Katolički odgovori

Da ne bude zabune oko pojmova jer se oni mogu tumačiti rastezljivo ovisno o početnom stajalištu (pa neki pomalo paradoksalno, skromnošću tumače i prihvaćanje nečeg što je ponuđeno bez obzira na vrijednost, a neskromnošću ako se traži nešto drugo bez obzira na vrijednost - to bi značilo da je skroman onaj koji prihvaća ponuđenu zlatnu palaču, a ne onaj koji umjesto toga traži baraku), ja bih odmah ukazao na što mislim kad pišem o spomenutim pojmovima. Skromnost je vrlina koja nekoga čini slobodnim od taštine ili umišljenosti i odlikuje jednostavnošću i poniznošću, a rasipnost se može definirati kao nedostatak razboritosti i brige u upravljanju resursima koji su nekome povjereni.

Papa Benedikt XVI je uviđao suštinu problema današnjeg društva koje je u velikoj mjeri okrenuto prolaznim užitcima i odustajanju od temelja morala i etike. Zbog toga je 2012. godine ukazivao kako je takvo ponašanje zahvatilo i one koji upravljaju (političare) pa je rasipnost političara bez morala (dodao bih i pohlepa bankara) dovela do ekonomske krize koja nas sve pogađa. Može se sažeto reći kako Crkva poručuje svijetu da je ekonomska kriza ujedno i kriza morala te kako nema izlaza iz krize bez ponovnog utemeljena politike u etičnosti. Iako je vladavina pape Franje kratka može se očekivati kako će po tom pitanju nastaviti putem Benedikta XVI pogotovo jer je prijašnjim životom djelatno, na vlastitom primjeru, pokazivao odbojnost prema rasipnosti i afirmirao skroman načina života.

Koliko je danas skromnost prisutna u životu Crkve i gdje se ogleda? Koliko je skromnost nužna u životu vjernika bilo da su u staležu klerika ili laika?

Dali je opravdano Crkvu isključivo promatrati kroz prizmu ponašanja nekih razmaženih kardinala, biskupa i župnika diljem svijeta koji materijalno žive životom iznad prosjeka koji si vjernici mogu priuštiti? Koliko rasipnost nekih vjernika (dakle ne mislim samo na kler) smeta u evangelizacijskom poslanju i vjerodostojnosti Crkve? Koji bi bilo opravdan način borbe protiv rasipnosti u Crkvi?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Teško je na to pitanje jednoznačno odgovoriti, jer će uvijek biti razloga za kritiku neke pojave u Crkvi. Zavisi o tome želi li promatrač da se Crkva popravi, ili da propadne. Mislim da bi vjernici trebali biti dobronamjerni. Da nema crkvene imovine i prihoda, što bi bilo s organizacijama poput Kirche im Not, i pomoći progonjenoj i siromašnoj Crkvi u Trećem svijetu?

_________________
Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! (Gal 6:7)

Ako je slučajno novi papa Franjo bio poticaj za ovu temu, imam pitanje za svakog od vas:

mislite li da oni (vjernici) iz Latinske Amerike na isti način gledaju Crkvu kao i mi iz ove perspektive?
Dok za nas zlatni križ oko vrata, stari papinski tron, raskošna liturgijska ruha mogu biti simboli nasljeđa, naše duge bogate i poviješću bremenite tradicije, za nekoga to može biti tek nepotreban luksuz, ako ne i oholost kojom se neprimjereno nadmećemo.

Nije čudno da je upravo Latinska Amerika bila pogodno tlo otkud su se svojevremeno lansirale oštre kritike na račun crkvene "moći" i "vlasti", kako se izrazio papa Benedikt, sve do "započinjanja klasne borbe unutar Crkve".

Oni najglasniji, progresisti, kao što su Leonardo Boff, bivši svećenik i franjevac, ili Jon Sobrino, isusovački teolog, čak su iskoračili izvan nauka Katoličke crkve, ali su sigurno uvelike utjecali na to kako danas prosječan latinoamerikanac gleda na Vatikan i na papinsku službu.

Bog je zacijelo htio izborom novog Pape iz takvog okružja naglasiti tu dimenziju preispitivanja samih sebe - koliko nam je srce otežalo u lagodnosti i/li brigama ovog svijeta... Nama koji živimo sigurno 10 puta bolje nego oni, a svaki čas plačemo da smo u krizi.

Moguće je i to. Ja bih dodao i specifičan izazov kojeg ima katolicizam u Latinskoj Americi: snažno širenje protestantizma, koji nudi-na prvi pogled-veću vanjsku skromnost i unutarnju pobožnost u odnosu prema tradicionalnom katolicizmu. Protestantizam također naglašava osobno opredjeljenje i osobni susret s Kristom (imaju zgodan izraz-"prihvatiti Isusa kao osobnog Spasitelja"). Ako se k tome pridoda i prirodno razočarenje širokih slojeva s vladajućom "kulturom" (koje je tradicionalni katolicizam neizbježan dio), tad je moguće da su tamošnji katolički trendovi odraz takvih prilika (tj. katolička "nova skromnost" i "nova unutarnja pobožnost"). Primjećujem to u papinom ponašanju i retorici.

_________________
Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! (Gal 6:7)

Ne mislim kako je poziv na skromnost samo radi drugačijeg shvaćanja vjernika iz Latinske Amerike. Papa Franjo je sada rimski biskup (Papa) te se ne može shvaćati njegove geste kao posljedicu temperamenta te misliti kako se one tiču samo Crkve u Latinskoj Americi.
Naravno da će postojati otpori kod nekih koji su skloni raskošnom životu (na koji neki polažu pravo) bilo da su klerici ili laici pa će svaku dobronamjernu kritiku proglašavati za iškariotsko ponašanje. Ti otpori će biti umotavani u celofan brige za pravovjerje, no bi trebalo tome podleći jer briga za slabe i ranjive je stalna obaveza Crkve koju ona kontinuirano provodi iako svjetovni mediji uveličavaju pojedine primjere raskoši ipak nije da njih uopće nema. Meni je osobno drago što slavnovladajući papa Franjo afirmira skromnost, on time potiče na dobro, a ne napada nikoga zbog bogatstva.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Do sada su se komentari većinom osvrtali na bogatstvo i eventualnu rasipnost klera, a zapostavlja se bodatstvo i rasipnost laika. Koliko je rasipnost i ponašanje laika problematično?

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

E ovo si jako lijepo rekla. Iz toga proizlazi i ono što i sama pokušavam uobličiti u nekakvu misao - nije Papa htio tim činom odricanja od zlatnog križa nekome dati lekciju ili nekog posramiti. Mislim da za njega jednostavno križ, s obzirom na ono što križ predstavlja, ne mora biti zlatan.

Sjetila sam se oluje na forumima prilikom izgradnje zgrade Hrvatske biskupske konferencije. Toliki vjernici su osuđivali raskoš. Nisu se zapitali drže li se oni sami pravila - ako imaš dva kaputa podaj jedan sirotinji. Klizavo je to tlo...
Kad bismo samo imali tu sposobnost sagledati sebe prije nego što ćemo osuditi druge - bilo bi manje osude a više ljubavi i razumijevanja.

Pa iako je bilo propusta pri planiranju izgradnje koje su mediji napuhavali i precjenjivali njihov značaj, najžalosnije je što mediji uopće ne ističu primjere pravog altruizma (uz izuzetak patera Cveka) pa zapravo nemamo ozračje koji bi nadahnuo sve na činjenje dobra. Meni se čini kako su Papine geste nesebičnosti usmjerene ne na osiromašivanje Crkve već ka korištenju njenih materijalnih dobara za dobrobit potrebitih. Tim primjerom bi se trebali voditi i laici.

_________________
Neka je Milost Gospodina našeg sa svima nama.

Pa ta oluja je medijski napumpana. Zašto nema oluje vezane uz islamski centar u Rijeci, o tome ni da bi.

U svemu tome jako me žalosti što je mozak prosječnog Hrvata toliko podložan manipulaciji medija a ne vlastitoj prosudbi. Osobito me žaloste vjernici katolici na prvoj liniji fronte protiv "rastrošne" Crkve.

.
Da, to je gorka činjenica, no mediji otkrivaju i nešto drugo. Npr.:
"Trebamo organizirati pučke kuhinje, a ne trošiti novac na nove crkve",- kaže sugovornik Jutarnjeg lista.- "Biskupi žele pokazati kako i oni djeluju u skladu s novom Papinom socijalnom doktrinom, odricanjem od luksuza", - pisalo je u Jutarnjem listu.
.
Ono što bode u oči jeste da je prvo PAPA morao pokazati što je skromnost…Mislim da ni jednom biskupu nije ODMAH rekao "Skidaj zlatni križ i stavi nešto skromnije"!
I sad će ga slijediti? Tek sada?
Zar će ga imitirati?
Kako to da (naši, kao primjer) biskupi nisu uočili tu potrebu i prije?
TO me zbunjuje...Zar samo mene? jer, ako laici imaju "pileći mozak", imaju li ga samo oni? Svakako da tu nije riječ o "piletini" nego o nečemu što zadire u sam naslov ove teme. Itekako i o vlastitoj prosudbi. Svačijoj.

Ma činjenica jest da zlato može zamagliti bit svega i pobrkati lončiće.
Sjećam se članka u jednoj staroj Rhemi o jednom svećeniku koji je služio davnih godina u Krašiću u vrijeme smrti Blaženog Alojzija Stepinca. Imao je kobilu na kojoj je obilazio kapelice u svojoj župi i svoje vjernike. Kad je kobila uginula on je uvjeravao svoje kolege svećenike da je ona s Bogom. Kolege su mu se smijali ali on se nije dao smesti. Rekao je - moja je kobila toliko puta Isusa donijela umirućima i Bog je sigurno nije uništio. Bila mi je to jako simpatična priča...
Danas niti jedan svećenik više ne obilazi župu na kobili. I nije mi normalno kad "pravedni" katolici prozivaju svećenike jer imaju dobre aute i mobitele. Ako je on svećenik, onda i ti auti i mobiteli služe i pomažu da umirući na vrijeme dobiju svoj posljednji sakrament. Kako bih kao kršćanka mogla reći nešto protiv toga? A da li se nešto može i skromnije, ta prosudba pripada savjesti svakog od nas i tu ćemo svi biti podvrgnuti jedno te istom, jedinom pravednom sudu.