Katolički odgovori

Pozdrav! Zanima me kako je moguće naći nekoga duhovnika? Pitam zato što nisam nikad bio "pravi" katolik niti sam imao neki kontinuitet. Uvijek sam bio na neki način tragatelj, držao sam se neutralnog terena, ali u zadnje vrijeme sam došao do nekakvih spoznaja. Recimo da sam shvatio da nisam dao šansu katoličkoj crkvi i da se nikad nisam ozbiljno pozabavio sa katoličkom naukom. Nisam se ni krizmao. Zato mi treba vodstvo, volio bi ići na vjeronauk, proučavanje Biblije, katoličkog nauka itd.. Prepoznajem vrijednost i mudrost tradicije i iz osobnog iskustva shvaćam da to takozvano "duhovno traganje", iako zna biti korisno često stvara konfuziju. Upravo čitam knjigu Scotta Hahna "Gozba Jaganjčeva" koja govori o značenju mise i ta knjiga me također natjerala na razmišljanje. Živim u Splitu, pa ako tko ima kakvu preporuku i zna nekoga tko bi mi mogao pomoći bio bi zahvalan.

U Splitu imaš zajednice mladih na nekoliko mjesta pa se uključi u neku i obrati njihovom voditelju.

Da, ali ne znam koje su to zajednice. Ako na ovom forumu ima netko iz St i okolice bio bi zahvalan kad bi mi preporučili nekoga. Pozdrav.

Možda najbolje da odeš u svoju župu nedjeljom na misu, pa ćeš na kraju mise vjerojatno čuti koja skupina se kada sastaje i odlučiš kamo da kreneš.
Nisam iz Splita, a da sam u Splitu i ne znam gdje bih, možda bih prvo otišla franjevcima.

Puno pozdrava...!

Evo da se javim, krenuo sam na vjeronauk za krizmu. Iako mogu reći da mi je nauk relativno poznat, prvo predavanje mi je bilo zanimljivo i ugodno iskustvo. Sviđa mi se način na koji svećenik tumači osnovne biblijske tekstove, baš je dobro prilagodio ljudima koji se tek upoznaju sa katoličkim učenjem, a u isto vrijeme je izbjegao površnost. Radujem se idućim predavanjima i naravno samom sakramentu svete potvrde.
Možda zvuči čudno, ali drago mi je što se nisam krizmao onoj dobi u kojoj se obično krizma zato što onda nisam baš shvaćao pravo značenje tog sakramenta i nisam imao veliki interes za vjeru. Hvala vam na vašim odgovorima.

Iv 3, 8 Vjetar puse gdje hoce; cujes njegov sum, ali neznas odakle dolazi ni kamo ide. Tako je kod svakoga koji je roden od Duha.

Za nas je uvijek najbolja " volja " Bozija.

_________________
Tko ljubi Isusa ne traži ništa osim žrtve. Sveti Pavao od Križa

Pitanje:

Kakav bi trebao biti naš odnos s duhovnikom - je li to osoba koju bismo kod duhovnih/vjerskih stvari uistinu trebali poslušati iako nam to što govore je i "totalno nevjerojatno"?
I, svećenici i dar spoznaje. Smatram da naša vjera nije i ne bi trebala biti senzacionalna, ali postoje neki svećenici koji slove da imaju "dar spoznaje" i sad - moj strah je onako - što ako ja njemu povjerujem da će biti tako i onda se razočaram? Što ako on ipak nije bio u pravu i pogriješio je?
Netko je rekao da bismo trebali poslušati savjet duhovnika pa ako on (duhovnik) i pogriješi, Bog nagrađuje našu poslušnost.

Ništa nije obvezujuće, ali ako ne mislimo poslušati zašto onda tražiti duhovno vodstvo. Ta pomoć nije prisila, nego naša slobodna volja.
Ako ne vjerujemo svom duhovnom voditelju, onda je pitanje zašto se sastajemo s njim, možda je onda bolje potražiti drugog, ne bi trebali biti sputani ili vezani od duhovnika.
Naravno ne treba poslušati savjete ako su grešni ili protivni Crkvenom učenju, ali inače zar nije korisno poslušati i ono što nam baš i ne paše ili nam nikako ne paše a dobro je za naš duhovni rast. Jer nekad mi iz vlastite komocije, ugode ili emocionalne navezanosti ne možemo vidjeti što je stvarno dobro za naš duhovni rast.

Što se tiče dara spoznaje, on se ne odnosi na ono što će biti, nego na sposobnost prepoznati tko si i kakve rane imaš, vidjeti tvoje nutarnje borbe.

Da, shvaćam što želite reći.
Konkretno imam svećenika, za mene hodajućeg svetca, koji me izvukao u najtežim situacijama i kod kojeg se skoro redovno na mjesečnoj razini ispovijedam. I smatram ga svojim ispovjedaonikom/duhovnikom (postoji li uopće razlika između ovo dvoje?).
I kad sam bila loše za jednu konkretnu situaciju mi je znao govoriti da se ostavim molitve za tu osobu, za to, da se okrenem sebi (jer sam uistinu bila loše) i kada sam mu recimo došla jučer i sve mu izbiflala očekujući i pokudu, on mi kaže obrnuto i da on misli da će to i to proći dobro i da nakon toga molim Gospodina za vodstvo.
Ono, ne mogu vam opisati kako u tom trenutku dok je gledao u raspelo i dva puta mi to ponovio sam kao znala da on zna i da će bit tako.
A to je ispovjednik pred kime sam isplakala litre suza. I kod kojeg sam obavila životnu ispovijed. I onda još za konkretnu situaciju mi kaže da mogu pomoći (a napravila sam do sada sve što sam mogla) i dade mi još i neke upute, a nema načina kako da pomognem jer ne znam više.
Iako se brojne slagalice pomalo slažu, moja zbunjenost ne prestaje.

Nisam baš shvatio, što si mislila pod tim da "on zna" i "da će biti tako".
Sigurno ne možemo vjerovati u sudbinu, što će točno biti, jer je to suprotno načelu slobodne volje. Ono kako si napisala "da on misli da će to i to proći dobro" je ipak nešto drugo, to je savjet temeljen na duhovnoj procjeni.
Imamo slobodnu volju jer bez nje ne možemo ljubiti ni Boga ni bližnje. Ljubav je za svakoga slobodna odluka.

To što ti pričaš je posljedica čitanja životopisa iz života redovnika i redovnica u samostanima i to u glavnom u nekim poznatijim i većim, koja su uglavnom financirale časne iz redova plemstva i mogli su sebi priuštiti duhovnika a kod muških je to mogao biti i neki iskusniji i stariji brat svećenik.
Kod laika su tu povlasticu mogli koristiti samo rijetki iz viših plemićkih klasa.

Zato manje zanošenja sa podvizima svetaca a više rad na konkretnim stvarima prepodobna.

Smatram da svaka osoba koja želi da se prati njen duhovni rast treba imati duhovnika. Neki osjećaju da ne trebaju i Bogu hvala, različiti smo, tako da vas to ne brine.
Mislim da je duhovnik dar Božji koji ti Gospodin pošalje u trenu kad si spreman za ta to i to osobu za koju zna da će te znati voditi.
Moram reći da do prije par godina nisam osjećala potrebu za duhovnikom, vjerojatno jednim dijelom jer sam bila blagoslovljena okruženjem divnim redovnicima, redovnicama i svećenicima s kojima je duhovni razgovor bio dio skoro svakodnevnog života, međutim, uvidjela sam da su mi oni prvenstveno prijatelji i da previše brinu za mene...

No kad sam došla u drugu fazu života, kad sam doslovno pala pod križ, osjetila sam da mi potreban duhovnik.
Gospodin mi ga je providio na nevjerojatan način, i moram reći da svaka zahvala ide Njemu.

To ne znači da ne idem drugdje na ispovijed, ali on je osoba koja zna svu moju povijest, osoba preko koje me doslovno Isus dodirnuo i osoba ispred koje sam se doslovno raspala nekoliko puta i zaista mi je puno lakše s njim razgovarati i pitati za savjet nego nekog koji me pozna kratko.

Ne mislim na to da "on zna", ali način na koji me savjetovao i što mi je rekao mi je u tom trenutku na ispovijedi toliko značio, ulio mi je nadu , i takvu toplinu oko srca. Ali, realno, sada kad to gledam s odmakom - ono, najradije bih mu poslala poruku - "e bome ste bili pošteno u krivu".
Trenutak kada sam klečala u ispovjedaonici i s njime pričala (jednom mjesečno najčešće pa mu onda uvijek imam puno toga za reći) - taj moment ja ne mogu, i ne znam opisati, ali onog trena bih rekla da sam doslovno pored Isusa stala. I tih par trenutaka dok je p. gledao u raspelo i govorio mi "molit ćemo (on i ja) i uzdajmo se u Gospodina" su bili tako stvarni da sam mu povjerovala.

Međutim, svijet u kojem jesmo je drugačiji i u njemu kao da te riječi p. nemaju nikakvu vrijednost, a ja sam tako umorna. Ono, istinski umorna od te neke borbe da stvarno osjećam kao da me On ostavio (usp. moj komentar u onoj drugoj temi) i kao da sam razapeta između svojih snaga, poslušnosti i vjere u Boga. Jer... što ako budem čekala na Njega, a Njega ne bude.
Što bi to značilo - Bog voli poslušnost?
Ja sam maloprije i od jednog mladog đakona to čula (kad sam ga pitala vezano za to kad nam duhovni autoritet nešto kaže) i on kaže da je poslušnost uvijek donosi duhovne "nagrade" (tako nekako se on izrazio), ali pitanje je što ako poslušamo, a toga nema, to izostane. Priznajem, moja je vjera trenutno klimava i sve preispitujem, ali iskreno me strah što ako poslušam taj autoritet, i ako povjerujem - kako ću "preživjeti" to možebitno razočaranje.
Znam koliko to "ludo" zvuči, ali mene toga ful strah.
Jednostavno, u previše toga sam se razočarala, praštala sam kako je On rekao, zaboravljala sam kako je On rekao, okretala sam drugi obraz kako je On rekao i izgleda mi da ama baš ništa nema smisla.
Ta onda, kako bih mogla podnijeti i jedno takvo razočaranje - ono, što će mi onda ostati?

Svakako duhovnik ne može znati što će biti. Može se zajedno s tobom moliti, no to ne znači da će molitva biti uslišana. Ako ništa zbog načela slobodne volje svakoga čovjeka, bez obzira na sve utjecaje na kraju svatko sam izabire svoj put. U tome i jest ljepota slobode, da se možemo slobodno odlučiti za Ljubav.