Katolički odgovori

mislim da smo svi svjedoci , pogledajmo samo svoje susjede, možda i svoju rodbinu, da zaključimo da je praktičnih vjernika u Hrvatskoj manje nego nepraktičnih
neću za sada više o postotcima koji se pretpostavljaju i nagađaju...možda su i manje bitni

više me zanima šta su po vama glavni uzroci da mnogi katolici poslije krizme napuštaju Crkvu ?
ne idu više na svetu misu, ne idu na sakramenat ispovijedi , ne čitaju Bibliju , ne vode vjerski život u svojoj župi...
drugim riječima nisu više praktični katolici...nego samo na papiru
mislim da ovo nisu teške tvrdnje i riječi, i da su mnogi od vas to već ranije konstatirali kroz mnoge druge teme i rasprave...i bolje je da si to priznamo kako bi lakše nešto mijenjali na bolje

Šta su po vama glavni uzroci otpada od vjere ,ili praktične vjere i kako stati na kraj tomu?

Pa evo ja iz svog primjera mogu reć... Dolazim iz malog mjesta,jedna župa jedan župnik,jedna Crkva.. Župnik je ujedno vjeroucitelj u školi... Sve je to nekako sturo... Djeca od 1. razreda idu na vjeronauk, uglavnom ga doživljavaju kao laku peticu u imeniku i većinom i ne slušaju šta se govori...kasnije kroz srednju školu isto tako...znam da mi je vjeronauk bio suhoparan...traži se od tebe da znaš 10Bozjih zapovijedi, 5 Crkvenih zapovijedi...7glavnih grijeha...i sl. U dubine se ne ulazi... Kasnije pred Krizmu je vjeronauk obavezan i dozivljava ga se pod obavezu,znači ideš da te se zapise da si bija,da možeš pristupit sakramentu... Drugo ništa i ne doživljavaš... I kako nakon toga ostat u Crkvi kad si sve obaveze ispunija...dobija si tu peticu (moram priznat da se kroz svoje školovanje i ne sicam da je itko ima manje,cetvorku možda, a da su isti ti ljudi čudom se cudili kako se brak ne može rastavit,tj nisu imali.pojma o tome...Toliko o zasluzenim peticama), krizma si se...i čemu ić... Ništa te nije privuklo Isusu... Rijetki su oni.koje je... Kod nas je Franjevačka župa... Evo tek se pred koju god pokrenila Frama... Nema nikakvih programa za mlade,nikakavih seminara,obnova, ničega gdje bi mladi mogli produbit svoja razmišljanja o vjeri, naučit nešto konkretno... Tek sam kad sam došla u veći grad na studij i sasvim slučajno došla u župu gdje postoji klanjanje, gdje postoje molitvene zajednice, gdje postoje mise za mlade... Seminari,predavanja... Pa čak i neke karizmatske zuoe shvatila da K. Vjera nije tako dosadna... Da ić za Isusom nije dosadno,da postoji i neka druga strana i drugi pristup... Ne kažem da su samo župnici krivi,ni svećenici i vjeroučitelji, dosta toga je na roditeljima...al smatram da se mlade tu može najmanje krivit!

Glavni problem koji danas imamo s primanjem Duha Svetoga odnosno sakramenta Svete potvrde prvenstveno je taj što se današnja teologija odrekla proroka. Ona je toliko zarobljena u razum i u vlastitu mudrost i umnost da joj je gotovo sve duhovno strano. Budući krizmanici a i oni koji su to postali trebali bi upoznat koju silu su primili preko svjedočenja svećenika i praktičnih vjernika koji svojim životom svjedoče plodove Duha Svetoga. Mi smo pozvani da koristimo taj paket darova koje smo dobili krizmom. Ali problem je što većina vjernika ne želi otvoriti taj paket darova koje je dobila Svetom potvrdom.
Opet ću preporučiti još jednu knjigu od Josipa Lončara: "Sila odozgor" koja upućuje vjernike kako se u praksi služiti darovima Duha Svetoga koje smo primili po sakramentu Krizme.

ima u tome nešto, možda i dosta
i ja primjećujem da se malo spominju mistična iskustva svetaca ,naučitelja i velikana Crkve
uvlačimo se previše u racionalizam, čisti juridizam ... malo je osobnih svjedočanstava , previše racionalizma...idemo u nekom protestantskom smjeru

Izgleda da je većini novopečenih krizmanika jedino "mistično" iskustvo euforija oko odabira haljina, odjela, frizure i izdašnih poklona bogatih kumova koji su birani isključivo jer su "uzorni katolici" koji "sakramentalno" žive i koji će uputiti mladog neiskusnog krizmanika u tajne vjere.

Iz osobnog iskustva, problem su bolno loše kateheze, posebno u školama, ali i u župama, gdje se, kako je već netko napisao, traži od djece da nauče napamet Božje zapovijedi, smrtne grijehe itd., a bez da im se objasni što to zapravo znači i zašto je važno. Bubanje napamet bez razumijevanja je općeniti problem školstva, ali ovdje je to još i gore jer direktno utječe na život ljudi. Ako naučiš bez razumijevanja neke povijesne bitke ili pjesnike moderne, to i nije neki problem. Ali ako ne znaš osnove jedine vjere, to je itekako problem. Neki dan sam razgovarao s jednim krizmanikom koji se čudom čudio kako je Isus i Bog i Sin Božji... Siguran sam da i vi imate sličnih primjera, od toga da se ne znaju ni prekrižiti kako spada pa na dalje. A tko je za to kriv?

Drugi problem je što je pristup duhovnosti djece i mladih užasno infantilan. Jesu djeca, ali to ne znači da se ozbiljnost mora u potpunosti izbjegavati, pogotovo kod malo starijih kao što su krizmanici ili srednjoškolci. Priča se samo o lijepim stvarima koje često nisu ni bitne za vjeru, a sve drugo se izbjegava.
Kao i s osnovama vjere, i molitve ih se uči tako da ih recitiraju napamet, umjesto da ih mole. Stavlja se naglasak na neke pjesmice i igrice, a stvarna duhovnost se izbjegava. Sve skupa više sliči na neku dječju igraonicu nego na vjeronauk i molitvu.

I onda kad dovoljno odrastu i shvate da je sve to dječja igra, odu drugim putem gdje će im biti zanimljivije.

_________________
"Istina je istina, čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž, čak i kad svi u nju vjeruju."
http://uporanbudi.blogspot.com/

Ja sam vjeroučiteljica 23 godine i moje je iskustvo dijametralno suprotno od ovoga. Do 6. razreda otprilike, većina djece surađuje i ulaže neki trud. Nakon toga se počinju prorjeđivati, sve više se okreću dnevnim stvarima, uspjehu - slavnim osobama i materijalnim ostvarenjima, a sve manje ih zanima bilo što duhovno pa i intelektualno. Naravno neki dio ostaje zainteresiran, ali to je izrazita manjina. U 8. razredu ne trude se niti sudjelovati u radu, ali očekuju ocjenu. Pitanje Boga, smisla života i sl. ih vrlo malo zanima, a osjeća se i tendencija smanjivanja polaznika vjeronauka s argumentacijom da ih ne zanima. Kako je obiteljskog odgoja sve manje, a o vjerskom da ne govorim, egoizam, ali i nedruštvenost i manjak smisla za zajednicu eksponencijalno raste.

Uspjeh sakramenta potvrde tj. plodovi koje će on donjeti uvelike ovisi o raspoloživosti onih koji taj sakramenat primaju. A raspoloživost ponajprije ovisi o načinu na koji se kandidatima taj sakramenat prezentira. Stoga je važno prenjeti svoje vlastito iskustvo onoga što poučavate. Teško je očekivati da će nam netko povjerovati nešto u što sami nismo uvjereni. Isto tako teško ćemo oduševiti nekoga za nešto s čime sami nismo oduševljeni.
Vi ste učitelj koji je naučio mnogo više od njih no vi ste još uvijek samo učitelj koji nastavlja učiti i surađivati s Duhom Svetim. Govorite im o svojim padovima, pogreškama i o onome što ste iz njih naučili. Neka iz vaših primjera kandidati prepoznaju načine na koje vam osobno Duh Sveti govori te pozovite i druge osobe koje imaju različita svjedočanstva ne ka posvjedoče svoja iskustva.
I naravno nikad ne radite s grupom ako prije toga niste proveli vrijeme u molitvi s Duhom Svetim.

Čini mi se da baš ne hodaš svijetom i ne poznaješ uzrast o kojem govoriš. A ovo o osobnom neću komentirat - implicirat vjeroučitelju da sam nije osobno uvjeren u ono što govori???!

Kad se vjeroučitelji zapitaju zašto se djeca udaljuju od njih i vjere, možda im se otvore oči i shvate ono što djeci ne može promaći??!!
Itekako vjeroučitelji prave selekciju među djecom, kod nas je običaj da na čelu krizmanika ili prvopričesnika uvijek bude dijete nekog; doktora, profesora......
Vjeroučiteljice dijecu običnih roditelja koji imaju lijep glas koriste u crkvenim zborovima, a djecu doktora, profesora; uče svirati klavir!!

???

Malo ste uvredljivi prema sari.
Na vjeroučiteljima je velika odgovornost i sigurno da ima i onih koji loše rade svoj posao, ali generalizirati je najgore.
Po meni je sam koncept nastave i u OŠ i u SŠ i u župi loš, mene jednostavno ništa onda (a nije to bilo tako davno!) nije potaknulo na neko dublje shvaćanje i vrednovanje vjere, a problem nije bio u meni ili drugim učenicima. Kao što sara gore kaže, dođe vrijeme kad im to sve postane dosadno, čak i suvišno. Očito da u toj dobi treba drugačiji pristup. Iznimno dobri vjeroučitelji mogu ostaviti poseban dojam na jednom dijelu učenika, ali ipak ne na svima. Jer ako su temelji loši, dobri zidovi dobro dođu, ali ipak ne znače previše.

Sigurno da je važna i cjelokupna situacija u svijetu gdje je vjera nešto "out", nadiđeno i nepotrebno, a uz neke (velike) probleme unutar same Crkve, dođemo do porazne situacije da niti 10% krizmanika ne ostanu aktivni i redoviti u Crkvi poslije krizme.

_________________
"Istina je istina, čak i kad nitko u nju ne vjeruje. Laž je laž, čak i kad svi u nju vjeruju."
http://uporanbudi.blogspot.com/

Sve što je ovdje rečeno više-manje stoji. Samo mi se čini da previše očekujemo od nekog drugog da od djece "napravi" vjernike.
Zapitajmo se što je tko od nas konkretno učinio da ne bude tako?
Poznajem vjeroučitelja u školi u jednom zagrebačkom novom naselju. O njegovom radu svjedoči dovoljno to da je samo ove godine čak 70 osmaša dragovoljno otišlo na duhovnu obnovu u Kursiljo. Da vidite te klince kako se zanimaju za vjeroučna pitanja i kako im je stalo, ugodno biste se iznenadili. Bio sam dvaput tamo na satu vjeronauka i oduševili su me. Za njih je katoličko kršćanstvo doista ozbiljna životna opcija i alternativa sekularizmu.
Dobar primjer kako vjeronauk može privući mlade daje i don Damir Stojić. Ima još takvih, Bogu hvala.

ovo tvoje svjedočenje dokazuje da je jako puno i do vjeroučitelja...uz naravno same roditelje
na njihovoj sposobnosti da vjeronauk bude zaninmljiv kako si rekao,da ne bude samo štrebačina definicija iz KKC za veću ocjenu
da kršćanstvo bude stil života ,a ne lijepi skup priča o Isusu

Mene je moja vjeroučiteljica, koja nas pripremala za prvu pričest, udaljila od crkve,- jedva sam čekao da sve obaveze privedem kraju i da postanem slobodna osoba. Da se nije dogodio međugorski fenomen, mene nitko više nebi vratio u crkvu.
Moja pokojna baka je bila prva osoba koja je meni otkrila vjeru u Boga,male anđele i one čudesne molitvice. Kad bi me vodila na misu, dobro me vaspitala, stajao sam pored nje i stalno bio okrenut prema oltaru. Stalno sam isčekivao kada će onaj narod oko nas kleknuti, tad bi mi se pred očima otvorio vidik pa sam sve mogao detaljno razgledati. Nisam skidao oči sa onih anđela pored oltara i iznad onih vrata koja su negdje vodila. Za mene su ta vrata vodila u raj, a oni glatki šareni kameni stupovi podsjećali su me na šećerna lizala. Bio sam uvjeren da će doći trenutak kada će oni anđeli sići i razlomiti ta lizala, naravno da sam očekivao veliki komad koji bi jedva mogao nositi.
Svaki put kad bi dolazio sa bakom na misu, prvo bi bacio pogled je su li lizala na svom mjestu i opet bi se u čudu zagledao u one anđele raširenih krila sa crvenim tunikama. Jedanput za vrijeme mise nisam imao mira, morao sam baku tiho upitati;
"Bako, kako su onim anđelima preko krila obukli tunike?"
Baka me isti tren prostrigla očima i kroz zube tiho zaprijetila; "Jezik ti prigriza da to više nikad nisi ponovija!!"
Nakon toga sam znao da se o tome ne smije govoriti, a onu sam molitvu što me baka naučila češće počeo moliti: "Anđelu čuvaru mili svojom snagom me zakrili, prema Božjem obećanju čuvaj mene noću danju....!!"
...
Kad se pojavila ona vjeroučiteljica i vrijeme pripreme za prvu pričest, mislio sam da je ona izišla iza oltara kroz ona mala vrata nad kojima su anđeli u crvenim tunikama. Svaku sam njezinu riječ doslovno upijao....(nastaviti ću)