu i druga Dvojica.

_________________
Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! (Gal 6:7)

Na tom tragu, je li ispravno posložiti stvari ovako:

„Crkva koju je Isus posvojio jedna je Crkva, jer je Isus jedan.“
eng. The Church that Jesus adopted is One Church, because Jesus is One.
To je citat iz jednog Marijinog ukazanja u Damasku. (http://www.soufanieh.com/ENGLISH/eemess.htm)

Bilo bi jednostavnije „adopted“ prevesti sa „ustanovio“ ili „uspostavio“, ali izraz „posvojenje“ znači nešto drugo – da je Isus svoju Crkvu primio od nekoga, od svog Oca, da se ona direktno nadovezuje na Očev izabrani narod.

??

I jedan i drugi naziv (odnosno tumačenje) stoje. Isus jest ustanovio Crkvu, ali to ne znači da je Crkva pala s neba, ili da je stvorena "ex nihilo". Crkva je novi život u Kristu, ona nastaje posvajanjem, ponovnim uvođenjem u zajednicu sa Bogom, preko Krista, čovječanstva i svakog pojedinca. Ona je prirodni nastavak starog Božjeg naroda-Izraela. Mi kršćani često puta mislimo da je u kršćanstvu baš sve "novo", ali nije. Isusov Otac nebeski je isti onaj Jahve sa Sinaja.
Ili, kako mnogi tumače oni poznatu dilemu, naime, u prvim kršćanskim zajednicama imamo paralelna svjedočanstva o krštavanju "u ime Isusovo" i u "ime Oca i Sina i Duha Svetoga". Trojstvena formula je bila formula za krštenje pogana-neznabožaca. Dok je prva bila za židove obraćenike, koji su već pripadali Savezu i obećanjima, koji su poznavali jednoga pravoga Boga-ovim ih se samo označilo da pripadaju Kristu, odnosno, posvojilo ih se za Krista.
Naposljetku, koja je razlika između nas i Krista? Jer, i mi i on smo sinovi Božji.Samo, On je to po naravi, a mi po posinjenju, posvojenju.

Hvala.