Katolički odgovori

Bas sam danas imao razgovor sa jedim ateistom, koptskih, krscanskih korijena (ali on nema negativan stav o muslimanima za razliku od mene, za njega su sve religije zlo), o muslimanskim zlocinima pa je moj argument bio da je krscanska vjera nenasilna jer u Bibliji pise ljubi neprijatelja svoga, a u Kuranu pise ubij svakog tko ne prihvati muslimansku vjeru. Njegov argument na to je bio citat iz Ponovljenog zakona 13:7-16 -



Moj odgovor na to je bio da je to Stari zavjet, propisan Izraelcima i da to vise ne vrijedi za krscane, ali nekako mi se cini nisam ni sebe uvjerio a kamoli njega. Njegov odgovor je bio otprilike, znaci krscani ne priznaju Stari zavjet? Ima li kakvo bolje pojasnjenje?

Sveti Augustin je to ovako sročio -"Jednako tako nisam poznavao istinske unutarnje pravde koja ne sudi po običaju,nego po Božjem zakonu koji treba uređivati običaje vremena i zemalja kako odgovara i zemljama i vremenima,a koji je sam svuda i uvijek isti;ne ovdje ovakav,a ondje onakav.Po njemu bijahu pravedni Abraham,Izak i Jakov i David.Nepravednima su ih smatrali neznalice koji sude po ljudskom sudu a ćudoređe čitava ljudskog roda mjere prema dijelu svoje ćudorednosti.To je isto kao kada bi netko tko nema pojma o naoružavanju i ne zna što pristaje kojemu udu,htio nabiti nazuvak na glavu,a kacigu na noge pa bi se srdio što jedno ne pristaje drugome.Ili kao kada bi se netko tužio da mu ne dopuštaju prodavati robu popodneva određena za praznik dok mu je prijepodne to bilo dopušteno.Takvi su oni koji se ljute kada čuju da je pravednicima u ono doba bilo dopušteno nešto što im u današnje doba nije dopušteno,da je Bog onima nalagao jedno,a ovima opet drugo,već prema prilikama vremena,iako su pravednici onoga doba služili istoj pravdi kojoj i ovi danas služe.Vide oni da kod jednoga čovjeka,u jednom danu,u jednoj kući ,jednomu članu pristaje ovo,a drugomu ono,da je nešto bilo dopušteno,a za sat vremena više nije.Zar je dakle pravednost različita i promjenjiva?Nije,nego vremena kojima ona upravlja ne protječu jednako,jer su vremena.A ljudi čiji je život na zemlji kratak,ne mogu iskustvom povezati razloge prijašnjih vjekova i ostalih naroda s ovima koje sami iz iskustva poznaju.U jednom pak tijelu ili danu ili kući lako mogu vidjeti što odgovara kojemu članu i u koji čas,kojemu mjestu i osobi.Zbog toga se ondje srde,a ovdje prilagođavaju." Nadam se da ti je sada jasnije

Da bi objasnili citate iz Biblije potrebno je poznavati vrijeme u kojem su nastali, židovsku kulturu i povijest, odnos židovskog naroda prema Bogu, kao i cijelu kršćansku povijest spasenja u cjelini. To nam sve daje nauk Crkve, kršćanstvo nije religija knjige, već živoga Boga, tu Bibliju je napisala Crkva i ona ju jedina autentično tumači. Katolik ne može ubijati poput onih islamista ili ateista koji ne poznaju i ne prihvaćaju Isusa, za katolika je život nepovrediv, od samog začeća pa do prirodne smrti.

Što se tiče shvaćanja Starog zavjeta, on "bijaše prvenstveno tome usmjeren da pripravi (...) dolazak Krista, sveopćeg spasitelja". Knjige Starog zavjeta, "makar sadržavale što nesavršeno i privremeno", ipak svjedoče o čitavom odgojnom postupku Božje spasiteljske ljubavi" (KKC 122)
Bog je sebe u potpunosti objavio u osobi Isusa Krista, to je polako nagoviještao i pripravljao Stari zavjet, ali bez čina Isusove smrti i uskrsnuća nitko se nije mogao spasiti. Kršćanin zato gleda Stari zavjet kao hod naprijed prema Kristu, ispunjenje SZ objave je u Novom savezu, tako ga treba i tumačiti.

Možda se kasno priključujem, ali iznijela bih svoje mišljenje.

Naravno da kad se objašnjava osobi koja nije u vjeri i nije upoznata s konceptom spasenja je to teže objasniti, ali moj je odgvor na takve situacije to da je Isus donio istinu i milost. Upravo kroz tu milost u novom i vječnom savezu nema razloga za ubijanjem. U starom zavjetu je na snazi bio Mojsijev Zakon i to je bio put za pravednost. Put kroz djela i obdržavanje propisa. Isus nije ukinuo Zakon, nego ga ispunio i kao nevin na sebi ponio sve grijehe i samim time osudu za grijehe (a kazna grijeha je smrt). Iz toga proizlazi i naša mogućnost da ljubimo naše neprijatelje i da ih ne ubijamo kada prestupe Zakon jer je Isus za njih već ubijen. Pozivom na tu činjenicu i kajanjem za svoj grijeh svatko od nas postaje pravedan pred Bogom (ne vlastitom zaslugom nego Isusovom) i nema kamenovanja i suđenja ni nas, ni drugih, jer tko sam ja da sudim nekome čija je kazna već plaćena na drvu križa. Prema tome, kršćani priznaju stari zavjet, on je u konačnici i navjestio Spasitelja Isusa Krista, ali milošću koju On donosi i kaznom koju je on odslužio, prestaje naše kažnjavanje i naše suđenje drugima jer njihov grijeh je naplaćen; samo to trebaju prihvatiti i pokajati se. Za one koje to ne prihvate i ne pokaju se, sami će platiti kaznu svojih grijeha.

Odlično objašnjeno, za ovaj duhovni aspekt!

Što se tiče ovog pojavnog, u Bibliji je jasna gradacija od lošeg i grešnog čovjeka prema savršenom bogočovjeku Kristu. Od okorijelosti srca prema apsolutnoj slobodi i milosrđu. Dok je kod Muhameda slijed obrnut, od poniznog i miroljubivog, pa prema oholom i nasilnom (ubojici, pedofilu, silovatelju, osvajaču); ovisno o jačanju političke moći.

Sveti Ivan Pavao II: "Svatko tko poznaje Stari i Novi zavjet, čitajući Kur’an jasno vidi proces smanjenja božanske objave što je u njemu izvršen. Nemoguće je ne primijetiti udaljavanje od onoga što je Bog rekao o sebi samome, najprije u Starome zavjetu preko prorokâ, a poslije, na konačan način, u Novome, preko svoga Sina. Sve to bogatstvo Božje samoobjave što predstavlja baštinu Staroga i Novoga zavjeta u islamu je zanemareno. Boga u Kur’anu krase imena među najljepšima koja je ljudski jezik stvorio, ali zapravo je riječ o nekome Bogu izvan svijeta, Bogu koji je samo Veličanstvo, nikada Emanuel, Bog-s-nama. Islam nije religija otkupljenja. U njoj nema mjesta za križ i uskrsnuće. Isus je spomenut, ali samo kao prorok u pripravi za posljednjega proroka, Muhameda. Spomenuta je i Marija, njegova djevičanska Majka, ali nema ni riječi o drami otkupljenja. Stoga su ne samo teologija, nego i antropologija islama vrlo daleko od kršćanske.
Ipak, religioznost muslimana zaslužuje poštovanje. Zadivljuje, na primjer, njihova vjernost molitvi. Slika Alahova sljedbenika koji pada na koljena i predaje se molitvi, bez obzira na vrijeme i mjesto, ostaje model za vjernike istinskoga Boga, posebno za one kršćane koji ne posjećuju svoje divne katedrale i mole se malo ili nikako."


Slijedeći Muhameda i ponašanje muslimana ovisi o tome jesu li većina ili manjina. Kada su na zapadu drže se Muhamedovih početnih učenja, kada su na polovici ograničava ih svjetovna vlast (sekularna država ili dikatura), ali kada su većina onda je na snazi šerijat i širenje mačem prema susjedima, đihad iz Muhamedovih zadnjih učenja.

Ili riječima svetog Tome Akvinskog: "Također je [Muhamed], popuštajući uzde tjelesnoj nasladi, dao zapovijedi koje su u skladu s tim obećanjima i koje su puteni ljudi spremni slušati. Osim toga, glede istine donio je samo ono što svaki osrednje nadareni mislilac može lako spoznati. Štoviše, istine koje je naučavao isprepleo je s mnogim i posve neistinitim naukama. Nadalje, nije pružio znakove nadnaravnog podrijetla, a ipak samo oni pružaju primjereno svjedočanstvo Božjem nadahnuću, ukoliko vidljivo djelo koje se može samo Bogu pripisati pokazuje da je učitelj istine nevidljivo (od Boga) nadahnut. Naprotiv, on reče da je poslan u sili oružja, a takvi znakovi ne nedostaju ni razbojnicima, ni silnicima.
S pomoću mnoštva tih ljudi druge je podvrgao svome zakonu silom oružja. Konačno, njemu ne pružaju svjedočanstvo nikakva proroštva drevnih proroka. Nevjerojatnim pripovijedanjem čak izopačuje nauke Staroga i Novoga Zavjeta, u što se može uvjeriti svatko tko pogleda njegov Zakon. Zato namjerice i lukavo nije dopustio svojim sljedbenicima da čitaju knjige Staroga i Novog zavjeta da mu na osnovi njih ne bi bila dokazana neistina. Prema tome, jasno je da oni koji vjeruju njegovim riječima vjeruju lakomisleno."


Augustin je rekao: "Ljubi muslimana (grešnika), a mrzi islam (grijeh)"; osim naravno onaj "dio" koji nije u suprotnosti s istinom.

"Tko je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina. Svaki koji niječe Sina, nema ni Oca, a tko priznaje Sina, ima i Oca." (1 Iv 2,22-23)

"Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! " (Gal 1,8)

Oni koji otvorena srca ulaze u rasprave s muslimanima, trebali bi u obzir uzeti i "strateško laganje" tj. taqiyyu, o kojoj kažu: "Ako je cilj ostvariv kroz govorenje istine i kroz laganje, zabranjeno je lagati. Ako cilj nije ostvariv kroz govorenje istine a jest kroz laganje, dopušteno je lagati ako je cilj dopušten, i obvezujuće ako je cilj obvezujuć."

A to u praksi provedbe đihada znači tri stupnja:

1. Kada su muslimani brojčano nadjačani i ne mogu pobijediti u fizičkom sukobu sa “nevjernicima” trebaju živjeti u miru i propovijedati poruku tolerancije (taqiyya – laganje o konačnom cilju). Primjer toga vidimo kod Muhameda dok je skupa sa svojim sljedbenicima bio progonjen u Meki – kako je on sa svojim sljedbenicima bio brojčano nadjačan, njegova je tzv. objava tražila vjersku toleranciju.

2. Kada je muslimansko društvo dovoljno jako i brojno da se brani, muslimane se poziva u obrambeni džihad. Opet, drugi se stupanj nadovezuje na tzv. objavu iz Muhamedovog života gdje je Muhamed sklopio savezništvo s raznim grupama izvan Meke, te je muslimansko društvo bilo dovoljno snažno da se počne boriti, Muhamed je primio novu tzv. objavu koja ga je pozivala na obrambeni rat. Tu je novija je objava dokinula raniju o toleranciji, tako da u novoj situaciji stara objava više nije vrijedila – tolerancija se više nije primjenjivala.

3. Kada je muslimansko društvo većinsko i kontrolira političku moć na nekom području, naređeno mu je da se upusti u osvajački džihad. Kad je Meka bila pod Muhamedovom upravom primio je poziv na borbu protiv svih nevjernika. Kao i prije, nova je tzv. objava dokinula prijašnju tzv. objavu.

Ovo ne znači kako svi muslimani slijede ovaj pristup tzv. ekstremni islam. Ali dokazuje kako ovo što čine današnji muslimanski ekstremisti nije u suprotnosti s onim što je činio i sam Muhamed.